Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2314/17 (N. B.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2314/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2314/17, rješavajući apelaciju Nikole Bogojevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nikola Bogojević protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 162048 16 Gž 2 od 17. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Bogojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 6. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 162048 16 Gž 2 od 17. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova (izvršenik) žalba, podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 162048 15 I 2 od 3. avgusta 2016. godine kojim je izvršenje obustavljeno i ukinute sve provedene izvršne radnje.

2. U rješenju od 3. avgusta 2016. godine Osnovni sud je naveo da nakon što je izvršenje provedeno na apelantovim nekretninama i nakon što je tražilac izvršenja djelimično namiren, sud je Zaključkom od 7. juna 2016. godine pozvao tražioca izvršenja da predloži druga sredstva izvršenja ili predmete izvršenja. Dalje, Osnovni sud je naveo da je tražilac izvršenja („Moja Banka“ d.d. Sarajevo) zaključak primio 14. juna 2016. godine, a da u ostavljenom roku nije postupio po istom, slijedom čega je doneseno rješenje o obustavi izvršnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelant u žalbi podnesenoj protiv rješenja od 3. avgusta 2016. godine ukazuje da su na drugom ročištu od 28. januara 2014. godine nekretnine prodate tražiocu izvršenja kao jedinom učesniku u nadmetanju za iznos od 235.000,00 KM, što je suprotno odredbama člana 89. stav 4. Zakona o izvršnom postupku prema kojoj na drugom ročištu nepokretnost ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji, te da pravilno određena visina od 1/3 vrijednosti nepokretnosti iznosi 235.620,00 KM, čime je apelant pretrpio štetu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (tražilac izvršenja je zaključio sa apelantom ugovor o nenamjenskom hipotekarnom kreditu, te ugovor o zasnivanju hipoteke kojim apelant obezbjeđuje otkup kredita sa založnim pravom na svojim nepokretnostima (preciznije označeno u obrazloženju prvostepenog rješenja)). Dalje je navedeno da je zaključkom od 9. oktobra 2013. godine određena prodaja apelantovih nepokretnosti, da je procjenom sudskog vještaka građevinske struke vrijednost utvrđena na iznos od 706.860,00 KM (stav 2. zaključka), kao i da utvrđena vrijednost nekretnine iznosi 46.332,00 KM (stav 5. zaključka) i predstavlja početnu cijenu za nadmetanje, te da se nepokretnosti ne mogu prodati ispod ½ utvrđene vrijednosti jer se radi o prvom ročištu za prodaju. Takođe je navedeno da je tražilac izvršenja zahtijevao ispravku zaključka od 9. oktobra 2013. godine jer su navedene različite vrijednosti nepokretnosti (706.860,00 KM i 46.332,00 KM), nakon čega je Osnovni sud Zaključkom od 28. oktobra 2013. godine izvršio ispravku i dopunu zaključka od 9. oktobra 2013. godine tako što u dispozitivu zaključka umjesto iznosa od 46.332,00 KM treba da stoji iznos od 706.860,00 KM i predstavlja početnu cijenu za nadmetanje. Okružni sud je naveo da je Rješenje o ispravci od 28. oktobra 2013. godine istaknuto na oglasnoj tabli suda i upućeno strankama. Osim toga, Okružni sud je naveo da je prvo ročište za prodaju nepokretnosti okončano jer nije bilo prijavljenih kupaca, te je zaključkom od 14. novembra 2013. godine zakazano drugo ročište za prodaju nepokretnosti i jasno označeno da je vrijednost nepokretnosti izvršena procjenom sudskog vještaka na iznos od 706.860,00 KM što predstavlja početnu cijenu za nadmetanje. Okružni sud je naveo da je apelant bio lično prisutan na ročištu od 28. januara 2014. godine kada su prodate predmetne nepokretnosti za iznos od 235.000,00 KM i kada je donesen zaključak da se prodaju apelantove nepokretnosti za navedeni iznos, te da će se zaključak objaviti na oglasnoj tabli suda i kada je konstatovano da je ročište dovršeno, a da se po primjerak zapisnika uručuje strankama, na kojem se nalazi i apelantov potpis. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da su Rješenjem o dosudi od 7. marta 2014. godine tražiocu izvršenja, kao kupcu dosuđene nepokretnosti dosadašnje vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1 i naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove i Zemljišno-knjižnom odjeljenju Banjaluka da upišu pravo vlasništva i posjeda na predmetnim nepokretnostima, te je određeno brisanje svih upisanih prava trećih lica (Rješenje o dosudi je istaknuto na oglasnoj tabli suda 10. marta 2014. godine). Isto tako, navedeno je da je Rješenjem od 1. februara 2016. godine iz cijene postignute prodaje nekretnina u iznosu od 235.000,00 KM namiren tražilac izvršenja, te da je utvrđeno da je tražilac izvršenja ostao nenamiren za dio glavnog duga u iznosu od 161.493,75 KM (nakon toga je doneseno rješenje o obustavi izvršnog postupka od 3. avgusta 2016. godine iz razloga što tražilac izvršenja nije predložio druga sredstva ili predmet izvršenja). Okružni sud je istakao da iz navedenog slijedi da su rješenja o dosudi i namirenju postala pravosnažna, pa ih apelant ne može osporavati žalbom izjavljenom protiv rješenja o obustavi postupka od 3. avgusta 2016. godine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju predmetnog izvršnog postupka, te ukazao da je dozvoljena prodaja nekretnina ispod 1/3 procijenjene vrijednosti, o čemu je sud bio dužan da vodi računa. Apelant, u suštini smatra, da su proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o izvršnom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje da su predmetne nekretnine prodate za iznos manji od 1/3 procijenjene vrijednosti nekretnina, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno ukazao da su rješenja o dosudi i namirenju postala pravosnažna, te da ih stoga apelant ne može osporavati žalbom izjavljenom protiv rješenja o obustavi postupka, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2314/17 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio