Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4431/15 (Ž. A. i M. M.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Legitiman cilj
- Miješanje u privatni život
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Sloboda izražavanja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kleveta
- Nematerijalna šteta
- Pravo na pravnu sigurnost
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4431/15
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4431/15, rješavajući apelaciju Željka Arsića i Marinka Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Arsića i Marinka Markovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 Mal 026310 14 Gž 2 od 30. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 Mal 026310 14 Mal 2 od 10. oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Arsić i Marinko Marković (u daljnjem tekstu: apelanti) obojica iz Višegrada, koje zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnijeli su 25. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 Mal 026310 14 Gž 2 od 30. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 Mal 026310 14 Mal 2 od 10. oktobra 2014. godine. Podneskom od 18. decembra 2017. godine punomoćnik apelanata je dostavio traženu punomoć za zastupanje apelanta Arsića pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tuženog AD „Glas Srpske“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i punomoćnik tuženog su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 25. do 28. septembra 2017. godine. Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući u ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj 91 0 Mal 026310 14 Mal 2 od 10. oktobra 2014. godine odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženog na isplatu iznosa od po 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete, te su istom presudom apelanti obavezani na naknadu troškova parničnog postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
6. Povod za podnošenje tužbe su dva novinska članka koja je tuženi objavio 3. odnosno 4. juna 2013. godine pod naslovom „Maturanti žrtve politike“ i „Istraga incidenta u Višegradu“ u kojima su apelanti, kao profesori JU SŠC „Ivo Andrić“ iz Višegrada, prema njihovim tvrdnjama, oklevetani da su u službi lokalne politike i njenim direktivama spriječili ulazak maturanata u Andrić-grad, zbog čega su apelanti „iznošenjem neistinitih činjenica“ trpjeli duševne bolove zbog povrede ugleda, jer su prosvjetni radnici i časni građani Višegrada.
7. Osnovni sud je u toku postupka proveo dokaze saslušavanjem parničnih stranaka, kao i drugih svjedoka, te je izvršen uvid u materijalne dokaze i to zapisnik Ministarstva prosvjete i kulture, Republički pedagoški zavod od 6. juna 2013. godine, sporne članke tuženog „Maturanti žrtve politike“ objavljen 3. juna 2013. godine, kao i članak objavljen 4. juna 2013. godine pod naslovom „Istraga incidenta u Višegradu“, zatim demanti apelanta Arsića objavljen u Presu od 4. juna 2013. godine pod naslovom „Nisam politički angažovan“, pismeno apelanta Markovića od 3. juna 2013. godine, te nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra.
8. Uvidom u sporni članak koji je tuženi objavio 3. juna 2013. godine pod naslovom „Maturanti žrtve politike“ Osnovni sud je utvrdio da je u njemu preneseno izražavanje predsjednika Kluba odbornika SNSD-a u SO Višegrad Branislava Topalovića, kao reakcija na čin profesora u SŠC „Ivo Andrić“ apelanata Arsića i Markovića da zaustave maturante ispred Andrić-grada, u kojem je, između ostalog, navedeno „da se hitno treba prestati sa manipulacijom i zloupotrebom djece i mladih višegrađana u političke svrhe“, oštro osuđujući potez kojim su maturanti zaustavljeni da prošetaju Andrić-gradom, smatrajući da cijela priča o defileu đaka ima političku pozadinu. U tekstu je Topalović još naveo da je „očigledno da se lična sujeta prenosi na sve sfere i na djecu. Vjerovatno su tako dva profesera po nečijim uputama zaustavila djecu“. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je u istom članku i direktor škole „Ivo Andrić“ Đorđe Mršević iznio stav da „maturantima niko nije zabranio da uđe u Andrić-grad i da je posjetu ugovorio jedan od učesnika“ te je u tekstu još navedeno da su profesori Arsić i Markovuć bliski su višegradskom SDS-u.
9. Iz teksta pod naslovom „Istraga incidenta u Višegradu“ koji je tuženi objavio 4. juna 2013. godine vidljivo je, kako je istakao Osnovni sud, da je Ministarstvo prosvjete i kulture zatražilo od rukovodstva SŠC „Ivo Andrić“ zapisnik sa nastavničkog vijeća i izjašnjavanje direktora povodom sprečavanja maturanata ove škole da prošetaju Andrić-gradom, te da je Ministarstvo pozvalo maturante navedene škole da putem društvenih mreža i na mail adresu Ministarstva prosvjete i kulture pošalju svoje viđenje situacije, zatim da je od Republičkog predaškog zavoda zatraženo da inspektori u navedenoj školi izvrše inspekcijski nadzor, nakon čega je nadležno Ministarstvo trebalo preuzeti adekvatne mjere. U istom članku je menadžer Andrić-grada Žan Marjanović izjavio da su profesor istorije u višegradskoj srednjoj školi apelant Arsić i profesor mašinstva apelant Marjanović u službi lokalne politike zaustavili kolonu maturanata ispred Andrić-grada i spriječili ih da uđu i fotografišu se ispred biste Ive Andrića, međutim učenica generacije Stojka Vasiljević i nekoliko njenih školskih drugova suprotstavili su se volji lokalne vlasti i prosvjetara smatrajući da se Andrić-grad ne smiije zaobići i ignorisati, te su otišli da se fotografišu ispred Andrićeve statue u gradu od kamena. U istom tekstu je još navedeno da „u Andrić-gradu kažu da je zabrana nastavnika potekla od opštinara i da je ona skandalozna i politikantska. Mi smo bili spremni za defile maturanata, ali se našao neko da im veliki dan pokvari. Sve će to ipak ostati u sjenci čina Stojke Vasiljević i njenih drugova jer su maturanti pokazali da vide dalje i bolje od pojedinih političara i pedagoga“ zaključio je Marjanović. U istom tekstu direktor SŠC „Ivo Andrić“ Đorđe Mršević tvrdi da „maturantima niko nije zabranio da idu u Andrić-grad, već da je bio obaviješten da prilazni put nije osposobljen, te da đaci ne mogu da u svečanim odjelima šetaju do tamo“.
10. Iz zapisnika o interventnom uvidu Ministarstva za prosvjetu i kulturu koji je sačinjen 6. juna 2013. godine, između ostalog, je proizašlo da je 31. maja 2013. godine održana sjednica nastavničkog vijeća na kojoj je dogovorena tradicionalna šetnja 67 generacija maturanata na relaciji „od škole do ćuprije na Drini, te povratak glavnom ulicom do Rzavskog mosta“. Posjeta Andrić-gradu nije bila planirana.
11. Iz iskaza apelanta Arsića je, između ostalog, proizašlo da je u školi u kojoj radi tradicija da maturanti prošetaju od Rzavskog do Drinskog mosta, da je pred samu šetnju u školi organizovan sastanak na kojem je direktor informisao razredne strarješine da je na njega vršen pritisak da maturanti skrenu prema Andrić-gradu i da su o tome razgovarali, pa budući da je taj dan padala jaka kiša zaključeno je da se ne može promijeniti odluka nastavničkog vijeća, pri čemu je naglasio da on nije zaustavio maturante da uđu u Andrić-grad, niti je član ijedne političke stranke.
12. Iz iskaza apelanta Markovića proizašlo je, između ostalog, da je organizovana tradicionalna šetnja na nastavničkom vijeću koja nije uključivala posjetu Andrić-gradu, ali da je direktor škole na dan šetnje oko 17,00 sati obavijestio razredne starješine da je dobio bezbroj poziva da se izmijeni tradicionalna maršruta posjetom Andrić-gradu, pa je četvoro razrednika odlučilo da se ispuštuje tradicionalna maršruta i odluka nastavničkog vijeća, a za izmjenu je bio samo jedan kolega, o čemu su se profesori pojedinačno izjašnjavali.
13. Iz obrazloženja proizlazi da je svjedok Branislav Topalovića, čije je izražavanje preneseno u spornom članku „Maturanti žrtve politike, u iskazu naveo da je od učenika čijih se imena ne sjeća i radnika objezbjeđenja Andrić-grada čuo da su bile postavljene daske kuda su učenici trebali da prođu, da su ih očekivali i da profoseri Arsić i Marković maturantima nisu dozvolili da uđu u Andrić-grad, a da je na poziv novinara tuženog da se izjasni u vezi s maturskom šetnjom naveo ono što je čuo. U iskazu je još naveo da sve što je vezano za Andrić-grad ima političku konotaciju, te da misli da su apelanti „dobro bliski“ sa SDS-om, te da se sjeća da je apelant Arsić dva puta bio na listi SDS-a kandidat za odbornika, a da je apelant Marković bio promatrač ispred SDS-a. Još je u iskazu naglasio da on nije nigdje ni tvrdio da su apelanti zaustavili kolonu i maturante spriječili da uđu u Andrić-grad jer on tu nije ni bio, ali da je u odgovoru na pitanje novinara naveo šta je čuo od učenika i radnika Andrić-grada.
14. Tuženi je u svom iskazu, između ostalog, naveo da cilj donošenja Zakona o zaštiti od klevete jeste da se ohrabri sloboda izražavanja i da se Zakon tumači u svjetlu ovog principa, a ne da se sloboda izražavanja sputava. Još je navedeno da je izražavanje u spornim tekstovima zasnovano na stvarnim dešavanjima, a ne izmišljotinama u cilju povrede ugleda, a da su novinari, s obzirom na više izvora informacija s spravom vjerovali iznesenim informacijama, pa se tako ne može tvrditi da o legitimnoj temi nije provedena odgovarajuća novinarska istraga, predloživši da se tužba odbije.
15. Na temelju provedenih i ostalih dokaza čiju je pojedinačnu analizu Osnovni sud prezentirao na 4. i 5. obrazloženja presude taj sud se, prije svega pozvao na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i to čl. 123. i 126. navedenog Zakona, zatim na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, koje je citirao (čl. 1., 3, 4. 5. i 6.), te na odredbu člana 200. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje je također citirao, te je imajući u vidu relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava u kontekstu provedenih dokaza došao do zaključka da se u sporna dva članka navode imena apelanata i da se njihovi postupci dovode u vezu sa lokalnom politikom.
16. Osnovni sud je naveo da Zakon o zaštiti od klevete uređuje prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i istovremeno deklariše pravo na slobodu izražavanja koje je garantovano Ustavom RS i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje štite sadržaj izražavanja kao i način na koji je iznesen te naglašava značajnu ulogu sredstava informisanja kao javnih posmatrača i snabdjevača informacijama u demokratskom procesu.
17. U vezi s tvrdnjama apelanata da je tuženi u spornim tekstovima iznio neistinite činjenice i na taj način im nanio štetu Osnovni sud se ponovo osvrnuo na odredbe člana 6. Zakona o zaštiti od klevete koje propisuju izuzetke od odgovornosti, pa je cijeneći sadržaj citirane odredbe utvrdio da navodi koji su izneseni u spornim tekstovima tuženog ne predstavljaju iznošenje činjenica, već da se radi o izraženom mišljenju odnosno vrijednosnom sudu čija se istinitost ne može dokazivati za razliku od činjenica čije se postojanje može dokazati. Osnovni sud je još naveo da bi tuženi odgovarao samo u slučaju ako je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja, a da se sadržaj tekstova mora posmatrati i u kontekstu izjave svjedoka Branislava Topalovića. U tom pravcu je još navedeno da su apelanti javni radnici i predmet saopštenja se ne tiče njihovog privatnog života, već njihove javne djelatnosti kao prosvjetnih radnika, tako da su zbog toga morali imati veći stepen tolerancije. Osnovni sud je posebno naglasio da je prilikom odlučenja primijenio jasne upute iz presude Okružnog suda u predmetnom slučaju. Imajući u vidu sve navedeno Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da su spornim izražavanjem oklevetani, pa je iz tog razloga i odlučeno kao u izreci presude.
18. Odlučujući o žalbi apelanata Okružni sud je Presudom broj 91 0 Mal 026310 14 Gž 2 od 30. decembra 2014. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je ispitao osporenu presudu i žalbene navode iznesene u žalbi, u smislu člana 221. ZPP-a, Okružni sud je zaključio da je žalba neutemeljena. U kontekstu osnovnog žalbenog navoda da se u predmetnom slučaju radi o prenesenim činjenicama koje nisu istinite, a ne o mišljenju Okružni sud se pozvao na odredbe Zakona o zaštiti od klevete kojima se uređuje prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog ili istovremeno deklariše pravo na slobodu izražavanja koje je garantovano Ustavom RS i Evropskom konvencijom koje štite sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, te naglašava značajnu ulogu sredstava informisanja u demokratskom procesu, kao javnih posmatrača i snabdjevača informacijama. Potom se Okružni sud pozvao na odredbu člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete koja propisuje da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, idenitifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja ili u svojstvu lica koje je na drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Potom se Okružno sud pozvao i na odredbe člana 6. Zakona o zaštiti od klevete koje propisuju izuzetke od odgovornosti, odnosno da se za klevetu neće odgovoriti ako se radi o izražavanju mišljenju ili kada je izražavanje u suštini istinito, odnosno kada je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili prenositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka i ako je iznošenje ili prenošenje izražavanja bilo razumno.
19. Shodno navedenom zakonskom okviru koji propisuju relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete Okružni sud je naveo da se iz cjelokupnog spisa predmeta i spornih članaka može zaključiti da je izražavanje tuženog u spornim članicama u suštini istinito, a na što ukazuje zapisnik sa sjednice nastavničkog vijeća na kojoj su apelanti bili protiv posjete maturanata Andrić-gradu kao dio maturantske šetnje. Navedeno su u svojim iskazima potvrdili i sami apelanti koji su i sami glasali protiv šetnje Andrić-gradom. Shodno navedenom Okružni sud je zaključio da je činjenica da su se apelanti protivili da maturanti posjete Andrić-grad.
20. Sem navedenog Okružni sud je pojasnio da je formulaciju iz spornog teksta „Maturanti žrtve politike“ cijenio kao vrijednosne sudove, odnosno izražavanje mišljenja o apelantima i odnosima u lokalnoj zajednici, te da stoga sporno izražavanje ne sadrži činjenične navode čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazivati. Okružni sud je naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu da se predmet spornog saopštavanja nije ticao privatnog života apelanata, već se saopštenje odnosilo na djelatnost apelanata kao javnih djelatnika, odnosno prosvjetnih radnika. Okružni sud je imajući u vidu sve izneseno zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničavanja slobode medija s jedne strane i ugleda javne ličnosti s druge strane, na štetu slobode medija.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U apelaciji se citiraju sporna izražavanja za koja apelanti tvrde da se radi o iznesenih činjenicama a ne o vrijednosnim sudovima, kako su to pogrešno utvrdili redovni sudovi. U vezi s tim apelanti, između ostalog, naglašavaju da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok se za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz. Prema ocjeni apelanata u spornom izražavanju iznesena je i prenesena tvrdnja, a nikako mišljenje, a pogotovo ne vrijednosni sud, jer iz spornog teksta jasno proizlazi da se radi o prenesenim činjenicama koje nisu istinite, a što proizlazi iz provedenih dokaza koje su apelanti izveli tokom postupka. Apelanti smatraja da su redovni sudovi, suprotno relevantnim odredbama ZPP-a propustili da tokom postupka utvrde koje su činjenice uzete kao dokazane, odnosno koje kriterije su redovni sudovi imali u vidu kada su zaključili da je u spornom izražavanju izneseno mišljenje. U vezi s tim apelanti navode da su u spornim tekstovima označeni kao lideri pokreta otpora protiv Andrić-grada, zatim lica koja su fizički spriječili maturante da posjete Andrić-grad i koja su sve to uredila po direktivama lokalne vlasti. Apelanti se nadalje pozivaju na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete (čl. 3. i 5.), zatim na član 200. ZOO-a, te na odredbu člana 5. Kodeksa za štampu kojim se normira tačnost i fer izražavanje. Prema ocjeni apelanata tuženi i ako je i imao legitiman cilj da javnost informira o spornom događaju bio je u obavezi da uloži razuman napor da prije objave spornih tekstovi provjeri istinitost iznesenih činjenica. Da se radi o činjenicama upućuje i podatak da je nadležno Ministarstvo izvršilo inspekcijski nadzor u kom postupku je utvrđeno da je izneseno izražavanje neistinito, o čemu je sačinjen zapisnik u kojem je navedeno da je na sjednici nastavničkog vijeća dogovorena ruta tradicionalna šetnja 67 generacije maturanata koja nije obuhvatila posjetu Andrić-gradu. Sadržaj i priroda vijesti odnosno prenošenje vijesti o događaju u okolnostima konkretnog slučaja ne čini prenošenje mišljenja odnosno ne čini izraženo mišljenje, niti prenošenje vijesti razumnim, što bi shodno odredbama člana 6. Zakona o zaštiti od klevete bio izuzetak od odgovornosti. Međutim, da redovni sudovi nisu povrijedili odredbe postupka, odnosno da su pravilno i potpuno utvrdili činjenice utvrdili bi da su u spornom izražavanju iznesene činjenice, čiju istinitost tuženi nije dokazao. Neistine koje su iznesene u spornim izražavanjima narušile su ugled apelanata i njihovu čast, a iste su proizvele negativne reakcije građanstva i javnosti, tako da su apelanti bili izloženi verbalnim uvredama od strane javnosti.
22. Konačno, apelanti ukazuje i na kršenje principa pravne sigurnosti jer je Okružni sud nejednako postupao povodom istih činjeničnih i pravnih okolnosti. Naime redovni sudovi su povodom istog činjeničnog i pravnog osnova u presudi od 23. maja 2014. godine utvrdili postojanje klevete učinjene na štetu apelanata odnosno sporno izražavanje su okarakterisali kao iznošenje činjenica a ne vrijednosnog suda, kako su to redovni sudovi pogrešno utvrdili u predmetnom postupku. Apelanti su se pozvali na odluke Ustavnog suda br. AP-4220/11, AP-4226/11, AP- 5039/11 i AP-3870/11 koje su, prema njihovoj ocjeni, primjenjive u konkretnom slučaju.
b) Odgovor na apelaciju
23. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod navoda datih u obrazloženju osporene presude pri čemu je naglasio da apelanti tokom postupka ni na koji način nisu stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku, odnosno presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanta zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
24. Punomoćnik tuženog je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore apelanata ocijenio neutemeljenim jer smatra da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza i analize spornog izražavanja jasno naveli da se radi o vrijednosnom sudu čija se istinitost ne može dokazivati za što su naveli jasne argumente. Navedeno je da je nevjerojatno da su apelanti trpjeli duševne bolove ne zbog neistinitosti spornog saopštenja, već zbog toga što je objelodanjeno njihovo suštinsko protivljenje da maturanti posjete Andrić-grad. Navedeno stoga što su apelanti u svojim iskazima jasno naveli da su se protivili posjeti Andrić-gradu, pa se u konkretnom slučaju radi o suštinskoj istini, a ne o istinitosti u detaljima. Još je istaknuto da bavljenje politikom nije ilegalna ili nemoralna aktivnost, pa ako neko iznosi stav da se neko bavi politikom a u stvarnosti se ne bavi politikom onda se ne može raditi o šteti ugleda apelanata jer ovakva tvrdnja i da je neistinita nije podobna da nanese štetu nečijem ugledu jer je u pitanju legitimna djelatnost. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 1.)
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i zaona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire;
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdjevači javnosti informacijama.
Član 5. st. (1), (2) i (3) Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti Član 6.
U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 91 0 Mal 026310 14 Gž 2 od 30. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 22. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelanti pobijaju presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu nematerijalne štete zbog povrede uglede i časti koja im je, prema njihovim tvrdnjama, prouzrokovana spornim izražavanjima iznesenim u novinskim člancima tuženog. Shodno tome, kako se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantima novčane satisfakcije za izražavanje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
34. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
35. Suština apelacionih prigovora se odnosi na nezadovoljstvo stavom redovnih sudova da su spornim izražavanjima izneseni vrijednosni sudovi o spornom događaju, a ne činjenice za koje su tokom postupka pružili dokaze da se radi o neistinama, a to je zapisnik sa sjednice nastavničkog vijeća iz kojeg je vidljivo da maturalna šetnja nije uključivala posjetu Andrić-gradu. Apelanti također smatraju da tuženi prije objavljivanja spornih informacija nije uložio razuman napor da ispita njihovu istinitost. S druge strane, tuženi je tokom postupka tvrdio da nije imao razloga da sumnja u istinitost iznesenog izražavanja jer je informacije dobio iz više izvora i da je njegovo legitimno pravo bilo da izvijesti javnost o događaju koji se zaista desio i da namjera tuženog nije bila da prenesenim izražavanjem ruši bilo čiji ugled.
36. Evropski sud je u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu sa lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine i Petrina protiv Rumunije, broj 78060/01, st. 27-29, 14 oktobar 2008. godine). Štaviše, kako bi član 8. Evropske konvencije uopšte bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštivanje privatnog života (vidi, Yarushkevych protiv Rumunije, broj 38320/05, st. 22-26, 31. maj 2016. godine). S obzirom na navode kojima su apelanti kao profesori srednje škole u maloj sredini široj javnosti predstavljeni kao osobe koje su spriječile maturante da u sklopu maturalne šetnje posjete Andrić-grad, što se pretvorilo u svojevrstan skandal sa političkim konotacijama, Ustavni sud smatra da su ovi navodi dostigli „određen stepen težine“ za primjenu člana 8. Evropske konvencije.
37. Potom, Ustavni sud smatra da predmetni slučaj zahtijeva ispitivanje pitanja da li je osporenim odlukama postignuta pravična ravnoteža između prava apelanta na zaštitu njihovog prava na privatni život prema članu 8. Evropske konvencije i prava tuženog na slobodu izražavanja koje je garantirano članom 10. Evropske konvencije. Shodno navedenom, redovni sudovi su imali zadatak da prilikom odlučenja uravnoteže ova dva suprotna interesa.
38. Ispitujući apelacione navode u kontekstu osporenih odluka Ustavni sud smatra da je osporenom presudom došlo do „miješanja“ u pravo apelanata na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Navedeno stoga što je presudom Okružnog suda odbijena žalba apelanata te potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili novčanu naknadu na ime nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti koju su, kako tvrde, pretrpjeli prenošenjem spornog izražavanja u novinskim člancima tuženog. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u pravo apelanata na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora biti predviđeno zakonom, imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i biti u skladu s principom proporcionalnosti, odnosno pravo na ugled mora biti uravnoteženo sa zahtjevom člana 10. Evropske konvencije. Ustavni sud bi u kontekstu balansiranja navedenih prava, prava na ugled odnosno prava na slobodu izražavanja s obzirom na apelacione prigovore trebao ispitati da li su sporni članci doprinijeli raspravama od javnog interesa, da li se radi o javnim ličnostima, da li se izražavanje odnosi na privatni život, odnosno na koji način su informacije dobijene i da li su vjerodostojne.
39. U vezi sa zakonitošću miješanja u pravo apelanata na njihov ugled, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju analize spornog izražavanja u spornim tekstovima, te ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP-a, utvrdili da navodi koji su preneseni u tekstu ne predstavljaju iznošenje činjenica, već da se radi o vrijednosnom sudu čija se istinitost ne može dokazati. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi formulacije koje su prenesene u spornim tekstovima u kojima je izraženo nezadovoljstvo manipulacijom i zloupotrebom maturanata u političke svrhe, a apelanti, kao profesori SŠC „Ivo Andrić“ iz Višegrada, etiketirani kao lica koja su maturante po „nečijim“ uputama spriječili do posjete Andrić-grad, okvalifikovali kao iznošenje mišljenja o događaju koji je u maloj sredini pobudio interes šire javnosti, odnosima u lokalnoj zajednici i političkoj igri u koju su uvučeni maturanti koji su na taj način postali žrtve takve političke igre. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu odredbe člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, koje propisuju izuzetke od odgovornosti kao i činjenicu da se predmet saopštavanja nije odnosio na privatan život apelanata, već na njihovu javnu djelatnost kao prosvjetnih radnika, te da u takvim okolnostima apelanti moraju imati veći stepen tolerancije. Ustavni sud također zapaža da je Okružni sud utvrdio da je sporno izražavanje koje se odnosi na apelante u suštini istinito na što ukazuje zapisnik sa sjednice nastavničkog vijeća na kojoj su apelanti glasali protiv odlaska maturanata u Andrić-grad, a što su apelanti i potvrdili u svojim iskazima datim tokom postupka.
40. Imajući u vidu da se suština apelacionih prigovora upravo odnosi na sporno izražavanje i tvrdnje da redovni sudovi nisu na pravilan način identificirali sporno izražavanje kao činjenice Ustavni sud ima potrebu da dodatno ispita obrazloženje redovnih sudova.
41. Naime, analizirajući sadržaj izražavanja koja je tuženi prenio u dva sporna teksta Ustavni sud zapaža da su u njima zapravo prenesene reakcije pojedinih javnih ličnosti iz političnog i javnog života Višegrada o spornom događaju u kojima je iznesen stav da cijeli događaj ima političku pozadinu, da je zabrana potekla od opštinara, a da su vjerovatno dva profesora po nečijim uputama spriječili djecu da posjete Andrić-grad i fotografišu se ispred biste Ive Andrića. Ustavni sud također zapaža da se u spornim tekstovima ni na jednom mjestu ne navodi (Ustavni sud je izvršio uvid u sporne tekstove) da su apelanti „fizički“ sprječavali djecu, kako to apelanti tvrde u navodima apelacije. Ustavni sud također zapaža da je u oba teksta iznesen kritički stav o uplitanju maturanata u političke igre, te je posebno izražen stav da takvu negativnu klimu treba zaustaviti, a da se apelanti u oba teksta spominju tek u jednoj rečenici kao lica koja su „vjerovatno po nečijem nalogu“ spriječila maturante da posjete Andrić-grad. Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja sa jezičkog aspekta, te načina na koji je izneseno Ustavni sud, suprotno stajalištu apelanata, ne uočava bilo šta što bi dovelo u pitanje valjanost obrazloženje redovnih sudova da preneseno izražavanje u suštini zaista predstavlja iznošenje mišljenja osoba, koji su od strane tuženog pozvani da daju svoj komentar o spornom događaju. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da i mišljenje mora imati činjeničnu osnovu koja ga može potkrijepiti, jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76). U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da su apelanti u svojim iskazima datim tokom postupka jasno naveli da su se protivili da maturanti posjete Andrić-grad, odnosno da su glasali da se ispoštuje ranije određena maršruta koja nije uključivala posjetu Andrić-gradu, pa upravo dati iskazi apelanata činjenično potkrepljuju za apelante sporno izražavanje. U takvim okolnostima postavlja se pitanje na koji način je sporno izražavanje o apelantima moglo naštetiti njihov ugled.
42. Dakle, imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispitali sadržaj spornog izražavanja i na temelju prihvatljive analize dokaza utvrdili da preneseno izražavanje ispitanika predstavlja iznošenje njihovog mišljenja o spornom događaju koje je utemeljeno na činjeničnim osnovama. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanta na ugled bilo zakonito.
43. U vezi s pitanjem ima li miješanje u pravo na ugled apelanata legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, odnosno da li je predmetno miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu odnosno da li je bilo proporcionalno, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u zaštiti prava tuženog na njegovo pravo na slobodu izražavanja, u smislu člana 10. Evropske konvencije odnosno prava tuženog da javnost obavijesti o događaju koji je pobudio interes javnosti. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća na bitnu funkciju koju štampa vrši u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije da prekorači određene granice, posebno u vezi s ugledom i pravima drugih, njena dužnost je, uprkos tome, da saopštava na način dosljedan njenim obavezama i odgovornostima –informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Novinska sloboda, također, pokriva mogućnost pozivanja na određeni stepen pretjerivanja, ili čak provokacije (vidi, Evropski sud, Dalban protiv Rumunije (VV), broj 28114/95, stav 49, ECHR 1999-VI).
44. Cijeneći proporcionalnost u kontekstu postizanja ravnoteže između dva konkurentska prava odnosno prava na ugled apelanata i prava tuženog na slobodu izražavanja Ustavni sud će kao prvo ispitati da li su sporni tekstovi uticali na doprinos raspravama od javnog interesa. Da bi članak u štampi doprinio raspravi od javnog interesa Evropski sud je u svojoj dosadašnjoj praksi ustanovio suštinski kriterij, a to je da se izražavanje u medijima odnosi na politička pitanja i pitanja vezana za kriminal (vidi, Axel Springer AG protiv Njemačke, broj 39954/08, stav 90, 7. februar 2012. godine). Kako je već ranije navedeno sporni događaj je pobudio interes javnosti jer se maturalna šetnja, koja sama po sebi privlači pažnju javnosti, pretvorila u svojevrsni skandal koji je dobio političku konotaciju, pa Ustavni sud smatra da su sporni tekstovi u kojima zapravo izražen kritički stav prema spornom događaju posebno sa aspekta činjenice da su u taj skandal uključeni učenici i profesori mogao doprinijeti raspravi od javnog interesa.
45. Potom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja uzeli u obzir da se apelanti, kao profesori, mogu smatrati javnim djelatnicima i da je stoga prag njihove prihvatljive kritike nešto viši. Ustavni sud također primjećuje da se sporno izražavanje nije odnosilo na privatni život apelanata, već na okolnosti koje su vezane za profesionalni aspekt njihovog djelovanja, a što su redovni sudovi također uzeli u obzir prilikom odlučenja.
46. U vezi s načinom dobijanja informacija i njihovom vjerodostojnosti Ustavni sud podsjeća da član 10. Evropske konvencije ne garantuje potpuno neograničenu slobodu izražavanja, čak i u pogledu objavljivanja informacija o stvarima od ozbiljne zabrinutosti javnosti. Prema stavu 2. citirane odredbe, sloboda izražavanja nosi sa sobom „dužnost i odgovornost“ koja se odnosi na medije čak i u vezi sa pitanjima koja su ozbiljna za javnost. Takva „dužnost i odgovornost“ shodno članu 10. Evropske konvencije nameće obavezu novinarima da u vezi s pitanjima koja su ozbiljna za javnost djeluju u dobroj vjeri, kako bi pružili tačne i pouzdane informacije, u skladu sa novinarskom etikom (vidi, Evropski sud, Pedersen i Baadsgaard protiv Danske (GC), broj 49017/99, stav 78, ECHR 2004-XI). Štaviše, „dužnost i odgovornost“ novinara dobija na težini kada se dovodi u pitanje napad na reputaciju pojedinca i kršenju „prava drugih“. Stoga je bitno uzeti u obzir prirodu i način spornog izražavanja, te granicu do kojeg su mediji mogli razumno smatrati njihove izvore pouzdanim, odnosno u vezi s tim da li su novinari obavili razumno istraživanje prije objavljivanja i da li su mediji osobi o kojoj je riječ dali priliku da se brani.
47. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je tuženi u spornom tekstu prenio razmišljanja osoba iz političkog i javnog života iz Višegrada o maturalnoj šetnji koja nije uključila posjetu Andrić-gradu, koja se stoga pretvorila u skandal sa političkim konotacijama. Potom, Ustavni sud zapaža da je tuženi tokom postupka tvrdio da se oslanjao na više izvora informacija i da nije imao razloga da sumnja u njihovu vjerodostojnost, da je pisao o događaju koji se stvarno desio, da je izražavanje u suštini istinito jer su se apelanti zaista i izjasnili da se protiv posjete Andrić-gradu i da u tekstu nije imao namjeru da bilo koga okleveta. Ustavni sud također zapaža da u spornim tekstovima apelantima nije bilo omogućeno da iznesu svoj stav o spornom događaju, što bi sa stanovišta novinarske etike bilo razumno i očekujuće kako bi se sporni događaj sagledao iz više uglova i na taj način čitaocima pružila prilika da sami donesu sud o spornom događaju. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u spornim tekstovima, ipak, omogućeno direktoru SŠC „Ivo Andrić“, kao, uslovno rečeno, suprotnoj strani da iznese svoj stav o događaju vezano za maturalnu šetnju. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno sadržaj spornog izražavanja i način na koji je sporno izražavanje preneseno Ustavni sud smatra da je tuženi u bitnom poštovao svoju novinarsku „dužnost i odgovornost“.
48. Stoga, imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je miješanje pravo apelanata na poštovanje ugleda u okolnostima konkretnog slučaja bilo proporcionalno legitimnom cilju, odnosno osporenim presudama nije stavljen pretjeran teret na apelante, odnosno redovni sudovi su u balansiranju prava na ugled apelanta i prava tuženog na slobodu izražavanja postigli razumnu ravnotežu između navedenih konkurentskih prava.
49. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
50. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
51. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
52. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno se radi o predmetu građansko pravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
53. Apelanti ukazuju da su osporene odluke u suštini rezultat proizvoljne primjene prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
54. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je apelantima u predmetnom postupku odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda izražavanjima iznesenim u spornim novinskim člancima tuženog. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli dokazni postupak u kojem su apelanti imali mogućnost da iznesu sve svoje dokaze i argumente u pogledu dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva. Međutim, redovni sudovi su cijeneći sve provedene dokaza, u smislu člana 8. ZPP-a, utvrdili da je u spornim člancima izneseno mišljenje pojedinih osoba iz političkog i javnog života Višegrada koje ima podlogu u provedenim činjenicama odnosno da se u suštini radi o izražavanju koje je istinito, te da stoga u takvim okolnostima nema odgovornosti na strani tuženog u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete iz čega proizlazi da nema ni štete kod apelanata, a time ni prava na odgovarajuću novčanu satisfakciju.
55. Prema tome, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja na način kako to apelanti iznose u apelaciji. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje zbog čega je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata, pri čemu su primijenili relevantne zakonske odredbe u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelanata.
56. U vezi s pozivanjem apelanata na kršenje principa pravne sigurnosti iz razloga što su redovni sudovi u drugom predmetu povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja odnosno istog spornog događaja utvrdili povredu njihovog prava na ugled jer je u tom postupku utvrđeno da je medij koji je u tom postupku izvještavao javnost (JP Radiotelevizija RS) o spornom događaju iznio činjenice čiju istinitost tokom postupka nije dokazao Ustavni sud ovaj prigovor ne može prihvatiti opravdanim. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da nije sporno da mediji isti događaj mogu prikazati široj javnosti na različite načine, pa je tako i u konkretnom slučaju pretpostavka da su različiti mediji o istom događaju javnost informisali na drugačiji način, svaki medij iz svog ugla, shodno raspoloživim informacijama i cilju koji se želio postići, objektivno, jednostrano, senzacionalistički i sl. Shodno tome, imajući u vidu da su predmet apelacionog razmatranja bili sporni članci tuženog u kojima su iznesena mišljenja osoba iz javnog i političkog života Višegrada koja su potkrijepljena činjeničnom osnovom na način koji objektivno nije mogao ugroziti ugled apelanata Ustavni sud ovaj prigovor smatra neutemeljenim.
57. Ustavni sud je prilikom razmatranja imao u vidu praksu Ustavnog suda na koju su se apelanti pozvali u apelaciju koja u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiva.
58. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je miješanje u pravo apelanata na poštovanje ugleda u okolnostima konkretnog slučaja bilo proporcionalno legitimnom cilju, odnosno osporenim presudama na apelante nije stavljen pretjeran teret jer su redovni sudovi u balansiranju prava na ugled apelanta i prava tuženog na slobodu izražavanja postigli razumnu ravnotežu između navedenih konkurentskih prava.
60. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza i njihovom ocjenom utvrdili da tužbeni zahtjev nije osnovan za što su dali dovoljno jasno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnom, pri čemu nema ni kršenja prava na pravnu sigurnost iz razloga što svaki predmet koji pokreće ovakvo ili slično pitanje zahtijeva posebnu analizu izražavanja od strane redovnih sudova u kontekstu različitih aspekata, pa se pozivanje na analogiju čini neprimjerenim.
61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.