Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4598/17 (B. L.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4598/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4598/17, rješavajući apelaciju Bogdane Lovre, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bogdana Lovre protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 037560 17 Gž od 5. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogdana Lovre (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glamoča (kao nasljednica iza umrlog supruga Dušana Lovre), koju zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 6. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 037560 17 Gž od 5. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantičinog prednika, kojim je tražio da se obaveže tužena (Opština Mrkonjić Grad) da mu isplati na ime naknade štete za jednu oduzetu kravu određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da prema potvrdi tužene, Mjesna zajednica Baraći od 31. jula 1995. godine, proizlazi da je ista izdata apelantičinom predniku, da je potvrdu za Mjesnu zajednicu Baraći potpisao N. G., a kojom potvrdom se potvrđuje od strane te Mjesne zajednice da je imenovani 31. jula 1995. godine predao-ustupio na korištenje i dalje čuvanje Mjesnoj zajednici i Vojsci Republike Srpske jednu kravu, te da imenovani navedenu stoku ustupa, a po povratku, ukoliko bude u mogućnosti, traži da mu se vrati. Nadalje, da prema izjavi svjedoka N. G. proizlazi da je potpisao tu potvrdu, da je kravu predao u Sabirni centar Ekonomiju u mjestu Liskovica, da su svi izbjegli iz Glamoča koji su dotjerali stoku istu ostavljali na livadi ili su je predavali za potrebe vojske, pa nakon što se čulo da će ti krajevi pasti, da nikome nije prisilno oduzimana stoka, te da je skupljanje stoke bilo na pijaci u Baraćima odakle je prevožena na Ekonomiju kod Liskovice, a da su se potvrde izdavale licima koja su to tražila. Okružni sud je istakao da to znači, da je apelant dobrovoljno predao kravu prema toj potvrdi, da nije bilo prisilnog oduzimanja u skladu sa Zakonom o odbrani i Uredbe o provođenju materijalne obaveze za potrebe odbrane, slijedom čega da nema ni osnova za naknadu štete. Naime, da je odredbom člana 154. stav
1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da ko drugome prouzrokuje štetu da je dužan naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Zatim, da kod odlučivanja o naknadi štete treba utvrditi da je štetu uzrokovalo lice od kojeg se traži naknada. Okružni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju iz utvrđenog činjeničnog stanja, ne proizlazi zaključak da je tužena preduzela bilo koju radnju u vezi sa spornim predmetom, a koja bi prouzrokovala štetu apelantičinom predniku, te da su prema izjavi svjedoka N. G., izbjegla lica sa područja Glamoča, u kojoj kategoriji se tada nalazio i apelantičin suprug, svoju stoku ostavljali na livadi ili predavali za potrebe vojske, iz kojeg razloga, a u nedostatku protivpravnosti nema ni uslova da se tužena obaveže na naknadu štete prema odredbi člana 154. stav 1. ZOO-a. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je odluka Okružnog suda zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primijeni materijalnog prava. Naime, da se sadržina predmetne potvrde treba tumačiti onako kako glasi, da ista ima elemente ugovora o ostavi, po kojem je prilmalac stvari dužan da stvar vrati kad je ostavilac zatraži, dok ta potvrda nema elemente ugovora o poklonu, te da je u takvim uslovima tužena imala obavezu da čuva i vrati stvar ostave i da je rizik propasti stvari na tuženoj, pa kako tužena ne može da vrati kravu, da je u obavezi da apelantici naknadi štetu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelantice. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman