Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4031/17 (H. I.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Dioba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4031/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4031/17, rješavajući apelaciju Hedajeta Ikanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hedajet Ikanović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003981 17 Gž od 18. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hedajet Ikanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ibrahim Šadić, advokat iz Brčkog, podnio je 22. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 003981 17 Gž od 18. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (apelant, M. Č.-G., H. Č., A. H., N. P. i S. H.), kojim su tražili, između ostalog, da se poništi sudska nagodba o sporazumnoj diobi nekretnina u suvlasništvu od 1. septembra 2006. godine, te da se utvrdi da parničnim strankama pripadaju novoformirane parcele (uz tačno navođenje koje parcele i sa kojim suvlasničkim djelom pripadaju tužiteljima, a koje tuženim: Š. T.,

S. D., N. J. i G. F.).

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da je provedenim dokazima u prvostepenom postupku utvrđeno da su se u vanparničnom postupku za fizičku diobu predmetnih nekretnina, predlagači (u predmetnom postupku tužitelji, odnosno pravni slijednici) i protivnici predlagača (u predmetnom postupku tuženi, odnosno pravni slijednici) suglasili da se dioba izvrši sukladno njihovim suposjedničkim dijelovima sa kojima su bili upisani u određeni PL. Zatim, da je vještak geodetske struke H. H., u svom dopunskom nalazu i mišljenju od 28. avgusta 2006. godine, predložio koja će parcela i sa kolikim djelom da pripadne svakom od predlagača i protivnika predlagača, te da su na ročištu održanom 1. septembra 2006. godine stranke izjavile da prihvaćaju prijedlog diobe parcela koji je vještak geodetske struke dao u svom dopunskom nalazu i mišljenju. Nadalje, da je tom prilikom apelant kao predlagač (u predmetnom postupku jedan od tužitelja) izričito istakao da bez primjedbi prihvata nalaz i mišljenje vještaka, obzirom da je vještak “uzeo u obzir tačne podatke koji se odnose na idealne dijelove, odnosno površinu nekretnina čiji su oni suposjednici". Apelacioni sud je istakao, da su svi (predlagači i protivnici predlagača) potpisali zapisnik u kojem je unesen njihov sporazum o diobi suglasno suposjedničkim dijelovima, pa da sve navedeno opravdava zaključak prvostepenog suda da tužitelji prilikom zaključenja sudske nagodbe nisu bili u zabludi, a posljedično tome i zaključak prvostepenog suda o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva. Naime, da je odredbom člana 204. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da sudska nagodba ima snagu izvršnog naslova, a odredbom člana 205. da se sudska nagodba može pobijati samo tužbom (stav 1.), ako je zaključena u zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare (stav 2.). Dakle, da se sudska nagodba može pobijati tužbom zbog mana volje, odnosno razloga zbog kojih se, sukladno Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), mogu pobijati ugovori, pa da se postojanje mana volje prilikom sklapanja sudske nagodbe i cijeni sa aspekta ZOO-a. Apelacioni sud je ukazao da predmetnu sudsku nagodbu od 1. septembra 2006.godine, tužitelji pobijaju zbog mana volje i da tvrde da su prilikom zaključenja bili u zabludi, jer „sudskom nagodbom nije realno oslikano stvarno faktično stanje". Nadalje, da sukladno odredbi člana 61. ZOO-a, da bi osoba koja je u zabludi mogla pobijati ugovor pozivanjem na zabludu, da zabluda mora biti bitna i neskrivljena. Zatim, da se pod bitnom, pravno relevantnom zabludom, podrazumijeva pogrešna predodžba o nekoj postojećoj činjenici, pri čemu nesuglasnost između stvarnog stanja i pogrešne predodžbe uzrokuje određeno očitovanje koje ne odgovara pravoj volji izjavitelja, dok je zabluda neskrivljena ako je strana koja je u zabludi postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva. Apelacioni sud je naveo da su tužitelji prijedlogom inicirali postupak diobe spornih nekretnina sukladno suposjedničkim dijelovima i da je vještak geodetske struke prijedlog diobe sačinio upravo onako kako je predloženo sukladno suposjedničkim dijelovima sa kojima su stranke (ili njihovi pravni prednici) bile upisane u određeni PL (jer su to tako zahtijevali i predlagatelji i protivnici predlagatelja). Zatim, da tužitelji nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, da su ga štaviše u cijelosti prihvatili. Nadalje, da im je sudska nagodba pročitana na ročištu održanom 1. septembra 2006. godine i da su je tom prilikom stranke u znak suglasnosti potpisale, pa da imajući u vidu sve navedeno, da to ne čini sudsku nagodbu o sporazumnoj diobi nekretnina u suvlasništvu pobojnom zbog zablude u pogledu predmeta diobe. Apelacioni sud je stoga, jednako kao i prvostepeni sud, zaključio da tužitelji nisu bili u zabludi prilikom zaključenja sporazuma (nagodbe) o diobi nekretnina, jer je sporazum zaključen u svemu sukladno volji kako predlagača, tako i protivnika predlagača. Naglašeno je da je zaključenju sporne sudske nagodbe prethodio izlazak stranaka na lice mjesta (odnosno njihovih punomoćnika) kojom prilikom im je prezentirano šta je predmet diobe, dok im je na ročištu održanom 1. septembra 2006. godine vještak i obrazložio način na koji predlaže da se izvrši dioba. Apelacioni sud je zaključio da kada se sve to ima u vidu, da je onda pozivanje tužitelja u žalbi na nalaz i mišljenje (kao i na skicu sa lica mjesta koja predstavlja sastavni dio tog nalaza i mišljenja) koji je vještak geodetske struke sačinio u konkretnom parničnom predmetu 10. aprila 2011. godine, kao i na njegov zaključak iz tog nalaza da su sklopljenom sudskom nagodbom tužitelji „oštećeni za 2886 m2”, bez uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke u konkretnom sporu, kojim se traži poništenje pomenute sudske nagodbe zbog zablude o predmetu diobe.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno cijenili izvedene dokaze, pogotovo nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, odnosno da su pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da su pogrešno i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i Apelacioni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4031/17 (H. I.) | Sudska praksa | Aktio