Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4354/17 (Zaštitni fond Federacije BiH)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Regres
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4354/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4354/17, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije BiH, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 037071 17 Gž 2 od 23. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnio je 20. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 037071 17 Gž 2 od 23. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (E. S.) da apelantu na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev za isplatu regresnog duga isplaćenog na ime naknade nematerijalne i materijalne štete, koja je nastala u prometnoj nezgodi u kojoj je učestvovao tuženi, koji je upravljao neosiguranim motornim vozilom i u kojoj nezgodi je smrtno stradao pješak, mldb. B. K.. Nadalje, da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je u predmetnoj prometnoj nezgodi učestvovao tuženi, upravljajući vozilom bez registarskih oznaka i pješak malodobni B. K., koji je zadobio teške tjelesne ozljede od kojih je preminuo na mjestu nezgode, da je apelant na osnovu nagodbe, na ime naknade štete po tom štetnom događaju, isplatio roditeljima i bratu oštećenog – poginulog malodobnog B. K. određeni novčani iznos za duševne bolove i troškove sahrane. Zatim, da iz spisa proizlazi da je Kantonalno tužiteljstvo Zenica odlukom od 10. septembra 2008. godine obustavilo istragu protiv tuženog zbog kaznenog djela teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 2. i 3. Kaznenog zakona F BiH, jer ne postoji osnovana sumnja da je tuženi učinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, a o čemu je obavijestilo oca poginulog. Kantonalni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke D. L. proizlazi da se predmetna prometna nezgoda dogodila na način da se tuženi kretao motornim vozilom desnom stranom kolnika, te da sporna dionica nije bila označena prometnim znakom ograničenja brzine (na mjestu nezgode vrijedilo je opće ograničenje brzine do 80 km/h), da je brzina kretanja vozila u momentu naleta na pješaka iznosila 51,4 km/h, a u momentu forsiranog kočenja 67,7 km/h, da vozač nije imao tehničku mogućnost da kočenjem zaustavi vozilo prije primarnog kontakta. Nadalje, da proizlazi da je pješak prije stupanja na kolnik bio teže uočljiv "jer se put prije mjesta nezgode pruža kroz blagu krivinu i uočljivost onemogućavale su dvorišne ograde", te je uočljiv tek stupanjem na kolnik, te da analizom raspoložive dokumentacije nije bilo moguće utvrditi propuste na strani tuženog kao vozača, koji su u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom i posljedicama nezgode. Kantonalni sud je ocijenio da s obzirom na navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u takvoj situaciji kada iz provedenih dokaza proizlazi da neposredno prije i u vrijeme nastanka prometne nezgode nije bilo propusta tuženog u načinu i brzini upravljanja vozilom, da je tuženi poduzeo radnje u cilju izbjegavanja forsiranim kočenjem i upravljenjem vozila ulijevo, te da i pored toga nije uspio izbjeći udes, obzirom da nije bio dužan, niti mogao očekivati i vidjeti iznenadni izlazak djeteta na kolnik sa svoje desne strane gledano u smjeru svog kretanja (prelazak kolnika oca djeteta na suprotnu stranu bez djeteta, a kasnije samostalni prelazak djeteta preko kolnika u momentu nailaska vozila), pretrčavanjem, da su se ispunili uvjeti za oslobađanje od odgovornosti tuženog za nastala štetu u smislu odredbi članka 177. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, da ne stoje žalbeni razlozi apelanta da se prvostupanjska presuda zasniva na nalazu i mišljenju vještaka prometne struke D. E., a koji nalaz je dat za potrebe Kantonalnog tužiteljstva Zenica. Naime, da takvi navodi ne odgovaraju stanju prvostepenog spisa, jer je Zapisnika sa pripremnog ročišta vidljivo da je na okolnosti utvrđivanja vremensko prostorne analize prometne nezgode, okolnosti i uzroka iste, propusta učesnika, pozicije vozila i nastradalog, preglednosti puta, kretanja vozila i pješaka, mogućnosti uočavanja pješaka, mogućnosti izbjegavanja kontakta, te uvid u prometno-tehničko vještačenje D. E., sa dopunom vještačenja radi uvida u originalnu fotodokumentaciju i crtež lica mjesta, zapisnike o uviđaju, određeno vještačenje po vještaku D. L., stalnom sudskom vještaku kao zajednički prijedlog stranaka, a za potrebe parničnog postupka.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, odnosno da je u predmetnom parničnom postupku dokazao da je odgovornost tuženog za štetu objektivna, jer je upravljao neosiguranim motornim vozilom i ostvario kontakt sa pješakom, koji je u toj saobraćajnoj nezgodi smrtno stradao, odnosno da je šteta nastala u vezi sa upotrebom motornog vozila kao opasne stvari, shodno odredbi člana 173. i 174 stav 1. ZOO-a.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i Kantonalni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4354/17 (Zaštitni fond Federacije BiH) | Sudska praksa | Aktio