Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5183/17 (N. J.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5183/17
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5183/17, rješavajući apelaciju Nebojše Janjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Janjića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020568 17 Kž od 20. novembra 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci 11 0 K 020568 17 Kv 2 od 9. novembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nebojša Janjić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. decembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020568 17 Kž od 20. novembra 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 020568 17 Kv 2 od 9. novembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelant je podnio apelaciju protiv rješenja o određivanju pritvora koja je primljena pod brojem AP 4501/17.
3. Ustavni sud je donio odluku o dopustivosti i meritumu AP 4501/17 od 20. decembra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelantovu apelaciju odbio kao neosnovanu.
4. U međuvremenu, 6. decembra 2017. godine, apelant je dostavio Ustavnom sudu podnesak „dodatne informacije uz apelaciju AP 4501/17“, kojim je osporio rješenja o produženju pritvora apelantu (koja su predmet ispitivanja konkretne apelacije), a Ustavni sud je taj podnesak zaveo kao novu apelaciju s brojem AP 5183/17.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
6. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 020568 17 Kv 2 od 9. novembra 2017. godine na osnovu člana 200. stav 2. Zakona o krivičnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZKP) apelantu (skupa sa drugih 8 osumnjičenih osoba) produžen je pritvor za još dva mjeseca tako da može trajati najduže do 10. januara 2018. godine.
9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu i ostalima osumnjičenim pritvor određen rješenjem od 12. oktobra 2017. godine zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 2. i 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te je Tužilaštvo dostavilo prijedlog za produženje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog u članu 197. stav 1. tačka v) ZKP-a. Razmatrajući prijedlog Tužilaštva, kao i izjašnjenja osumnjičenih i njihovih branilaca Okružni sud je donio odluku, o čemu je dao svoje razloge.
10. Najprije, Okružni sud je utvrdio da osnovana sumnja za apelanta i ostale osumnjičene proizlazi iz dokumentacije koju je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora, i to zapisnika o saslušanju svjedoka, zapisnika o prikupljanju izjava od lica, naredbe o provođenju istrage, te prijedloga dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora koje sud dalje navodi na stranama 3-8. Okružni sud, također, navodi telefonsku komunikaciju između osumnjičenih, kao i osumnjičenih i trećih lica, te na strani 8. rješenja Okružni sud navodi da je iz presretnutih telefonskih razgovora utvrđeno da su osumnjičeni apelant i O. K. međusobno komunicirali u vezi s kupoprodajom opojne droge, te su komunicirali sa za sada NN licima. Komunikacije su se odnosile na kupoprodaju opojne droge, a od O. K. je oduzeta suva zeljasta materija koja svojim izgledom asocira na opojnu drogu marihuana, kao i bijela praškasta materija koja asocira na opojnu drogu kokain i heroin, a što proizlazi iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta. Okružni sud navodi imena svjedoka koji su izjavili da su opojnu drogu kupovali kod A. G., a apelant je priznao da poznaje A. G. i da je išao kod njega dva-tri puta. Dovođenjem u vezu presretnutih telefonskih razgovora i izjava svjedoka jasno proizlazi da je apelant zajedno sa osumnjičenim O. K. kupio opojnu drogu od osumnjičenog Z. Š. i da su je prodali S. G., a iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta vidi se da je od S. G. privremeno oduzeto 12,80 grama opojne droge marihuana.
11. Okružni sud konstatira da je iz svega navedenog nesumnjivo utvrđeno da egzistiraju dokazi u prilog postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni zajedno, na način kako je navedeno u činjeničnim navodima naredbe za provođenje istrage, počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 2. i 1. KZ-a. Kvalifikatorni element krivičnog djela koje se osumnjičenim stavlja na teret sastoji se, između ostalog, u tome da je djelo izvršilo više lica, pri tome zakonodavac ne postavlja kao uvjet bilo kakvu organizacionu strukturu ili međusobnu povezanost izvršilaca, pa čak ni poznanstvo svih učinilaca predmetnog krivičnog djela. Za postojanje ovog kvalifikovanog oblika krivičnog djela dovoljno je saznanje izvršilaca da njihove radnje izvršenja u svojoj objektivnoj međusobnoj povezanosti dovode do zabranjene posljedice propisane st. 1. i 2. člana 207, odnosno u konkretnom slučaju da se stavljaju u promet supstance koje su proglašene za opojne droge. Osim toga, brojnost radnji izvršenja, te izvršilaca omogućavaju da se pojedina lica među sobom i ne poznaju. Za kvalifikatorni element „više lica” podrazumijevaju se najmanje dva lica, a prema ocjeni ovog suda za postojanje kvalifikatornog oblika predmetnog krivičnog djela nesumnjivo je utvrđeno da su se osumnjičeni zajedno sa osumnjičenim D. Ž, D. Ž., T. N., B. M., D. M., D. S., J. C. i K. O. u vremenskom periodu od početka 2017. godine do 10. oktobra 2017. godine na području Grada Banja Luka, Prijedor, Jezero i okolnih opština, protivno odredbi čl. 4, 19. i 20. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, kontinuirano, po prethodnim dogovorima koje su međusobno ostvarivali putem svojih mobilnih i fiksnih telefona, neovlašteno bavili kupovinom radi prodaje, posredovanjem u prodaji i kupovini, stavljanjem u promet, prenošenjem radi prodaje i prodajom opojne droge.
12. Okružni sud je također utvrdio da postoje i posebni razlozi iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a zbog kojih je apelantu i ostalim osumnjičenim neophodno produžiti pritvor. Okružni sud je naveo da je ispunjen objektivni uvjet, a naročite okolnosti sud je našao u činjenici da su osumnjičeni, među kojima je apelant, ranije osuđivani više puta, ali na njih kazne očigledno nisu utjecale, pri čemu je apelant osuđivan za isto krivično djelo, dakle radi se o specijalnom povratniku. Navedeno je Okružni sud (u odnosu na apelanta, za ostale je imao i razlog loše imovno stanje) cijenio kao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem osumnjičenih na slobodu ponovili krivično djelo, pogotovo uzimajući u obzir brojnost radnji i relativno dug period u kojem su vršili krivično djelo. Ovo pogotovo što su se osumnjičeni bavili preprodajom droge radi stjecanja imovinske koristi i to su uglavnom drogu prodavali licima mlađe životne dobi, što su okolnosti naročitog značaja koje opravdavaju bojazan da bi svi osumnjičeni ako bi se našli na slobodi mogli ponoviti krivično djelo.
13. Odlučujući o žalbi apelanta i ostalih osumnjičenih, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0K020568 17 Kž od 20. novembra 2017. godine kojim je odbio žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih.
14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da su neosnovani žalbeni prigovori da je pobijano rješenje zahvaćeno bitnim povredama postupka, odnosno da je nerazumljivo i protivrječno samo sebi i da ne sadrži razloge o osnovanoj sumnji i postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a. Vrhovni sud ističe da je pobijano rješenje potpuno jasno i da su u njemu iznijeti razlozi o svim činjenicama odlučnim za postojanje osnovane sumnje i postojanje posebnog razloga za pritvor.
15. Vrhovni sud navodi da su neosnovani žalbeni prigovori da se pobijano rješenje zasniva na nezakonitim dokazima (što je posebno isticano u apelantovoj žalbi). Pri tome je Vrhovni sud naveo da činjenica da je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da određene odredbe ZKP-a nisu u saglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne isključuju primjenu odredbe člana 263. ZKP-a, niti dovodi u pitanje zakonitost naredbi za određivanje posebnih istražnih radnji koje su donijete u skladu s tom odredbom. Vrhovni sud nadalje navodi da apelantova žalba paušalno navodi (tvrdi) da te narede ne sadrže osnove sumnje, niti razloge za produženje posebnih istražnih radnji. Vrhovni sud navodi da su neosnovani prigovori kojima se ističe da je sud propustio da osumnjičene obavijesti o provođenju i trajanju posebnih istražnih radnji u skladu sa članom 237. ZKP-a. Vrhovni sud je naveo da su (prema stanju spisa) svi osumnjičeni kojima je produžen pritvor upoznati s činjenicom da su protiv njih provođene posebne istražne radnje, pa mogu zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena radnja. Osim toga, Vrhovni sud navodi da, ukoliko ih nadležni sudija o tome nije zvanično obavijestio, nakon obavještenja također imaju pravo od suda tražiti ispitivanje zakonitosti naredbi i načina na koji su provedene posebne istražne radnje, shodno članu 237. stav 3. ZKP-a.
16. Nadalje, ispitujući činjeničnu osnovu pobijanog rješenja po svim prigovorima žalbi Vrhovni sud navodi da žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju osnovanost zaključaka da dokazi i obavještenja koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora (izjave svjedoka, telefonski razgovori, zapisnici o pretresanju stanova, vozila i drugih prostorija, potvrde o oduzimanju ili dobrovoljnoj predaji predmeta), zajedno s dokazima dostavljenim uz prijedlog o produženju pritvora, ocjenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi potkrepljuju osnovanu sumnju da su svi osumnjičeni poduzeli inkriminirane radnje neovlaštenog prometa supstanci i preparata koji su proglašeni za opojne droge na način kako je to detaljno za svakog od njih navedeno u naredbi za provođenje istrage i time počinili krivično djelo iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZ-a. Vrhovni sud navodi da su o svemu dati jasni razlozi na strani od 3. do 8. osporenog rješenja koje je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud, a za suprotne tvrdnje u žalbama nisu iznijeti prihvatljivi argumenti i dokazi, pa su i prigovori osumnjičenih kojim se osporava utvrđeno činjenično stanje u pogledu osnovane sumnje i kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu KZ-a neosnovani.
17. Dalje, Vrhovni sud navodi da je, kada se sagledaju telefonski razgovori osumnjičenih u cjelokupnom kontekstu (kroz radnje koje su preduzimali organi gonjenja, izjave svjedoka i pronađene i oduzete predmete), oni odražavaju njihove dogovore o kupovini i prodaji opojne droge, posredovanju u prodaji i vršenju drugih inkriminirajućih radnji neovlaštenog prometa i čine ih osnovano sumnjivim počiniocima krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga.
18. Nadalje, Vrhovni sud navodi da se žalbenim prigovorima ne može osporiti ni postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a. U vezi s tim, Vrhovni sud navodi da su pravilno u osporenom rješenju cijenjene okolnosti ranije osuđivanosti svih osumnjičenih (osim N. B.) na koje kazne nisu utjecale, relativno dug period vršenja krivičnog djela za koja se terete, loše imovno stanje svih osumnjičenih (osim apelanta) i da su se bavili prodajom opojne droge isključivo radi stjecanja imovinske koristi, a koje sve pojedinačno predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, ponoviti krivično djelo. Pri tome, Vrhovni sud navodi da je irelevantna činjenica da je apelant nakon odluke Ustavnog suda oslobođen optužbi presudom Okružnog suda Istočno Sarajevo (navedenog broja) jer, pored te osude, on je ranije osuđivan pravomoćnom presudom za krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga, iz čega proizlazi da je apelant specijalni povratnik.
19. Stoga, prema stavu Vrhovnog suda, zalaganje žalbi da se pobijano rješenje ukine odnosno preinači i osumnjičeni puste na slobodu, odnosno da im se umjesto mjere pritvora odrede mjere zabrane nije osnovano.
20. Na traženje Ustavnog suda, Okružni sud je 11. januara 2018. godine dostavio informaciju da je protiv apelanta podignuta optužnica i potvrđena 5. januara 2018. godine broj T13 0 KT 0037 678 17 zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa čl. 1. i 2. KZ-a, kao i da je nakon toga Okružni sud donio Rješenje broj 11 0 K 020568 18 Kv 4 od 8. januara 2018. godine kojim je (između ostalih) apelantu produžen pritvor iz razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, koji nakon potvrđivanja optužnice može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine, uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu. Iz informacije Okružnog suda proizlazi da su protiv ovog rješenja izjavljene žalbe, koje će biti dostavljene na odlučivanje Vrhovnom sudu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Iz sadržaja apelacije proizlazi da apelacija pokreće pitanje povrede prava iz člana „II/3.d), e) i f)“ Ustava Bosne i Hercegovine, te člana „5., 8. i 13.“ Evropske konvencije, odnosno da su osporena rješenja nastavak povrede iz rješenja o određivanju pritvora (protiv kojih je podnijeta apelacija broj AP 4501/17). Apelant osporava da na rezultatima posebnih istražnih radnji ne može počivati sudska odluka o pritvoru, te navodi razloge za to (naredbe o određivanju i produženju posebnih istražnih radnji bez navedenih osnova sumnje, nije opisan inicijalni osnov sumnje protiv apelanta za određivanje posebnih istražnih radnji i bez opisanih razloga za produženje posebnih istražnih radnji). Apelant navodi da je, nakon što je podnio apelaciju broj AP 4501/17, dva puta obaviješten o provođenju posebnih istražnih radnji, a navedena obavještenja imaju različite datume (vremenske okvire) provođenja posebnih istražnih radnji. Apelant je zatražio ispitivanje zakonitosti određivanja i provođenja posebnih istražnih radnji, bez odgovora nadležnog suda. Apelant, također, navodi da se od trenutka lišenja slobode osam puta obraćao Tužilaštvu s ciljem kopiranja dokumenata na kojima se bazira osporena sumnja, te tražio od Okružnog suda da izda naredbu Tužilaštvu da se omogući odbrani da pristupi dokazima za osnovanu sumnju, ali ni Tužilaštvo ni sud nisu odgovorili na traženja apelantove odbrane (niti se pozvali na član 55. ZKP-a). Apelant u tom pravcu ukazuje na praksu Evropskog suda. Apelant, također, navodi da nije obrazloženo zašto je neophodno apelantu produžiti pritvor, odnosno koji su to konkretno razlozi da će ponoviti krivično djelo. Apelant navodi da mu ponovo ni na ročištu povodom prijedloga za produženje pritvora, niti po žalbi nije odgovoreno na navode odbrane. Apelant, također, ukazuje da nije razmotrena mogućnost primjene blažih mjera.
II.Odgovor na apelaciju
22. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je apelacija neosnovana, da je pritvor produžen na osnovu odredbe člana 197. stav 1 tačka v) ZKP-a. Navodi odbrane o nemogućnosti pristupa svim dokazima su bez osnova jer se u toku istrage može odbrani i zabraniti pristup nekim dokazima. Iz prikupljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo.
23. Okružni sud je u odgovoru istakao da je apelacija neosnovana, te da je sud iscrpno obrazložio osnovanu sumnju, kao i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1 tačka v) ZKP-a. Okružni sud nadalje navodi da se osnovana sumnja ne zasniva samo na rezultatima provođenja posebnih istražnih radnji, već na drugim dokazima koji su navedeni u rješenju. Nadalje, Okružni sud navodi da nisu tačni navodi da apelantu nije omogućeno da izvrši uvid u dokaze na kojima se zasniva prijedlog za produženje pritvora jer je apelant (branilac) na ročištu naveo da je upoznat s prijedlogom i dokazima i o istom se izjasnio na ročištu. Okružni sud, također, ističe da apelantovi navodi da se obraćao sudu sa zahtjevom da sud naredi Tužilaštvu pristup dokazima u vezi s osnovanom sumnjom nisu tačni jer se u sudskom spisu ne nalazi ni jedan takav dopis.
24. Vrhovni sud je naveo da je u mjeri koju nalaže ZKP ispitao žalbene navode i o njima dao jasne i iscrpne odgovore, te nije povrijeđeno niti jedno apelantovo pravo, a apelacija je neosnovana. V.Relevantni propisi
25. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je donijeto 20. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
30. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4., te čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
31. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
32. Član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana [...] ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
33. U vezi s apelantovim navodima da su odluke kojima mu je određen pritvor suprotne članu 5. Evropske konvencije, Ustavni sud prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo s ciljem osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tač. a), b), v) i g) ZKP-a.
34. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A broj 182, tač. 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance, na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno, niti je apelant jasno naveo na koje navode apelantove odbrane nije odgovoreno i kakve su posljedice navedenog za apelanta u konkretnom predmetu. Imajući u vidu apelantov navod da se do dokaza o osnovanoj sumnji došlo na nezakonit način, odnosno da su preduzete posebne istražne radnje, suprotne stavu Ustavnog suda iz Odluke broj U 5/16, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije iznijeti stav (Odluka broj AP 3343/09 od 15. maja 2012. godine, tačka 14, dostupna na www.ustavnisud.ba) da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća da to pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka, ali nikako u ovoj fazi postupka, kako to pogrešno smatra apelant. Stoga su i apelacioni navodi koji su (eventualno) u vezi s ovim tvrdnjama o povredi prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije neosnovani.
36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije zato što su redovni sudovi pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrili i za svoje zaključke dali dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
37. Apelant, također, smatra da nisu dati razlozi ni za posebni pritvorski razlog na koje se Okružni sud pozvao u osporenom rješenju.
38. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom, težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
39. U konkretnom slučaju, Okružni sud je apelantu odredio pritvor zbog postojanja opasnosti da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ponoviti krivično djelo.
40. U vezi s navodima da postoji opasnost od ponavljanja djela, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i karaktera lica koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A broj 225). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen za neovlaštenu proizvodnju i promet opojnih droga. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud uzeo u obzir da je apelant i ranije osuđivan, i to za istovrsna krivična djela, što, uz druge okolnosti konkretnog slučaja (dug period vršenja krivičnog djela, te da ranija kazna nije utjecala na apelanta), predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo (uz ispunjenje objektivnog uvjeta). Stoga, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za određivanje pritvora i po ovom osnovu u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
41. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao obrazloženje posebnih pritvorskih osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, koji su relevantni i dovoljni da opravdaju produženje pritvora apelantu, pogotovo u ovoj fazi postupka i u trajanju od ukupno tri mjeseca (dva mjeseca nakon inicijalnog pritvora). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
42. U vezi s apelantovim navodima da se njegov branilac više puta obraćao Tužilaštvu za uvid i kopiranje dokumenata u predmetu kod Tužilaštva, Ustavni sud najprije primjećuje da je ova apelacija, ustvari podnijeta kao „dodatne informacije uz apelaciju AP 4501/17“. Imajući u vidu da je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4501/17 od 20. decembra 2017. godine, u kojoj je Ustavni sud detaljno odgovorio na ove navode (i u kojoj je imao više informacija u vezi s ovim navodima i od apelanta i od učesnika u postupku), u ovom dijelu se Ustavni sud u potpunosti poziva na obrazloženje dato u Odluci broj AP 4501/17, u kojem je našao da ne postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije u ovom dijelu, odnosno da apelantu nije ostalo nepoznato za šta se tereti iako je u ovoj fazi postupka još postojao snažan javni interes zbog kojeg nije mogao biti upoznat sa svim detaljima istrage.
43. Imajući uvidu da je apelant ukazao da sud nije razmotrio mogućnost primjene blažih mjera, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno naveo da „zalaganje žalbi“ da se osumnjičenim odrede mjere zabrane nije osnovano, iz čega proizlazi da je ova mogućnost razmotrena ali nije bilo mjesta izricanju blažih mjera.
44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije jer je sud odluku o određivanju pritvora apelantu donio nakon što je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, o čemu je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje i nakon što je utvrdio da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo za koje se sumnjiči, o čemu je dao konkretno obrazloženje koje je relevantno i dovoljno da opravda produžavanje pritvora apelantu i po tom osnovu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman