Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4635/15 (M. V.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4635/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4635/15, rješavajući apelaciju Milivoja Vasića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milivoja Vasića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036512 13 Rev od 20. avgusta 2015. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Milivoju Vasiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Milivoju Vasiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milivoja Vasića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036512 13 Rev od 20. avgusta 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 036512 12 Gž od 20.
avgusta 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milivoje Vasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 036512 13 Rev od 20. avgusta 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 036512 12 Gž od 20. avgusta 2012. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 23. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i tuženi su 5. jula 2017. godine dostavili odgovor na apelaciju, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Apelant je 17. avgusta 2004. godine podnio tužbu Vrhovnom sudu protiv tužene, kojom je pokrenuo upravni spor zahtijevajući da se poništi Rješenje Ministarstva prosvjete i kulture od 10. aprila 2004. godine i odluka Odbora državne uprave za žalbe od 15. juna 2004. godine, te da mu se potvrdi status državnog službenika na radnom mjestu pomoćnika ministra za kulturu u Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske.
6. Vrhovni sud je Rješenjem broj U-924/04 od 20. februara 2008. godine odbacio apelantovu tužbu i predmet ustupio Osnovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Osnovni sud je tužbu zaprimio 31. marta 2008. godine.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 036512 08 P od 29. juna 2011. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje Ministarstva prosvjete i kulture od 10. aprila 2004. godine i odluka Odbora državne uprave za žalbe od 15. juna 2004. godine. Stavom drugim izreke presude obavezana je tužena da na ime naknade štete, razlike u plati radnog mjesta pomoćnika ministra (u daljnjem tekstu: pomoćnik ministra) i radnog mjesta viši stručni saradnik za filmsku, pozorišnu i likovnu djelatnost, umjetničko stvaralaštvo i amaterizam (u daljnjem tekstu: stručni saradnik) za period od 10. aprila 2004. godine do 30. septembra 2005. godine apelantu isplati određeni iznos i obračunatu zakonsku zateznu kamatu u određenom iznosu. Stavom trećim izreke presude odbačena je apelantova tužba kojom je tražio da mu se uplati razlika doprinosa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje za period bliže naveden u izreci presude i u dijelu kojim je apelant tražio da mu se isplati naknada za smještaj u određenom iznosu za period bliže naveden u izreci presude. Konačno, stavom četvrtim izreke presude obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove postupka.
8. Osnovni sud je u obrazloženju presude, prije svega, istakao da je tokom postupka utvrđeno da je apelant u pobijanom prvostepenom rješenju od 10. aprila 2004. godine u pouci o pravnom lijeku upućen da protiv tog rješenja može da izjavi žalbu Odboru državne uprave za žalbe u roku od 15 dana od dana prijema, dok je u pobijanom drugostepenom rješenju od 15. juna 2004. godine u pouci o pravnom lijeku upućen da protiv tog rješenja nije dopuštena žalba, ali da se može pokrenuti upravni spor pred Vrhovnim sudom. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 20 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da će sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastaviti postupak kao da je kod njega pokrenut. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da se datum podnošenja tužbe u konkretnoj pravnoj stvari Vrhovnom sudu (17. avgust 2004. godine) ima smatrati kao datum pokretanja postupka.
9. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je, nakon sprovedenih dokaza, bliže navedenih u obrazloženju presude, utvrdio kao nesporno da je apelant Rješenjem Vlade Republike Srpske od 29. marta 2001. godine postavljen na mjesto pomoćnika ministra, da je Rješenjem Ministarstva prosvjete i kulture od 10. aprila 2004. godine raspoređen na radno mjesto stručni saradnik, da je odlukom Odbora državne uprave za žalbe od 15. juna 2004. godine odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja od 10. aprila 2004. godine. Nadalje, među parničnim strankama je nesporno da je 2004. godine došlo do transformacije Ministarstva nauke i kulture, te da je resor kulture pripojen Ministarstvu prosvjete, tako da je formirano novo Ministarstvo prosvjete i kulture, a na osnovu Zakona o ministarstvima.
10. Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li je apelant prije prevođenja u status državnog službenika i raspoređivanja na poslove stručnog saradnika trebalo da bude razriješen dužnosti pomoćnika ministra, odnosno da li je ministar prosvjete i kulture imao ovlašćenje da donese rješenje od 10. aprila 2004. godine.
11. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 48 Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZASURS) kojom je regulisano da imenovanje rukovodećih državnih službenika unutar organa državne uprave (pomoćnika ministra, sekretara ministarstva, rukovodioca upravne organizacije, zamjenika i pomoćnika rukovodioca upravne organizacije) vrši Vlada na osnovu javnog konkursa. Akt o imenovanju donosi Vlada na prijedlog Agencije. Postavljanje se vrši upravnim aktom koji se objavljuje u „Službenom glasniku RS“, te ukoliko Vlada razriješi rukovodećeg državnog službenika, državni službenik se vraća na isto ili slično radno mjesto, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana donošenja odluke o razrješenju.
12. Dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa citiranim zakonskim odredbama, Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju izostalo razrješenje apelanta od organa koji ga je postavio iz čega proizilazi da su pobijane odluke donesene u suprotnosti sa odredbama ZASURS-a. Osim toga, Osnovni sud je istakao da navodi parničnih stranaka koji se odnose na činjenice da li je apelant raspoređen na radno mjesto stručni saradnik u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Ministarstvu prosvjete i kulture (u daljnjem tekstu: Pravilnik) nisu od uticaja na drugačiju odluku suda u konkretnoj pravnoj stvari.
13. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 036512 12 Gž od 20. avgusta 2012. godine žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio (st. 1, 2 i 4 izreke) na način da je tužbene zahtjeve odbio. Istom presudom apelant je obavezan tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka.
14. Okružni sud je naveo da žalba osnovano ukazuje da je u pobijanoj presudi izgubljena iz vida činjenica koju navodi i apelant u tužbi i koja je navedena u obrazloženju rješenja od 10. aprila 2004. godine, da je u vrijeme donošenja pobijanih rješenja od 10. aprila 2004. godine apelant već bio lišen statusa pomoćnika ministra, jer je na osnovu rješenja Ministarstva prosvjete i kulture od 30. januara 2003. godine utvrđeno da ima status neraspoređenog radnika počev od 17. januara 2003. godine. To rješenje apelant nije pobijao pa je ono postalo pravosnažno. Pošto pobijanim rješenjem od 10. aprila 2004. godine apelant nije razriješen dužnosti pomoćnika ministra, već je iz statusa neraspoređenog radnika, u kojem se nalazi od 17. januara 2003. godine, raspoređen na poslove i zadatke radnog mjesta stručni saradnik, počev od 10. aprila 2004. godine, za donošenje navedenog rješenja bio je nadležan ministar prosvjete i kulture, a ne Vlada Republike Srpske, kako to tvrdi apelant. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud propustio da ocijeni navedenu činjenicu zbog čega je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je osporene akte poništio.
15. Nezadovoljan navedenom presudom, apelant je izjavio reviziju koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 036512 13 Rev od 20. avgusta 2015. godine.
16. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da je Vlada RS rješenjem od 29. marta 2001. godine apelanta imenovala na mjesto pomoćnika ministra, te da je u vrijeme donošenja rješenja o imenovanju u primjeni bio Zakon o državnoj upravi koji je odredbom člana 48 stav 2 propisao da, na prijedlog ministra, Vlada RS postavlja i razrješava pomoćnike ministara na četiri godine. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je u vrijeme donošenja osporenog rješenja od 10. aprila 2004. godine u primjeni bio ZASURS koji je odredbama člana 48 stav 1 propisivao da Vlada RS, na osnovu javnog konkursa, vrši imenovanje rukovodećih državnih službenika u koje spada i pomoćnik ministra, a tumačenjem stava 4 tog člana proizilazi da je Vlada ovlašćena i za njegovo razrješenje. Dakle, nije sporno da Vlada RS nije donijela posebno rješenje o razrješenju apelanta sa mjesta pomoćnika ministra.
17. Međutim, nesporno je da je došlo do transformacije Ministarstva nauke i kulture, tako što je resor kulture pripojen resoru prosvjete i da je formirano novo Ministarstvo prosvjete i kulture. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, nakon donošenja rješenja Ministarstva prosvjete i kulture RS od 30. januara 2003. godine (koje nije pobijao, pa je postalo pravosnažno i konačno), stekao status neraspoređenog radnika, ali je, saglasno stavu 2 dispozitiva tog rješenja, nastavio da obavlja poslove pomoćnika ministra sve do donošenja novog akta o raspoređivanju, tj. rješenja od 10. aprila 2004. godine. Za svo to vrijeme (od 30. januara 2003. godine do 10. aprila 2004. godine) apelantu je obračunavana i isplaćivana plata radnog mjesta pomoćnik ministra zajedno sa drugim beneficijama, što i ne čini spornim s obzirom na to da za taj period tužbom ne zahtijeva isplatu razlike plate.
18. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je apelant, nakon donošenja rješenja od 30. januara 2003. godine, imao saznanje da više nema radni status pomoćnika ministra bez obzira na to što je u određenom daljem periodu faktički obavljao te poslove. Takođe, Vrhovni sud je istakao da, nakon donošenja rješenja od 10. aprila 2004. godine pa sve do sporazumnog raskida radnog odnosa 30. septembra 2005. godine, apelant više nije obavljao poslove pomoćnika ministra, nego poslove radnog mjesta stručni saradnik za koje mu je obračunata i isplaćena plata u skladu sa pozitivnim propisima, a koje činjenice apelant tokom postupka nije osporavao.
19. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelant, koji faktički ne obavlja poslove pomoćnika ministra u spornom periodu od 10. aprila 2004. godine do 30. septembra 2005. godine, ne može zahtijevati da mu bude isplaćena naknada na ime razlike plate između radnog mjesta pomoćnik ministra i radnog mjesta stručni saradnik bez obzira na činjenicu što Vlada RS nije donijela posebno rješenje kojim se razrješava sa imenovanog mjesta pomoćnika ministra, jer je prihvatanjem statusa neraspoređenog radnika, usljed spajanja dvaju ministarstava, znao da poslove pomoćnika ministra obavlja samo do donošenja rješenja o novom raspoređivanju.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant je, između ostalog, istakao da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredaba člana 48 ZASURS-a, jer ga je, po njegovom mišljenju, Vlada RS morala razriješiti sa dužnosti pomoćnika ministra, pa tek tada donijeti rješenje kojim se raspoređuje na poslove stručnog saradnika.
21. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelant je istakao da je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 17. avgusta 2004. godine, a presuda Vrhovnog suda je donesena 20. avgusta 2015. godine iz čega proizilazi da je postupak trajao 11 godina.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, odnosno da je u pobijanoj odluci na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, a u obrazloženju odluke jasno je ukazano iz kojih razloga i u vezi sa kojim materijalnopravnim odredabama je sud zasnovao svoju odluku. Zbog toga nisu osnovani navodi o proizvoljnoj primjeni prava.
23. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je apelantovu reviziju zaprimio 25. aprila 2013. godine, a da je presudu donio 20. avgusta 2015. godine, što ne predstavlja povredu prava na suđenje u razumnom roku kada je u pitanju postupanje tog suda. Takođe, Vrhovni sud je istakao da navodi izneseni u apelaciji predstavljaju ponavljanje navoda iz revizije, koje je ocijenio taj sud prilikom donošenja odluke, odnosno da apelacija ne nudi nijedan konkretan dokaz o počinjenoj povredi na koju se poziva.
24. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, prije donošenja rješenja od 10. aprila 2004. godine Vlada RS nije bila dužna, a nije bila ni nadležna da, u smislu člana 48 ZASURS-a, donosi rješenje o razrješenju apelanta sa pozicije pomoćnika ministra koji je u to vrijeme već bio državni službenik sa statusom neraspoređenog radnika, te u vezi s tim ukazao na rješenje Ministarstva prosvjete i kulture od 31. januara 2003. godine kojim je utvrđeno da apelant, do tada pomoćnik ministra, ubuduće ima status neraspoređenog ranika. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Okružni sud je naveo da je spise predmeta zaprimio 13. februara 2012. godine, a odluku po žalbi donio 20. avgusta 2012. godine iz čega proizilazi da je drugostepeni postupak trajao oko šest mjeseci, zbog čega smatra da ni taj aspekt apelacije nije osnovan.
25. Tužena je navela da navodi apelacije ničim ne dovode u sumnju kako odluku Okružnog suda, tako i odluku Vrhovnog suda protiv kojih je apelacija podnesena. Tužena je istakla da su navodi o kršenju prava koja su pobrojana u apelaciji u cijelosti neosnovani i ničim neutemeljeni. Slijedom navedenog, tužena je predložila da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu i potvrdi stavove Okružnog i Vrhovnog suda, odnosno utvrdi da navedenim presudama nisu počinjene povrede prava pomenutih u apelaciji.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 15. stav 1.
(1) Sud po prijemu tužbe ocjenjuje da li je nadležan.
Član 17. stav 1.
(1) Svaki sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost.
Član 20. st. 1. i 2.
(1) Po pravosnažnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim, sud će bez odlaganja, a najdocnije u roku od tri dana, ustupiti predmet nadležnom sudu. (2) Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastaviće postupak kao da je kod njega bio pokrenut.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
27. Zakon o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 16/02, 62/02, 38/03 i 42/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 48.
Imenovanje rukovodećih državnih službenika unutar organa državne uprave (pomoćnika ministra, sekretara ministarstva, rukovodioca upravne organizacije, zamjenika i pomoćnika rukovodioca upravne organizacije) vrši Vlada na osnovu javnog konkursa.
Akt o imenovanju donosi Vlada, na prijedlog Agencije.
Postavljenje se vrši upravnim aktom koji se objavljuje u „Službenom glasniku Republike Srpske“.
Ukoliko Vlada razrješi rukovodećeg državnog službenika, državni službenik se vraća na isto ili slično ranije radno mjesto, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana donošenja odluke o razrješenju.
Član 57.
U slučaju spajanja dva ili više organa državne uprave u jedan organ, svi državni službenici iz ovih organa imaju status neraspoređenih državnih službenika. U skladu sa potrebama organa državne uprave, na prijedlog Agencije, nadležni organ, odnosno starješina organa državne uprave donosi rješenje o raspoređivanju neraspoređenog državnog službenika.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 036512 13 Rev od 20. avgusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)Suđenje u razumnom roku
35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, ističe da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
37. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 18. avgusta 2004. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 20. avgusta 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 11 godina.
38. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu pokrenutom radi poništenja rješanja o raspoređivanju državnih službenika i isplate plata, pa, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o posebno složenom predmetu kako u činjeničnom, tako i u pravnom aspektu. Takođe, iz predmeta spora proizilazi da je u pitanju parnica iz radnog odnosa kojoj, osim značaja koji, bez dileme, ima za apelanta, procesni zakon (član 420 ZPP) daje poseban značaj propisujući da pri određivanju rokova i ročišta sud uvijek posebnu pažnju treba obratiti na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. U odnosu na apelantovo ponašanje, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi apelantov doprinos dužini trajanja predmetnog postupka. S druge strane, Ustavni sud naglašava da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je cjelokupan postupak trajao 11 godina i da je taj postupak u svakom slučaju a priori trajao van razumnog roka i da bi se njegova dužina mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu, a za šta odgovornost snose Osnovni i Vrhovni sud pred kojima se, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije, postupak najduže i vodio, a u manjoj mjeri i Okružni sud. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant predmetnu tužbu podnio 17. avgusta 2004. godine (u skladu sa poukom o pravnom lijeku odluke Odbora državne uprave za žalbe od 15. juna 2004. godine) Vrhovnom sudu. Međutim, imajući u vidu odredbe člana 17 ZPP prema kojima sud tokom cijelog postupka pazi na svoju stvarnu nadležnost, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud kojem je bila podnesena tužba bio dužan, u smislu člana 20 ZPP, da se rješenjem proglasi nenadležnim i da bez odlaganja, a najkasnije u roku od tri dana od pravosnažnosti rješenja, ustupi predmet nadležnom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud tek 20. februara 2008. godine, odnosno tri i po godine nakon podnošenja tužbe, svojim rješenjem proglasio stvarno i mjesno nenadležnim za postupanje u konkretnom predmetu i 31. marta 2008. godine predmet ustupio nadležnom Osnovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, koji je, shodno odredbi člana 20 stav 2 ZPP, nastavio postupak kao da je kod njega pokrenut. Nakon toga postupak je pred prvostepenim sudom trajao tri godine i dva mjeseca (29. juna 2011. godine), pred drugostepenim jednu godinu (20. avgusta 2012. godine), a pred Vrhovnim sudom u postupku po reviziji tri godine (20. avgusta 2015. godine). Osim toga, Ustavni sud uočava da su Okružni sud i Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju, u suštini, naveli hronološki tok postupka pred tim sudovima, dok Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju, niti se očitovao na navode o dužini trajanja predmetnog postupka.
39. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojim odlukama br. AP 2611/15 i AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine (i drugim odlukama od 10. maja 2017. godine, dostupnim na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovim odlukama, između ostalog, Ustavni sud je naveo da, „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTSBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.
40. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenim odlukama, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz odluka br. AP 2611/15 i AP 2907/16. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupaka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Zbog istih razloga, i ova se odluka, takođe, dostavlja navedenim subjektima.
41. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga za šta redovni sudovi nisu dali razloge. Pitanje naknade nematerijalne štete
42. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
43. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija.
44. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
45. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
46. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelant osporava presude Vrhovnog i Okružnog suda, tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
47. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
48. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantov zahtjev da se poništi kao nezakonito rješenje Ministarstva prosvjete i kulture od 10. aprila 2004. godine i odluka Odbora državne uprave za žalbe od 15. juna 2004. godine i obaveže tužena da mu na ime naknade štete po osnovu razlike u plati između radnog mjesta pomoćnika ministra i stručnog saradnika isplati određeni iznos i zakonsku zateznu kamatu. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je apelant rješenjem Vlade Republike Srpske od 29. marta 2001. godine imenovan za pomoćnika ministra, da mu je rješenjem Ministarstva prosvjete i kulture od 30. januara 2003. godine utvrđen status neraspoređenog radnika počev od 17. januara 2003. godine do donošenja novog akta o rasporedu s tim da je određeno da „nastavlja obavljati poslove dosadašnjeg radnog mjesta i ostvaruje sva prava i dužnosti po osnovu radnog mjesta“, kao i da je rješenjem Ministarstva prosvjete i kulture od 10. aprila 2004. godine raspoređen na poslove i zadatke stručnog saradnika.
50. Prilikom raspravljanja o osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva Osnovni sud je poništio kao nezakonito rješenje Ministarstva prosvjete i kulture od 10. aprila 2004. godine i odluku Odbora državne uprave za žalbe od 15. juna 2004. godine i obavezao tuženu da apelantu na ime naknade štete po osnovu razlike u plati između radnog mjesta pomoćnika ministra i stručnog saradnika za period od 10. aprila 2004. godine do 30. septembra 2005. godine isplati određeni iznos i zakonsku zateznu kamatu. Iz obrazloženja navedene presude slijedi da je u konkretnom slučaju izostalo razrješenje apelanta od organa koji ga je postavio, u smislu člana 48 stav 4 ZASURS-a, nakon čega bi se stvorio uslov da nadležni ministar, u skladu sa odredbom člana 57 stav 2 ZASURS-a, donese osporeno rješenje od 10. aprila 2004. godine kojim je apelanta rasporedio na poslove i zadatke stručnog saradnika.
51. S druge strane, Okružni sud je presudom, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda Okružnog i Vrhovnog suda slijedi da je došlo do transformacije Ministarstva nauke i kulture, tako što je resor kulture pripojen resoru prosvjete i formirano je novo Ministarstvo prosvjete i kulture. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je apelant, nakon donošenja rješenja Ministarstva prosvjete i kulture od 30. januara 2003. godine (koje nije pobijao pa je postalo pravosnažno i konačno), stekao status neraspoređenog radnika, ali je nastavio da obavlja poslove pomoćnika ministra sve do donošenja novog akta o raspoređivanju, tj. rješenja od 10. aprila 2004. godine, nakon čega (sve do sporazumnog raskida radnog odnosa 30. septembra 2005. godine) više nije obavljao poslove pomoćnika ministra, nego poslove stručnog saradnika za koje mu je obračunata i isplaćena plata u skladu sa pozitivnim propisima. Pri tome Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da apelant, koji faktički ne obavlja poslove pomoćnika ministra u spornom periodu od 10. aprila 2004. godine do 30. septembra 2005. godine, ne može zahtijevati da mu bude isplaćena naknada na ime razlike plate između radnog mjesta pomoćnika ministra i stručnog saradnika.
52. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama naveli jasne i argumentovane razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima zasnovali činjenično stanje. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih presuda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
53. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
54. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pa pošto je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu navedenog prava, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je predmetni postupak trajao 11 godina iako se radi o postupku koji se, po izričitim zakonskim odredbama, smatra hitnim za šta odgovornost snose Osnovni i Vrhovni sud, koji nisu djelotvorno kontrolisali postupak i nisu preduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su im bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.
56. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su Okružni i Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.
57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
58. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman