Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4471/17 (J. M.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4471/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4471/17, rješavajući apelaciju Jovana Mihajlovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovan Mihajlović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 022232 17 Gž od 24. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovan Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Jovan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnio je 30. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 022232 17 Gž od 24. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i odluka prvostepenog suda o troškovima postupka, dosuđenim presudom na osnovu odricanja, potvrđena.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da apelant izjavio žalbu protiv odluke o troškovima postupka, jer smatra da tuženi („Grakis“ d.o.o. Kiseljak i B. S.) nemaju pravo na naknadu troškova postupka ne ime sastava odgovora na tužbu, koji nije dostavljen u zakonskom roku, pa da se isti može smatrati samo izjašnjenjem koje nije obavezna parnična radnja, a ne odgovorom u smislu člana 70. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim je istaknuto, da su tuženi predmetnu tužbu, u odnosu na koju se apelant odrekao tužbenog zahtjeva, primili 23. avgusta 2014. godine, a da su odgovor na tužbu dostavili 20. septembra 2014. godine, po isteku roka od 30 dana za davanje odgovora na tužbu shodno članu 70. ZPP. Međutim, da apelant u tužbi nije predložio donošenje presude zbog propuštanja, pa da stoga docnja u izjavljivanju odgovora na tužbu taj podnesak ne čini irelevantnim, jer nema za posljedicu donošenje presude zbog propuštanja u smislu člana 182. ZPP-a. Okružni sud je pojasnio, da se apelant nije odrekao tužbenog zahtjeva sud bi morao voditi postupak, što podrazumijeva održavanje ročišta te izvođenje dokaza u cilju utvrđivanja činjenica i meritornog odlučivanja, pa da je odgovor na tužbu relevantan podnesak čije bi navode sud cijenio u daljem toku postupka. Zatim, da kako odgovor na tužbu predstavlja obrazloženi podnesak, da tuženim pripada naknada u visini koju je utvrdio prvostepeni sud, a obračunate na osnovu vrijednosti predmeta spora u skladu sa tarifnim brojem 2 i 10 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, pa da je prvostepeni sud tuženim pravilno dosudio troškove postupka.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da kako tuženi nisu dostavili u ostavljenom roku odgovor na tužbu da se njihov odgovor na tužbu ima smatrati običnim podneskom za koji se ne dosuđuje naknada, odnosno da su propuštanjem roka izgubili pravo da traže naknadu za odgovor na tužbu kao obaveznu parničnu radnju. Apelant je također istakao da je Okružni sud u svojoj drugoj odluci zauzeo sasvim drugačiji pravni stav povodom istog pravnog pitanja. Apelant ističe da nije ni znao da postoji odgovor tuženog na tužbu nego je to saznao iz prvostepene presude na osnovu odricanja, jer mu sud istu nije dostavio, pa da je pitanje bili se apelant odrekao tužbenog zahtjeva da je znao da postoji podnesak naslovljen kao odgovor na tužbu, te da tuženi potražuju naknadu za sastav navedenog podneska.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu navoda apelanata da su redovni sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Također, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred Okružnim sudom, koji je donio odluke o apelantovoj žalbi, isticao da mu prvostepeni sud nije dostavio odgovor na tužbu tuženih, pa da se o tom prigovoru Okružni sud nije ni mogao izjasniti zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP- 476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4471/17 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio