Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4456/16 (V. T. iz Prnjavora)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokaz
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4456/16
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4456/16, rješavajući apelaciju Vaskrsija Tošića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vaskrsija Tošića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 018423 16 Kž 2 od 19. septembra 2016. godine i S1 2 K 018423 15 K od 18. marta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vaskrsije Tošić iz Prnjavora (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 28. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 018423 16 Kž 2 od 19. septembra 2016. godine i S1 2 K 018423 15 K od 18. marta 2016. godine.
2. Apelant je podneskom od 24. avgusta 2017. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložio početak izvršenja kazne zatvora izrečen osporenim presudama do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4456/16 od 7. septembra 2017. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 13. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su odgovore 19. decembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 018423 15 K od 18. marta 2016. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tački 1. izreke presude počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a radnjama opisanim u tački 2. izreke presude krivično djelo krivotvorenje novca iz člana 205. stav 2. KZBiH, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Istom presudom proglašen je krivim i optuženi Z. Č. za krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1, u vezi sa čl. 29. i 54. KZBiH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
8. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant u završnoj riječi, pored ostalog, istakao da mu je odbijanjem prijedloga da se u svojstvu svjedoka sasluša informator uskraćeno pravo na fer i pravično suđenje, jer bi svjedočenje navedenog svjedoka potvrdilo ili opovrglo navode iz iskaza prikrivenog istražitelja, kao i da se osuđujuća presuda ne može zasnivati isključivo ili u odlučujućoj mjeri na ovom dokazu (član 23. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka).
9. Dalje iz obrazloženja presude proizilazi da je Sud BiH po apelantovom prijedlogu prihvatio da se kao svjedoci sasluša pet pojedinačno pobrojanih lica, da je apelant odustao od saslušanja osobe pod nadimkom Peđa, te da se u spis ulože tri konkretno navedena materijalna dokaza. Sud BiH je odbio apelantov prijedlog da se u svojstvu svjedoka sasluša informator koji je u toku istrage radio s prikrivenim istražiteljem, a na okolnost spornih događaja i dešavanja. S tim u vezi je istaknuto da je od apelanta zatraženo da dostavi adresu informatora, nakon čega je on izjavio da se, prema njegovim saznanjima, informator nalazi u Hamburgu (Njemačka), ali da mu nije poznata i adresa. Stoga, a ocjenjujući da su okolnosti na koje je predloženo saslušanje informatora dovoljno razjašnjenje, apelantov prijedlog je odbijen kao neosnovan.
10. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je Tužilaštvo BiH 17. decembra 2015. godine Sudu BiH podnijelo prijedlog za određivanje dodatnih mjera zaštite svjedoka pod prijetnjom u skladu sa članom 13. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti svjedoka) za zaštićenog svjedoka-svjedoka pod prijetnjom kojem je rješenjem od 5. oktobra 2015. godine Sud BiH odredio mjere zaštite svih ličnih podataka određujući pseudonim „ST1“ kao pseudonim pod kojim će svjedočiti. Iz obrazloženja presude proizilazi da je u pitanju saslušanje prikrivenog istražitelja kodnog imena PI111A koji je u konkretnom predmetu vršio posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačke d), e) i f) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Sud BiH je u vezi s tim naveo da je rješenjem od 15. februara 2016. godine usvojio prijedlog Tužilaštva BiH i odredio da svjedok ST1 svjedoči iz druge prostorije uz distorziju glasa i slike, da će navedene mjere omogućiti zaštitu ovog svjedoka, a istovremeno neće dovesti u pitanje apelantovo pravo na odbranu jer će imati mogućnost da unakrsno ispita svjedoka.
11. Sud BiH je zaključak da su apelant i optuženi Z. Č. počinili krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH zasnovao na iskazima saslušanih svjedoka optužbe: O. Z., M. R., D. B., zaštićenog svjedoka ST1, svjedoka stručnog lica J. K., na iskazu vještaka hemijske struke V. M., na iskazima svjedoka odbrane: N. B., S. Z., D. Đ., M. Š., te materijalnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Sud BiH je istakao da su svi iskazi međusobno saglasni u odnosu na postojanje odlučnih činjenica koje su stavljene na teret apelantu i optuženom Z. Č., da se logično nadovezuju pa da nije dovedena u pitanje njihova vjerodostojnost. U obrazloženju presude detaljno su interpretirani iskazi saslušanih svjedoka, ukazano i kojim materijalnim dokazima su potkrijepljeni, te koje su odlučne činjenice na ovaj način utvrđene.
12. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je iskazu svjedoka ST1 u cjelini poklonjena vjera jer je bio odrediv i njegovi navodi su objektivizirani i izvještajima i audio i video zapisima koje je sačinio, a koji su kao zakoniti uvedeni u dokaznu građu, te koji su dovedeni u vezu s izjavama drugih saslušanih svjedoka. Zatim, ukazano je da je iskaz ovog svjedoka dat s velikom sigurnošću i da je u potpunosti saglasan u svim detaljima vezanim za dogovor i otkup označene droge u označenom ugostiteljskom objektu, kao i da je potkrijepljen video snimkom koji je sud pregledao, sačinjenim audio zapisima koji su ocijenjeni u vezi s izjavama svjedoka. Takođe, ukazano je da je u bitnim činjenicama iskaz ovog svjedoka potkrijepljen i iskazima svjedoka odbrane D. Đ. i M. Š., nalazom i mišljenjem vještaka hemijske struke V. M., te svjedoka stručnog lica J. K.
13. Sud BiH je na temelju iskaza saslušanih svjedoka optužbe O. Z., M. R., D. B., zaštićenog svjedoka ST1, svjedoka odbrane D. Đ., vještaka kriminalističke struke M. H., te materijalnih dokaza optužbe zaključio da je apelant počinio krivično djelo krivotvorenje novca iz člana 205. stav 2. KZBiH. Sud BiH je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da je podstrekavan od prikrivenog istražitelja i informatora da izvrši krivično djelo, a što je u suprotnosti sa članom 116. stav 5. ZKPBiH. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je iz presretnutih razgovora između apelanta i informatora vidljivo da dogovaraju vrijeme susreta koristeći unaprijed dogovoreni način komunikacije odnosno šifre. Nadalje, ukazano je da iz iskaza svjedoka ST1 proizilazi da je tokom prvog susreta kada je došlo do otkupa označene droge apelant otvoreno nudio falsifikovane novčanice, kokain i marihuanu. Dovodeći u vezu ove navode s utvrđenom činjenicom, tj. da je za vrijeme drugog susreta, kada je došlo do otkupa krivotvorenog novca, apelant nudio prikrivenom istražitelju nastavak saradnje sa krivotvorenim eurima, skankom, ruskim rubljama, Sud BiH je zaključio da je apelant htio izvršenje djela, imao čvrstu odluku za izvršenje djela, te da nije bilo podstrekavanja od prikrivenog istražitelja. Sud BiH je istakao da je tokom komunikacije od prikrivenog istražitelja odnosno informatora bilo inicijativa u smislu telefonskog pozivanja, ali da inicijativa nikad nije prešla prag radnji koje bi dostigle standard podstrekavanja apelanta. Sud BiH je pojasnio da podstrekavanje u krivičnopravnom smislu znači da ovlašteno službeno lice svojim radnjama ne smije uticati da se kod izvršioca krivičnog djela stvori i učvrsti odluka za izvršenje krivičnog djela. Također, ukazano je i da to znači da se prikrivenom istražitelju ne može nametnuti zahtjev apsolutne pasivnosti prilikom izvođenja ove probne istražne radnje, nego se njihova aktivnost, u odnosu na izvršioca, mora kretati u granicama već stvorene i učvršćene odluke izvršioca krivičnog djela. Po ocjeni Suda BiH, kod apelanta je bila donesena definitivna odluka o izvršenju krivičnog djela, a njegovo izvršenje bila je samo stvar prilike i vremena, pa ne postoji radnja podstrekavanja.
14. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 018423 16 Kž 2 od 19. septembra 2016. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i optuženog Z. Č. te žalba Tužilaštva BiH i potvrđena je prvostepena presuda Suda BiH broj S1 2 K 018423 15 K od 18. marta 2016. godine.
15. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da je neosnovanom ocijenjena apelantova tvrdnja da mu je uskraćeno pravo na provođenje dokaza u njegovu korist jer je odbijen prijedlog da se sasluša svjedok-informator kodnog naziva Egipat koji je s prikrivenim istražiteljem učestvovao u provođenju posebnih istražnih radnji, kao i da je saslušanje ovog svjedoka bilo nužno jer prvostepena odluka ne može biti zasnovana isključivo ili u pretežnom dijelu na iskazu prikrivenog istražitelja. Sud BiH je istakao da je, s obzirom na to da apelant nije uspio dostaviti adresu traženog svjedoka-informatora kodnog naziva Egipat, a da su pri tom razjašnjene okolnosti na koje je taj svjedok trebao biti saslušan, pravilan zaključak prvostepenog suda da se prijedlog za saslušanje ovog svjedoka odbije kao neosnovan. Bezuspješnim su ocijenjeni apelantovi pokušaji da obezvrijedi dokaze nastale provođenjem posebne istražne radnje – upotrebom prikrivenog istražitelja, s obzirom na to da radnje kao i njegov iskaz ne ostavljaju nikakvu sumnju, a u kom slučaju bi bio potreban i iskaz navedenog informatora kako bi se činjenično stanje potpuno utvrdilo. Nadalje, ukazano je da pored iskaza prikrivenog istražitelja i drugi dokazi ukazuju na apelantovu čvrstu volju da čini krivična djela. S tim u vezi je ukazano na sadržaj presretnute komunikacije između apelanta i informatora, te činjenicu da je apelant već pri prvom susretu s prikrivenim istražiteljem i informatorom nudio falsifikovane novčanice, kokain i marihuanu, a što upućuje na zaključak da na apelanta niko nije djelovao u vidu podstrekavanja, kako je pravilno i zaključio prvostepeni sud. Prikriveni istražitelj predstavlja službenu osobu s policijskim ovlaštenjima čije radnje nije moguće osporiti paušalnim prigovorima, s obzirom na to da bi on, imajući u vidu njegovo svojstvo, trebao preduzimati zakonite radnje u svrhu razotkrivanja kriminaliteta, za što je posebno i obučen, te mu se i poklanja vjera, osim u situacijama kada je očigledno i na jasnim i konkretnim činjenicama dokazano da nije svoju funkciju vršio zakonito, a što nisu i okolnosti konkretnog slučaja, s obzirom na to da apelant nije pružio nikakve dokaze koji bi doveli u sumnju zakonitost postupanja prikrivenog istražitelja. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da se presuda zasniva isključivo na iskazu prikrivenog istražitelja. U vezi s tim je istaknuto da se osuđujući dio prvostepene presude zasniva, pored iskaza prikrivenog istražitelja, na iskazima svjedoka O. Z., M. R., D. B., svjedoka stručnog lica J. K., iskazu vještaka hemijske struke V. M., kao i iskazima svjedoka odbrane N. B., S. Z., D. Đ., te materijalnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Također, ukazano je i da prikriveni istražitelj nije bio zaštićeni svjedok, već svjedok pod mjerama zaštite u smislu Zakona o zaštiti svjedoka, da su svi potrebni podaci o njegovom identitetu apelantu bili poznati, te da je imao mogućnost da ga unakrsno ispituje.
16. Sud BiH nije prihvatio ni apelantove tvrdnje da se u pogledu krivičnog djela krivotvorenje novca radi o incidentnom slučaju koji proizilazi iz dugogodišnjeg obavljanja ugostiteljske djelatnosti i s tim u vezi pozivanje na iskaz svjedoka D. Đ. i vještaka M. H. U vezi s tim je ukazano da je svjedokinja D. Đ. potvrdila da je kod sebe držala krivotvorene novčanice koje je predala apelantu, a vještak M. H. da se radi o krivotvorenim novčanicama, da je apelant u razgovoru s informantom i prikrivenim istražiteljem nudio falsifikovane novčanice, da je svjedok ST1 u detaljnom i uvjerljivom iskazu potvrdio da mu je apelant rekao da mu može nabaviti označeni iznos falsifikovanog novca po označenoj cijeni, te da na teritoriji Slovenije radi s kumom i da ima veliku količinu ruskih rubalja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Apelant tvrdi da mu je u prvostepenom postupku uskraćeno pravo na provođenje dokaza u njegovu korist pa da se osporene presude u cijelosti zasnivaju na dokazima koji su mu bili na štetu. Pri tom, posebno ističe da je odbijen njegov prijedlog za saslušanje svjedoka-informatora M. M., koji je s prikrivenim istražiteljem učestvovao u provođenju posebnih istražnih radnji. Po njegovom mišljenju, ne može se prihvatiti obrazloženje Suda BiH u prilog odbijanju njegovog prijedloga prema kom adresa svjedoka (informatora) M. M. nije poznata, te da su okolnosti na koje se predlaže svjedok dovoljno razjašnjenje drugim provedenim dokazima, posebno saslušanjem prikrivenog istražitelja kodnog naziva PI111A. Apelant ističe da se protivljenje Tužilaštva BiH da se sasluša informator M. M. može tumačiti okolnošću da optužba ima saznanja da bi iskaz informatora mogao dovesti u pitanje sadržaj i vjerodostojnost iskaza prikrivenog istražitelja. On smatra da je neprihvatljiv i neubjedljiv razlog Tužilaštva BiH da ne posjeduje adresu informatora. Po njegovom mišljenju, Tužilaštvo je obavezno posjedovati podatke o kretanju i boravku osobe čiji je rad iniciralo i finansiralo i koja posjeduje neposredna i autentična saznanja o toku i sadržaju događaja na kojim se optužba temeljila. Stoga smatra da ni Sud BiH a ni Tužilaštvo BiH nisu postupali u skladu s obavezom iz člana 13. ZKPBiH. Nadalje, apelant tvrdi i da je odbijanje prijedloga da se kao svjedok sasluša informator koji je prikrivenog istražitelja upoznao i uveo u njegovo okruženje suprotno i članu 23. Zakona o zaštiti svjedoka prema kojem sud ne može zasnovati osuđujuću presudu isključivo ili u pretežnom dijelu na dokazima pribavljenim u skladu sa članom 11 ili 14-22 citiranog zakona. Najzad, apelant ističe da je saslušanje informatora, koji je imao objektivna i neposredna saznanja, bilo potrebno i nužno. U prilog ovoj tvrdnji ističe da iskaz prikrivenog istražitelja ima veliku dozu pristrasnosti motivisane željom da napreduje u poslu i karijeri, bude uspješan, opravda troškove i svrhu svog rada, te po svaku cijenu pomogne optužbi.
b) Odgovor na apelaciju
19. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije interepretirao obrazloženja osporenih presuda te zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava izneseni u apelaciji neosnovani.
20. Tužilaštvo BiH je takođe istaklo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava izneseni u apelaciji. Posebno je ukazano da je odbrana bila dužna da obezbijedi informacije o svjedoku kojeg želi da pozove i ispita na okolnosti sprovođenja posebne istražne radnje, da je prvostepeno vijeće dalo mogućnost apelantovoj odbrani da navedenog svjedoka pozove, ali da se apelantova odbrana nije izjasnila gdje se navedeni svjedok nalazi, niti je stupila u kontakt s njim. Takođe je ukazano da Tužilaštvu BiH nije poznat identitet ni jednog prikrivenog istražitelja niti informatora tokom sprovođenja posebnih istražnih radnji. Zbog načina sprovođenja predmetne istražne radnje, Tužilaštvo BiH samo koordinira dok nadležne policijske agencije sprovode predmetnu istražnu radnju na način kako je određeno zakonom. Osim toga, u konkretnom slučaju, iskazi prikrivenih istražitelja, odnosno zaštićenih svjedoka Tužilaštva BiH nisu jedini dokazi koji potvrđuju navode iz optužnice Tužilaštva BiH, niti se na njima isključivo ili u odlučnoj mjeri zasniva osuđujuća presuda.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službene novine BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 91.
Zaštićeni svjedok Na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred Sudom, primjenjuju se odredbe posebnog zakona.
Član 116.
Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, (…)
d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima,
e) korištenje prikrivenih istražitelja i korištenje informatora,
f) simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine, (…) (5) Pri izvršavanju istražnih radnji iz stava 2. tač. e. i f. ovog člana policijski organi ili druge osobe ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela. Ako su takve aktivnosti poduzete, ta okolnost isključuje krivično gonjenje podstrekavane osobe za krivično djelo izvršeno u vezi s ovim radnjama.
(6) Prikriveni istražitelj je posebno obučeno ovlašteno službeno lice koje istražuje pod izmijenjenim identitetom. Prikriveni istražitelj smije pod svojim izmijenjenim identitetom učestvovati u pravnom prometu. Ukoliko je to neophodno za formiranje i održavanje tog identiteta, mogu se izraditi, izmijeniti ili koristiti odgovarajući dokumenti.
Član 122.
Korištenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Prikriveni istražitelj i informator iz člana 116. stava 2. tačke e. ovog zakona, kao i osobe koje su provele istražne radnje iz člana 116. stava 2. tačke f. ovog zakona mogu se saslušati kao svjedoci, ili kao zaštićeni svjedoci o toku provođenja radnji ili o drugim važnim okolnostima.
Član 263.
Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
22. Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka („Službeni glasnik BiH“ br. 21/03, 61/04 i 55/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13.
Dodatne mjere za osiguravanje anonimnosti svjedoka (1) U izuzetnim okolnostima, kada postoji opravdana bojazan da će se ozbiljno ugroziti lična sigurnost svjedoka ili njegove porodice ako se neki ili svi lični podaci svjedoka objelodane i da će ta opasnost postojati i nakon davanja iskaza svjedoka, Sud može po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka ili branitelja odlučiti da lični podaci svjedoka ostanu povjerljivi u trajanju za koje se odredi da je potrebno, a najviše 30 godina nakon što odluka postane pravomoćna.
(2) Sud može nakon saslušanja stranaka i branitelja odlučiti da se anonimnost svjedoka sačuva tako što će se dozvoliti svjedoku da svjedoči iza paravana ili koristi elektronski uređaj za promjenu glasa ili slike svjedoka, ili i slike i glasa koristeći se tehničkim uređajima za prijenos slike i zvuka.
(3) Sud može, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka ili branitelja, u bilo kojem trenutku ukinuti rješenje iz stava l. ovog člana.
Član 23.
Neophodnosti drugih dokaza za donošenje presude Sud ne može zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na dokazima pribavljenim u skladu sa članom 11. ili čl. 13. do 22. ovog zakona.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 018423 16 Kž 2 od 19. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da sam ispituje ili zahtjeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoke optužbe; […]
30. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. Apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje jer mu je uskraćeno pravo na provođenje dokaza u njegovu korist pa da se osporene presude u cijelosti zasnivaju na dokazima koji su mu bili na štetu. Pri tome posebno ističe da je odbijen njegov prijedlog za saslušanje svjedoka-informatora M. M., koji je s prikrivenim istražiteljem učestvovao u provođenju posebnih istražnih radnji, te s tim u vezi da se osporene presude zasnivaju na iskazu prikrivenog istražitelja protivno Zakonu o zaštiti svjedoka. Po njegovom mišljenju, ne može se prihvatiti kao razlog za odbijanje njegovog prijedloga za saslušanje informatora činjenica da nije dostavio njegovu adresu jer bi Tužilaštvo BiH moralo imati adresu osobe koju je angažovalo i čiji rad je finansiralo. Takođe, ukazuje da je bilo potrebno saslušati informatora i zbog činjenice da prikriveni istražitelj ima veliku dozu pristrasnosti motivisane željom da napreduje u poslu i karijeri, bude uspješan, opravda troškove i svrhu svog rada, te po svaku cijenu pomogne optužbi.
32. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao na član 6. stav 1. Evropske konvencije, ali da iz njegovih navoda u suštini proizilazi da smatra da nije imao pravičan postupak jer nisu ispoštovane garancije u smislu člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. S obzirom na to da su garancije ustanovljene članom 6. stav 1. tačka d) Evropske konvencije specifičan aspekt prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u vezi s navedenim odredbama zajedno (vidi, pored ostalih, Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Popov protiv Rusije, presuda od 13. jula 2006. godine, stav 175. sa referencama na relevantnu praksu Evropskog suda).
33. Ustavni sud podsjeća da je prema stanovištu Evropskog suda prihvatljivost dokaza prvenstveno uređena domaćim pravom. Opšte pravilo je da je na nacionalnim sudovima da ocijene dokaze kao i relevantnost dokaza koji optuženi predlaže (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, no. 146, p. 31, stav 68). Također, kao opšte pravilo, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije nacionalnim sudovima ostavlja da procijene da li je potrebno da pozovu svjedoke u autonomnom značenju koje „svjedok“ ima u sistemu Konvencije (vidi Evropski sud, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A no. 203, p. 10, stav 25). Član 6. stav 3. tačka d) ne zahtijeva prisustvo i ispitivanje svakog svjedoka u korist optuženog, njegova svrha je, kako i proizilazi iz formulacije „pod istim uslovima“ potpuna „jednakost oružja“ (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Engel i ostali protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine, serija A no. 22, pp. 38-39, stav 91, Bricmont protiv Belgije, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A no. 158, p. 31, stav 89).
34. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da princip jednakosti oružja podrazumijeva da optuženi mora imati razumnu mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uslovima koji ga ne stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi naprijed citiranu Popov protiv Rusije, stav 177. sa referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Međutim, princip jednakosti oružja nije iscrpljen članom 6. stav 3. tačka d) kao ni stavom 1. člana 6. čiji dio čini. Evropski sud smatra da je njegov zadatak da utvrdi da li je postupak kao cjelina bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi naprijed citiranu Popov protiv Rusije, stav 178. sa referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Zbog toga, iako je na domaćim sudovima da odluče da li je neophodno ili korisno da se pozove svjedok, Evropski sud smatra da mogu postojati posebne okolnosti koje ga mogu podstaći da zaključi da propust da se sasluša svjedok nije u skladu sa članom 6. Evropske konvencije (vidi naprijed citiranu Popov protiv Rusije, stav 179. sa referencama na relevantnu praksu Evropskog suda).
35. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH zaključak o postojanju krivičnih djela i apelantovoj odgovornosti zasnovao na temelju dokaza optužbe i dokaza odbrane koji su, shodno članu 281. ZKPBiH, provedeni na glavnom pretresu i koji su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Stoga, po shvatanju Ustavnog suda, apelantova tvrdnja da se presuda zasniva samo na dokazima koji su mu išli na štetu ne može biti prihvaćena kao osnovana. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je Sud BiH s posebnom pažnjom ocijenio iskaz zaštićenog svjedoka, prikrivenog istražitelja, tako što ga je doveo u vezu s iskazima ostalih svjedoka optužbe i odbrane, te provedenim materijalnim dokazima. Apelant u apelaciji niti jedan dio iskaza ovog svjedoka ne dovodi u pitanje i ne osporava. Stoga, po shavatanju Ustavnog suda, ne može se prihvatiti osnovanom ni apelantova tvrdnja da je za utvrđivanje relevantnih činjenica bilo neophodno i saslušanje informatora kao svjedoka, a što je Sud BiH, kako tvrdi, neosnovano odbio jer su okolnosti na koje je predlagao da taj svjedok bude saslušan utvrđene provođenjem drugih dokaza, pored ostalog i iskazom prikrivenog istražitelja saslušanog kao zaštićenog svjedoka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da, imajući u vidu dokaze koje je Sud BiH proveo na glavnom pretresu, način na koji ih je ocijenio i činjenične zaključke koje je na osnovu njih izveo, nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira prava iz člana 263. ZKPBiH, tj. da kada zaključi da okolnosti koje stranka i branilac žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza. Pri tome Ustavni sud zapaža da ni u apelaciji kao ni u postupku pred redovnim sudom apelant ne navodi koje odlučne činjenice su trebale biti utvrđene saslušanjem informatora. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, nije prekršena obaveza Tužilaštva BiH kao i Suda BiH, propisana članom 14. ZKPBiH, tj. nije narušen princip da se svakoj od strana pruže jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, te dužnost da se s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
36. Nadalje, apelant tvrdi i da se osporene osuđujuće presude, suprotno članu 23. Zakona o zaštiti svjedoka, zasnivaju isključivo ili u pretežnom dijelu na iskazu prikrivenog istražitelja. Ustavni sud zapaža da iz osporene drugostepene presude proizilazi da je identičan navod ocijenjen neosnovanim, te je ukazano da se presuda zasniva i na konkretno pobrojanim iskazima svjedoka optužbe i odbrane, te materijalnim dokazima provedenim na glavnom pretresu. Takođe, po ocjeni drugostepenog suda, prikriveni istražitelj nije bio zaštićeni svjedok, već svjedok pod mjerama zaštite u smislu Zakona o zaštiti svjedoka, te je istaknuto i da su apelantu bili poznati podaci o njegovom identitetu i da mu je bila pružena mogućnost da ga unakrsno ispita.
37. Ustavni sud zapaža da je članom 23. Zakona o zaštiti svjedoka određeno da sud ne može zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na dokazima pribavljenim u skladu sa članom 11. ili čl. od 13. do 22. ovog zakona. Iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizilazi da je po prijedlogu Tužilaštva BiH za određivanje dodatnih mjera zaštite svjedoka pod prijetnjom u skladu sa članom 13. Zakona o zaštiti svjedoka prvostepeni sud rješenjem od 15. februara 2016. godine prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH i prikrivenom istražitelju (kojem su rješenjem istog suda od 5. oktobra 2015. godine već bile određene mjere zaštite ličnih podataka i određen pseudonim ST1), u smislu člana 13. Zakona o zaštiti svjedoka, odredio i dodatne mjere zaštite. Stoga, a suprotno stavu iz osporene drugostepene presude, proizilazi da je iskaz prikrivenog istražitelja predstavljao dokaz u smislu člana 23. Zakona o zaštiti svjedoka na kom se osuđujuća presuda ne može zasnovati isključivo ili u pretežnom dijelu. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizilazi da osporene presude nisu zasnovane isključivo ili u pretežnom dijelu na iskazu prikrivenog istražitelja, s obzirom na konkretno pobrojane dokaze i optužbe i odbrane koji su provedeni na glavnom pretresu i na kojim je Sud BiH zasnovao zaključak o postojanju krivičnih djela i apelantovoj odgovornosti.
38. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da na apelantovu štetu nije prekršen princip jednakosti stranaka u postupku iz člana 14. ZKPBiH zbog činjenice da Sud BiH nije prihvatio prijedlog da se kao svjedok sasluša i informator koji je djelovao zajedno s prikrivenim istražiteljem, niti su osporene presude zasnovane isključivo ili u pretežnom dijelu na dokazu na kom se, u smislu člana 23. Zakona o svjedocima, ne mogu zasnovati.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada odbijanje apelantovog prijedloga za provođenje jednog od dokaza koji je predlagao ne predstavlja povredu principa jednakosti stranaka u postupku, te kad se osporene presude ne zasnivaju isključivo ili u pretežnom dijelu na dokazu na kom se ne mogu zasnovati.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman