Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2197/15 (F. R., G. B. i E.H)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kleveta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku · čl. 15
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2197/15
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2197/15, rješavajući apelaciju F. R. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija F.R., G.B. i E.H., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 099690 13 Gž od 23. februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 099690 12 P 2 od 3. aprila 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. F. R., G. B. i E.H (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Faik Muhić, advokat, Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijele su 4. maja 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 099690 13 Gž od 23. februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 099690 12 P 2 od 3. aprila 2013. godine. Apelantice su dopunile apelaciju 5. maja 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja Z.F. (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva zatraženo je 23. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 4. do 6. jula 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužitelj je podnio tužbu protiv apelantica te još dvije osobe, V. Z.N. i L. M. u svojstvu tuženih (u daljnjem tekstu: ostale tužene) radi naknade štete.
6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 099690 12 P 2 od 3. aprila 2013. godine (stav I izreke presude), apelantice i ostale tužene su obavezane da tužitelju solidarno na ime naknade nematerijalne štete, na ime trpljenih duševnih bolova isplate iznos od 2.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. oktobra 2011. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Stavom I izreke presude također je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, preko dosuđenog iznosa od 2.000,00 KM do traženog iznosa od 10.000,00 KM, te da apelantice izreku predmetne presude o svom trošku a nakon njene pravosnažnosti objave u prvom narednom broju Dnevnog Avaza. Stavom II izreke presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev jedne od ostalih tuženih (V.Z-N.), kojim je tražila da se obaveže tužitelj da joj isplati štetu na ime trpljenih duševnih bolova u ukupnom iznosu od 5.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i troškova parničnog postupka, sve u roku od 30 dana od donošenja presude. Stavom III izreke presude obavezan je tužitelj da apelanticama isplati na ime troškova postupka iznos od 1.405,64 KM, a tuženoj L. M. precizirani iznos , dok je zahtjev tužene V.Z-N. za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.
7. Općinski sud je naveo da je tužitelj podnio tužbu Općinskom sudu 10. oktobra 2011. godine protiv apelantica i ostalih tuženih, zaposlenika Ginekološko akušerske klinike (u daljnjem tekstu: GAK), UKC-a Tuzla, radi naknade štete, da mu na ime trpljenih duševnih bolova solidarno naknade štetu u ukupnom iznosu od 10.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Općinski sud je dalje ukazao da je tužitelj osnov tužbenog zahtjeva za naknadu štete temeljio na odredbama Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
8. Općinski sud je u toku dokaznog postupka izveo dokaze; uvidom u čitanje članka objavljenog u Dnevnom listu Avaz (u daljnjem tekstu: Avaz) od 7. oktobra 2011. godine pod naslovom „šef ginekologije od kolegica iznuđivao seks“ (str. 8.); članak od 8. oktobra 2011. godine objavljen Avazu (str. 10.) pod nazivom „i specijalizantica tvrdi da joj je F […] tražio seks“, tekst pisma dostavljen Avazu iz jula 2011. godine; članak objavljen u Avazu od 12. oktobra 2011. godine pod nazivom „seks afera će završiti na sudu“; članak objavljen 14. oktobra 2011. godine u istom dnevnom listu pod nazivom „zaposlenici stali u odbranu direktora“; članak objavljen na internetskoj stranici Radio Slon od 1. avgusta 2012. godine, „da je tužitelj novi generalni direktor Kliničkog centra Tuzla“, te iskaza saslušanih svjedoka I. Š., A. M., F. K. – D., A. B., E. N. i A. M., pa je na temelju izvedenih dokaza primjenom čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.
9. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je u Avazu 7. oktobra 2011. godine objavljen članak pod naslovom „Šefa klinike optužili da je iznuđivao seks od kolegica“, sačinjen, potpisan i objavljen na temelju pisma tuzlanskih ljekara, apelantica i ostalih tuženih, zaposlenika GAK-a, kojim tekstom isti ozbiljno optužuju direktora ove klinike (tužitelja), za zloupotrebu položaja, naplaćivanje usluga u klinici, iznuđivanje novca od pacijenata, ishitrene odluke, mahinacije, laganje, izmišljanje dijagnoza, koje su samo neke od optužbi. Iz navedenog pisma je naveden citat „da se radi o osobi koja se nemoralno ponaša prema ženskom osoblju. To je čovjek koju kliniku smatra kao svoju jazbinu. Jednoj doktorici zatvaranjem vrata od kancelarije iznuđivao je seksualne usluge, a sve da bi joj potpisao odlazak na kongres“. U istom tekstu je navedena izjava tužitelja, koji je dao svoj komentar po pozivu novinara prije objavljivanja navedenog teksta ističući „da datum objave pisma nije slučajan i sve se radi vrlo orkestrirano, da ga ne začuđuje pismo kad vidim njegove potpisnike, koji nedostatak svog obrazovanja i prakse žele nadomjestiti lažnim optužbama. To je grupa nezadovoljnih koja ima zadovoljavajući status na klinici, a očito ih nedorečenost u struci tjera na ovako prljave stvari“.
10. Općinski sud je dalje utvrdio, da je 8. oktobra 2011. godine u Avazu (str. 10.) objavljen članak pod naslovom „i specijalizantica tvrdi da joj je F […] tražio seks“, za koji tekst je novinar A.M, kao potpisnik tog članka, dao svoj komentar navodeći da je: „nezadovoljstvo i netrpeljivost među ljekarima i zaposlenicima Gak-a kulminiralo otvorenim pismom šestoro potpisnika ljekara ove klinike u kojim tužitelja kao direktora Gak-a teško optužuju, pa čak i za iznuđivanje seksa“. Dakle taj sud je utvrdio da se nakon teksta koji je objavljen 7. oktobra 2011. godine, javila specijalizantica na Gak-u, jedna od tuženih L.M., koja je „tvrdila da joj je tužitelj iznuđivao seks radi napredovanja u karijeri, zbog čega je protiv istog podnijela tužbu sudu“. U navedenom tekstu od 8. oktobra 2011. godine citirani su navodi tužene L. M. “F […] mi je u kancelariji otvoreno nudio seksualne usluge, a sve kako je rekao u cilju mog poslovnog napretka. Žene u GAK-u proživljavaju nevjerovatnu torturu od ovog čovjeka koji sve vidi kroz novac. Nakon odbijanja njegove nemoralne ponude počeo je sa mobingom, zbog čega sam ga i tužila. Ja sam ljekar i zbog njega se stidim svog poziva“, kazala je navedena tužena. U istom članku se nakon citata navodi, da je ova tužena nakon odbijanja seksualnih usluga tužitelju, kao kaznu dobijala prekovremena dežurstva i niz drugih poslova, koje se ne tiču njene struke. Općinski sud je utvrdio da i navedeni članak sadrži demant tužitelja pod naslovom „gnusne laži“, u kojem tužitelj navodi, da je već demantovao sve navode i nove napade na njegovu ličnost, ocijenivši ih kao gnusnim i nemoralnim lažima, kao i citat tužitelja „ja zaista nemam snage da se prepucavam sa nezadovoljnim i neobrazovanim kolegama. Govorim tri strana i bosanski jezika ali nemoralni jezik kojim pričaju L. M. i ostali, manja grupa vječito nezadovoljnih, nikad nisam niti ću razumjeti“, najavljujući privatne tužbe.
11. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je Općinski sud utvrdio da su sporni članci od 7. i 8. oktobra 2011. godine proizašali iz pisama zaposlenika Gak-a od jula 2011. godine, dostavljenog Avazu, na kojem se nalaze imena i prezimena navedenih lica potpisnika navedenog pisma; doktora i zaposlenika Gak-a, apelantica i ostalih tuženih, koje pismo je dostavljeno uredništvu Avaza u Sarajevu, elektronskom poštom, na kojem faksimilu pisma se ne mogu vidjeti svojeručni potpisi lica koje su isto pismo potpisala. Navedeno pismo počinje bez naslova sa tekstom „Obraćamo se široj javnosti ....., zbog nemogućnosti da svoj posao obavljamo stručno“ ...“ „ jer je tužitelj već 12 godina direktor Gak-a, koji je unazadio kliniku taman toliko koliko ju je privatizirao i zloupotrijebio za svoju kliniku ....“, da „Na stručnom kolegiju ne dozvoljava razmatranje stručnih tema, komplikacija, propusta, a pogotovo ako se radi o njegovim propustima ....“. „Svaku stručnu diskusiju koju najstarije kolege žele na konstruktivan način razjasniti, prekida udaranjem ruke o sto ....“. „Organizaciono dovodi svakodnevno u zabunu funkcionisanje službe tako da se poslušnici unapređuju u davanju poslova i zadataka za koje još nisu spremni ....“, indicira operativne zahvate i u slučaju kada oni nisu indicirani ....“, a „neistomišljenike u struci premješta na druge Odjele klinike, iako im u rješenjima od strane poslodavca tako ne stoji ....“. „O ovakvom načinu rada i mobingu nad kolegama prijavljen je menadžmentu Kliničkog centra“ ....“. Dalje, u tom pismu stoji „Ovo je zaista vrhunac našeg svakodnevnog rada pod pritiskom, zloupotrebom položaja čovjeka koji je, kao ironija, trenutno i poslanik u Federalnom parlamentu ....“ „To je čovjek koji je na račun klinike proputovao od Japana do Indije, te druge egzotične zemlje pa do Amerike ...., i na kraju „ono što se u javnosti do sada krilo, to je da se radi o osobi koji se nemoralno ponaša prema ženskom osoblju, to je čovjek koji je smatrajući kliniku kao svoju jazbinu zloupotrijebio svoje službene ovlasti maltretiranjem i nipodaštavanjem, a to se ogleda u tome da je jednoj doktorici zatvaranjem vrata iznuđivao seksualne usluge da bi joj potpisao odlazak na kongres“ i na kraju pisma potpisnici navode „Da li želimo takve anarhične diktatore da upravljaju životima naših majki, vaših sestara i vaših supruga ......“. Istaknuto je da je navedeno pismo, novinaru dostavljeno iz uredništva u Sarajevu, elektronsko poštom, „na kojem faksimilu pisma se ne mogu vidjeti svojeručni potpisi ali je nakon toga dostavljeno potpisano pismo“ o kojim činjenicama se izjasnio svjedok – novinar A.M., čijem iskazu je sud poklonio vjeru kao objektivnom i uvjerljivom. U vezi s tim je navedeno je da je dakle sporni članak (od 7. oktobra 2011. godine) nastao iz citiranog pisma koje je napisano u julu mjesecu 2011. godine, „od strane potpisnika istog, a koje su svi svojeručno potpisali, što tuženi ne spore u svojim iskazima saslušani u svojstvu parničnih stranaka niti spore saslušani svjedoci […]“.
11. Općinski sud je nadalje utvrdio da se (drugi) članak objavljen u Avazu od 8. oktobra 2011. godine odnosi isključivo na izjavu jedne od tuženih L. M. dat u novinskim prostorijama tog lista u Tuzli na njen zahtjev, o čemu se ta tužena lično izjasnila u svojstvu parnične stranke, što je potvrdio svjedok-novinar A. M.. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio, da su apelantice i ostali tuženi potpisali citirano pismo od jula 2011. godine, koje je dostavljeno uredništvu Avaz, očigledno sa namjerom da bude objavljeno, dok je tužena L.M. „narednog dana od objavljivanja prvog članka na ličnu inicijativu novinaru istih dnevnih novina dala izjavu sa namjerom da se ista objavi u dnevnim novinama“ i da su oba članka potpisana od strane novinara A.M. Dalje taj sud je naveo da su pelantice i ostale tužene istakle prigovor pasivne legitimacije pozivajući se na član 6. stav 2. ZZK , te da u smislu navedene odredbe ne postoji odgovornost tuženih. U vezi sa navedenim Općinski sud je ukazao da je članom 4. ZZK, definisano značenje klevete, u smislu da je kleveta radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Dakle, radnja izvršenja klevete kao građanski delikt određena je alternativno i sastoji se u iznošenju ili pronošenju, a u konkretnom slučaju kroz sadržaj predmetnih novinskih članaka radi se o pronošenju koje predstavlja iznošenje određenih činjenica onih koje se iznose i saopštavaju kao svoje uvjerenje. Budući da su sporni novinski članci najvećim dijelom citati iz pisma apelantica i ostalih tuženih od jula mjeseca 2011. godine, a da je članak od 8. oktobra 2011. godine koji je isključivo citat izjave jedne od tuženih L. M., da su apelantice i ostali tuženi potpisali pismo od jula mjeseca 2011. godine, taj sud je zaključio da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o radnjama izvršenja klevete, kao građanskog delikta, koja se sastoji u iznošenju ili prenošenju određenih činjenica. Prema tome Općinski sud zaključio da su u smislu člana 6. stav 2. ZKK apelantice i ostali tuženi autori predmetnih tekstova, pa je prihvatajući takav stav odbijen kao neosnovan prigovor apelantica i ostalih tuženih da nisu pasivno legitimisani u ovom predmetu. U vezi s tim taj sud je ukazao da je članom 6. stav 2. ZZK propisano je, da su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja, pa imajući u vidu da su apelantice i ostali tuženi potpisali pismo od jula mjeseca 2011. godine, koje je djelimično objavljeno u citatima u dnevnim novinama 7. oktobra 2011. godine, kao i da je izjava tužene L.M. data novinaru također objavljena u citatima u novinskom članku od 8. oktobra 2011. godine, sa izričitim i jedinim ciljem da se njene riječi prenesu u novinama, onda se takvo davanje izjave i iznošenje u pismu sa namjerom da se objavi, a isto je i objavljeno, izjednačava sa pisanjem napisa u novinama. Prema tome po ocjeni Općinskog suda apelantice i ostale tužene su, u smislu odredbe člana 6. stav 2. ZZK, „autori predmetnog teksta objavljenog 07. 10 i 08 10.2011. godine“. U vezi s tim prvostepeni sud je ukazao na stav Vrhovnog suda Federacije BiH izražen u Presudi broj 22 0 P 014430 11 Rev od 16. juna 2011. godine, tj. kada je tuženi kao građanin dao izjavu u novinama i pri tome lično potpisao sporni tekst onda se takvo davanje izjednačava sa pisanjem u novinama i ima smatrati klevetom iznesenom u sredstvima javnog informisanja, pa se takvo lice ima smatrati autorom u smislu citiranog člana ZKK. Dakle, prvostepeni sud je zaključio da nije osnovan prigovor apelantica i ostalih tuženih da nisu pasivno legitimisane u smislu odredbe člana 6. stav 2. ZZK, jer se u okolnostima konkretnog slučaja smatraju autorima objavljenih citata u navedenim člancima.
12. U vezi s tim je istakao da se određeni (citirani) dijelovi članka od 7. oktobra 2011. godine koji su komentar novinara kroz sažetak sadržaja pisma, te izbor naslova članka, nadnaslova i podnaslova „ne mogu pripisati u težinu klevete tuženih, jer sud težinu radnji tuženih cijeni samo kroz dio koji je u objavljenom članku naveden kao citat iz potpisanog pisma “. Međutim navodi iz spornog pisma objavljeni 7. oktobra 2011. godine, koji glase „da se radi o osobi koja se nemoralno ponaša prema ženskom osoblju. To je čovjek koju kliniku smatra kao svoju jazbinu. Jednoj doktorici zatvaranjem vrata od kancelarije iznuđivao je seksualne usluge, a sve da bi joj potpisao odlazak na kongres“ kao i navodi iz spornog članka od 8. oktobra 2011. godine „F […] mi je u kancelariji otvoreno nudio seksualne usluge, a sve kako je rekao u cilju mog poslovnog napretka. Žene u GAK-u proživljavaju nevjerovatnu torturu od ovog čovjeka koji sve vidi kroz novac. Nakon odbijanja njegove nemoralne ponude počeo je sa mobingom, zbog čega sam ga i tužila. Ja sam ljekar i zbog njega se stidim svog poziva“, po ocjeni prvostepenog suda predstavljaju „prenošenje objektivno povjerljivih činjeničnih tvrdnji o tužitelju“. Istaknuto je da je navedeno izražavanje izneseno u odnosu na određeni događaj u stvarnosti pa se radi o činjeničnom sadržaju koji može biti predmet provjere i dokazivanja, a teret dokazivanja je na tuženim koje u predmetnom postupku „nisu dokazale istinitost navedenih tvrdnji iznesenih u pismu i objavljenih u članku od 07.10.2011. godine i u izjavi tužene [L.M.] objavljena u članku od 08.10.2011. godine, au smislu člana 7 stav 1 u vezi sa članom 123 stav 1 ZPP“. Stoga je sud, nakon ocjene provedenih dokaza, zaključio izražavanje apelantica i tužene V. Z.N., objavljeno u članku od 7. oktobra 2011. godine predstavlja klevetu a izjava L. M. u članku od 8. oktobra 2011. godine predstavlja samo nastavak klevetničkog izražavanja , a sve u smislu člana 4. ZZK jer sporno izražavanje „nema za osnov istinitost iznesenih činjenica, a tužitelja oslikava kao osobu koja je sklona iznuđivanju seksualnih usluga, ucjenjivanju kolegica te osobu sa nemoralnim ponašanjem prema ženskom osoblju“.
13. Općinski sud je također nesporno imao u vidu da odredbe ZZK imaju za cilj da u najvećoj mjeri obezbjede princip slobode izražavanja (član 3. ZZK), koji je proklamovan i garantovan i Ustavom FBiH i članom 10. stav 1. Evropske konvencije za zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali da se taj princip mora temeljiti na poštivanju etičkih standarda i da mora obezbijediti ravnotežu sa drugim zagarantovanim pravima, „kao što je pravo na zaštitu ugleda (čl. 10. st. 2. EK)“. Nadalje Općinski sud je zaključio da je tužitelj nesporno osoba koja je zastupljena i u političkom životu FBiH, direktor Javne ustanove i član Svjetske Asocijacije i kao takav javna ličnost, pa bi iznesene tvrdnje, pod pretpostavkom da su tačne, dovele u pitanje njegov politički kredibilitet, čega su apelantice morale biti svjesne, pa je time duševna patnja koju tužitelj trpi zbog nanošene štete njegovom ugledu realna i normalna reakcija svakog prosječnog čovjeka pa i političara. Također taj sud je naveo da su granice prihvatljivog kriticizma, mnogo šire kada se radi o političarima nego o privatnim pojedincima, da se političari neizbježno i dobrovoljno izlažu nadzoru svake svoje riječi i djela kako od strane novinara tako i šire publike, te s tim u vezi moraju pokazati veći stepen tolerancije. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva taj sud je postupajući u skladu sa članom 10. stav 1. ZZK, cijenio sve okolnosti slučaja pa nalazi da je iznos od 2.000,00 KM srazmjeran prirodi i stepenu nanesene štete ugledu tužitelja, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen. Pri tome taj sud je cijenio okolnost da su sporne tvrdnje iznesene u jednom od najčitanijih listova ako ne na području BiH, onda svakako na području FBiH, ali da je novinar u tom listu u članku od 7. i 8. oktobra 2011. godine objavio u cijelosti reagovanje tužitelja na sporni tekst. Visinu satisfakcije za nematerijalnu štetu Općinski sud je odmjerio primjenom člana
127. ZPP, prema svojoj ocjeni, jer se tačna visina iznosa nije mogla utvrditi ili bi se mogla utvrditi sa nesrazmjernim troškovima. Općinski sud je dalje ukazao da kod dosuđivanja naknade štete zbog klevete nije potrebno utvrđivati intezitet i dužinu pretrpljenog duševnog bola oštećenog, već koliko će iznesena kleveta štetiti časti i ugledu tog lica po shvatanju sredine u kojoj živi i opće usvojenim društvenim normama. Stoga prigovor apelantica da tužitelj nije dokazao visinu štete bez vještačenja po vještaku neuropsihijatru nije osnovan. Odluku o kamatama ovaj sud je dosudio iznos primjenom odredbe člana 277. ZOO. Općinski sud je također odbio zahtjev tužitelja da apelantice u istom listu putem kojeg je prezentirana predmetna kleveta, objave izreku presude, jer je po mišljenju tog suda obeštećenje u vidu dosuđene novčane naknade u iznosu od 2.000,00 KM u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu tužitelja, čime je postignuta svrha pokretanja ovog postupka.
14. Dalje Općinski sud je u cijelosti odbio protivtužbeni zahtjev tuženeV. Z. – N. kojim je tražila da joj tužitelj na ime pretrpljenih duševnih bolova naknadi štetu u preciziranom novčanom iznosu, ocijenivši primjenom člana 4. ZKK, da izražavanje tužitelja ne predstavlja klevetu već lični stav tužitelja, vrijednosni sud i mišljenje tužitelja. Općinski sud je odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 386. i 396. ZPP.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 099690 13 Gž od 23. februara 2015. godine žalbe apelantica i ostalih tuženih su odbijene kao neosnovane i presuda prvostepenog suda od 3. aprila 2013. godine je potvrđena. Istom presudom je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 450,00 KM.
16. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda iz kojih proizilazi da je prvostepeni sud zaključio da apelantice i ostale tužene nisu dokazale istinitost navedenih tvrdni iznesenih u pismu a objavljenih u članku od 7. oktobra 2011. godine i u izjavi tužene L. M. objavljenoj u članku od 8. oktobra 2011. godine a što su bile dužne dokazati u smislu člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP . Istaknuto je da je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva prvostepeni sud ima u vidu odredbe člana 10. stav 1. ZZK pa je obeštećenje odredio srazmjerno sa nanesenom štetom tužitelju, cijeneći sve okolnosti slučaja, naročito mjere koje su preduzete radi ublažavanja štete pa je visinu utvrdio primjenom člana 127. ZPP ističući da se navedeni institut procesnog prava u praksi koristi kada se odlučuje o naknadi nematerijalne štete. Ispitujući osnovanost žalbe Kantonalni sud je ocijenio neosnovane žalbene navode apelantica i ostalih tuženih da su im u predmetnom postupku povrijeđena prava iz člana 8. i 53. stav 2. tačka 6. ZPP, smatrajući da je prvostepeni sud, izvedene dokaze cijenio u smislu člana 8. ZPP, savjesno i brižljivo, izvodeći pravilan zaključak o relevantnim činjenicama, koji su objektivno prihvatljivi i koji odgovaraju zaključivanju razumne i razborite osobe, koji se mogu kontrolisati, kritikovati i preipitivati kroz obrazloženje prvostepene presude, u kojem je taj sud iznio argumentirano obrazloženje na temelju kojih određene činjenice uzima dokazanim, a koje nedokazanim. Dakle, po ocjeni tog suda apelantice ni ostali tuženi nisu doveli u sumnju činjenične i pravne zaključke do kojih je došao prvostepeni sud, tako da činjenično utvrđenje tog suda u cijelosti prihvata i taj sud. Kantonalni sud također smatra neosnovanim žalbu apelanatica i ostalih tuženih, da nije izvršena pojedinačna individualizacija odgovornosti apelantica i ostalih tuženih, jer smatra da je o ovim činjenicama prvostepeni sud dao detaljno obrazloženje na stranama 8., 9., 10., 11. i 12. svoje presude, tako da je Kantonalni sud zaključio da nema potrebe te činjenice ponavljati u drugostepenoj presudi, pa je u vezi s tim u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da se žalbama apelantica i ostalih tuženih „neosnovano ponavlja prigovor pasivne legitimacije“. Navedeno je da je o ovom prigovoru prvostepeni sud pravilno odlučio, imajući u vidu stanovište Vrhovnog suda iz presude broj 22 0 P 014430 11 Rev od 16. juna 2011. godine, prema kome kada je tuženi, kao građanin, dao izjavu u novinama i pri tome lično potpisao sporni tekst, onda se takvo davanje izjave izjednačava s pisanjem u novinama i ima se smatrati klevetom, iznesenom u sredstvima javnog informisanja, pa se takvo lice ima smatrati autorom spornog teksta u smislu člana 6. stav 2. ZZK.
17. U obrazloženju presude je dalje navedeno da se neosnovano žalbom apelantica i ostalih tuženih prigovara visini utvrđene naknade. Navedeno je da tuženi smatraju da tužitelj tokom postupka nije izveo medicinsko vještačenje u pogledu inteziteta i dužine pretrpljenih duševnih bolova. U vezi s tim je istaknuto da se, prilikom utvrđivanja visine naknade za ovaj vid nematerijalne štete, prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 10. ZZK, odredbu člana 127. ZPP i stanovište sudske prakse, prema kome kod dosuđenja naknade štete zbog klevete nije potrebno utvrđivati intezitet i dužinu pretpljenog duševnog bola oštećenog, već samo koliko iznesena kleveta može škoditi časti, ugledu tog lica po shvatanju sredine u kojoj živi i opće usvojenim društvenim normama, kakav stav je zauzet u presudi Vrhovnog suda broj Gž-37/04 od 15. juna 2004. godine. Istaknuto je da je kod dosuđenja naknade tužitelju prvostepeni sud cijenio sve okolnosti slučaja, posebno da je tužitelj javna ličnost, što bi u slučaju potvrđivanja iznesenih tvrdnji zaista dovelo u pitanje njegovu kredibilnost kao rukovodioca, političara i naučnog radnika, na osnovu čega je visina i određena shodno članu 127. ZPP. Kantonalni sud je također odbio kao neosnovane žalbene navode tužene V. Z.N. da je neosnovano odbijen njen protivtužbeni zahtjev, jer Kantonalni sud smatra da je analizom tužiteljeva reagovanja na članke od 7. i 8. oktobra 2011. godine, prvostepeni sud pravilno zaključio da je u tom saopštenju izneseno samo mišljenje i vrijednosni sud tužitelja i da u takvim okolnostima tužitelj nije počinio građansko-pravni delikt koji bi bio dio klevete i zbog toga nema ni građansko-pravne odgovornosti tužitelja. Kantonalni sud također smatra neosnovanim žalbene navode apelantica i ostalih tuženih o odluci o troškovima postupka, jer smatra da su troškvi postupka pravilno određeni, kako po osnovu visine, u smislu člana 386. i 396. ZPP, uz pravilnu primjenu Tarife i o naknadama i nagradi za rad advokata imajući u vidu vrijednost spora, uspjeh tužitelja i apelanatica u ovom sporu, pa je iz navedenih razloga ovaj sud primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci preude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantice navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer su osporenim presudama solidarno obavezane sa ostalim tuženim na naknadu nematerijalne štete tužitelju. Smatraju da su sudovi u pogledu dosuđene naknade nematerijalne štete tužitelju bili dužni cijeniti pojedinačno odgovornost apelantica i ostalih tuženih za klevetničke radnje pojedinačno. Stoga navode da nisu mogle biti odgovorne za klevetničko izražavanje izneseno u članku od 8. oktobra 2011. godine koji se isključivo odnosi na iskaz tužene L. M. Također navode da je tužitelj visinu štete bio dužan dokazati po vještaku neuropsihijatru. Osim toga apelantice smatraju pogrešnim stav sudova kojim je odbijen njihov prigovor da nisu pasivno legitimisane, jer kako navode nisu dale izjavu u članku od 8. novembra 2011. godine, niti su lično potpisale sporni tekst. Apelantice dalje navode da u sredstvima javnog informisanja nisu objavljivale autorizovane tekstove, koji bi se mogli smatrati klevetničkim izražavanjem, zbog čega smatraju da ne mogu biti odgovorne za klevetu nastalu izražavanjem u javnim medijima.
b) Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje kod razloga datih u presudi od 23. februara 2015. godine, zbog čega navode apelantica smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
20. Općinski sud prvenstveno navodi hronologiju predmetnog postupka, te cijeneći postupanje ovog suda u predmetnom sporu, smatra da isti ničim nije doveo u pitanje povredu prava apelantica na pravično suđenje, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Pravni zastupnik tužitelja navode apelantica smatra u potpunosti paušalnim. U vezi s tim ističe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi je istakao da smatra da se iznošenje pisma navedenog sadržaja sa namjerom da se objavi, a koje je i objavljeno, izjednačava sa pisanjem napisa u novinama, zbog čega smatra da su sudovi pravilno utvrdili u smislu odredbe člana 6 stav 2. ZKK, da su apelantice i ostali tuženi autori tekstova objavljenih 7 i 8. oktobra 2011. godine te da navedeno korespondira stavu izraženom presudu Vrhovnog suda Federacije BiH od 16. juna 2011. godine. Dalje smatra da su navodi apelantica iz spornog teksta od 7. oktobra 2011. godine vezani za određeni događaj u stvarnosti pa smatra da se radi o činjeničnom stanju koje može biti predmet provjeravanja i dokazivanja. Također ukazuje da su sudovi naknadu nematerijalne štete tužitelju odmjerili primjenom odredbe člana 127. ZPP. U vezi s tim ukazuje da kod dosuđivanja naknade štete kod klevete nije potrebno utvrđivati intenzitet i dužinu pretrpljenog duševnog bola oštećenog, već koliko iznesena kleveta škodi časti i ugledu tog lica po shvatanju sredine u kojoj živi i opće usvojenim društvenim normama, zbog čega smatra neosnovanim prigovor apelantica da tužitelj nije dokazao visinu štete po vještaku neuropsihijatru. Stoga navode iz apelacije smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o zaštiti od klevete FBiH („Službene novine FBiH“, broj 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju zakonom.
Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Član 6. st. 1. 2. i 3.
Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
Član 10. stav 1.
Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:
• objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje;
• činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i
• činjenicu da li bi iznos dodjeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.
Član 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 73/07, 19/06 i 98/15, u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 099690 13 Gž od 23. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 5. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 4. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantice navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
31. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete tužitelju zbog klevete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je nesporno da u navedenom postupku apelantice uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 1670/15 od 6. decembra 2017. godine, stav 23). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.
32. Apelantice osporavaju presude redovnih sudova ukazujući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, smatrajući da su sudovi bili dužni cijeniti pojedinačnu odgovornost apelantica za klevetničke radnje, cijeneći da nisu mogle biti odgovorne za klevetničko izražavanje izneseno u članku od 8. oktobra 2011. godine, koji se isključivo odnosi na iskaz jedne od tuženih L. M.. Također smatraju pogrešnim stav sudova kojim je odbijen njihov prigovor da nisu pasivno legitimisane u predmetnom postupku, jer kako ističu nisu dale izjavu u članku od 8. novembra 2011. godine, niti su sporni tekst lično potpisale.
33. U vezi sa navodima apelantica, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava, odnosno na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
35. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud u datom obrazloženju ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud ukazuje da, suprotno navodima apelantica, iz obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova eksplicitno proizilazi da su apelantice odgovorne samo za članak od 7. oktobra 2011. godine, a da je zapravo isključivo tužena L:M. odgovorna za izjavu objavljenu u članku od 8. oktobra 2011. godine. S obzirom na to, te imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev (da tužene solidarno tužitelju naknade nematerijalnu štetu) Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su nakon provedenog postupka djelimično udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja i obavezali apelantice i ostale tužene, da solidarno tužitelju naknade štetu u preciziranom novčanom iznosu.
36. Osim toga Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi detaljno bavili istaknutim prigovorom nedostataka pasivne legitimacije apelantica, koji one ponavljaju i u apelaciji, te su eksplicitno pojasnili da se, u smislu člana 6. stav 2. ZZK, izjave, koje su u citatima objavljene u Avazu (pismo koje su apelantice potpisale odnosno izjava L:M) izjednačavaju sa pisanjem u novinama. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da su apelantice i ostale tužene pasivno legitimisane, jer se u smislu citirane odredbe ZKK smatraju autorima objavljenih tekstova. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da ovakav stav redovnih sudova u konkretnom slučaju korespondira stavu Ustavnog suda iz odluke broj AP 5582/10 od 29. maja 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je rješavao slično činjenično i pravno pitanje. U predmetnoj odluci Ustavni sud je prije svega u tački 36. Odluke ukazao „da se konkretnom apelacijom prvi put problematizira primjena materijalnog prava, odnosno primjena člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, jer je Vrhovni sud odbi o apelantov tužbeni zahtjev za izjavu koju je tuženi dao novinaru “. Dalje u tački 38. Odluke Ustavni sud je između ostalog ukazao „da je stav Vrhovnog suda u konkretnom slučaju da tuženi ne odgovara za svoju izjavu jer je izjava objavljena u sredstvima javnog informiranja , bez obzira što je tuženi nesporno iznio određeni sadržaj i ne spori da je sadržaj izjave , kao takav, objavljen u novinama. Ustavni sud smatra da bi se na ovakav način potpuno isključila smisao samog zakona da za iznošenje ili pronošenje neistinitih informacija odgovara svako lice […]. Međutim, Ustavni sud zapaža da smisao sadržaja stava 1. i stava 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete ne upućuju na isključivu odgovornost novinara za klevetnički sadržaj objavljen u sredstvima informiranja, već mogućnost da uz lica iz stava 2. člana 6. za izjavu odgovara i „svako lice“, te da se za svakog posebno utvrdi ili ne utvrdi odgovornost.“ S obzirom na to te nesporno utvrđenu činjenicu da su apelantice potpisale pismo čiji je sadržaj objavljen u Avazu Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelantica da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da su apelantice pasivno legitimisane u ovom predmetu.
37. Konačno, a budući da su apelantice u postupku pred redovnim sudovima problematizirale to pitanje, Ustavni sud dalje zapaža da su sudovi visinu nematerijalne štete na ime trpljenih duševnih bolova i pričinjene klevete utvrdili primjenom odredbe člana 127. ZPP, obrazlažući ovakav stav okolnošću da kod dosuđivanja naknade štete zbog klevete nije potrebno utvrđivati intezitet i dužinu pretrpljenog duševnog bola oštećenog, već koliko će iznesena kleveta štetiti časti i ugledu tog lica po shvatanju sredine u kojoj živi i opće usvojenim društvenim normama. U ovakvom postupanju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost budući da je prilikom rješavanja predmeta koji su pokretali slična pravna pitanja istakao: :„Nasuprot tvrdnjama apelacije prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredaba ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 47).
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, u smislu prethodno navedenih načela, ne smatra da osporene presude krše ustavna prava apelantica, nego upravo suprotno sadrži odgovore na suštinsko pitanje zašto je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelje odnosno zašto su apelantice obavezane da tužitelju solidarno na ime naknade nematerijalne štete, na ime trpljenih duševnih bolova isplate precizirani novčani iznos.
39. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nisu osnovani navodi apelantica kojima su ukazivale na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, te da stoga nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su, nakon provedenog postupka, redovni sudovi ocijenili dokaze i utvrdili činjenice, te donijeli odluku pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava ZZK i ZPP, uz obrazloženja koja nisu proizvoljna.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.