Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4283/17 (Banka Srpske a.d. Banja Luka – u stečaju)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4283/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4283/17, rješavajući apelaciju Banka Srpske a.d. Banja Luka - u stečaju, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Banka Srpske a.d. Banja Luka - u stečaju protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 I 042529 17 Gži od 25. jula 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Banka Srpske a.d. Banja Luka – u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirjana Golić, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 I 042529 17 Gži od 25. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje o namirenju, kojim je određeno da nakon što su izvršenikove (A. P.) nekretnine prodate i dosuđene apelantu (tražilac izvršenja u predmetnom izvršnom postupku), kao jedinom kupcu u konkretnoj pravnoj stvari, da se namiruju apelantova potraživanja (koja se sastoje od troškova izvršnog postupka u iznosu od 5.575,63 KM, zakonskih zateznih kamata u iznosu od 55.313,97 KM i glavnog duga u iznosu od 58.345,98 KM).

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da da iz sadržaja prvostepenog predmeta proizlazi da je apelant protiv izvršenika podnio prijedlog za izvršenje na osnovu notarski obrađenog Ugovora o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine. Nadalje, da je sud rješenjem odredio utvrđivanje vrijednosti nekretnina u vlasništvu izvršenika putem vještaka ekonomske struke, iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je ukupna tržišna vrijednost zemljišta (pojedinačno data za svaku parcelu) 150.464,00 KM, da bi nakon toga prvostepeni sud donio zaključak o prodaji nepokretnosti koje su predmet izvršenja. Zatim, da prvo ročište za prodaju nekretnina koje su predmet izvršenja nije uspjelo, iz kog razloga je određeno drugo ročište za prodaju nekretnina, na kom ročištu su predmetne nekretnine prodate apelantu kao kupcu, te su Rješenjem o dosudi apelantu dosuđene navedene nekretnine (a koje je apelant kupio za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 50.160,00 KM), pa je prvostepeni sud donosi pobijano rješenje o namirenju. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 41. stav 3. Zakona o izvršnom postupku propisano da se izvršenje provodi u granicama određenim u rješenju o izvršenju, te da prema odredbi člana 6. st. 1. i 2. navedenog zakona sredstvo izvršenja su izvršne radnje ili sistem takvih radnji kojim se prema zakonu potraživanje prinudno ostvaruje, a da su predmet izvršenja stvari i prava na kojima se prema zakonu može provesti izvršenje radi ostvarivanja potraživanja. U vezi sa tim je navedeno da propisujući da se izvršenje provodi u granicama određenim u rješenju o izvršenju, te da se u konkretnom slučaju ostalo na primjeni načela strogog formalnog legaliteta u širem smislu jer je rješenjem o izvršenju određeno izvršenje koje je u skladu i u granicama izvršne isprave. Okružni sud je istakao da sa aspekta zaštite izvršenika i njegove imovine prednjim pravilom se sprečava prekomjerno zahvatanje u izvršenikovu imovinu i isto mora odgovarati prirodi, karakteru, sadržaju i obimu koji je potreban za namirenja tražioca izvršenja. Naime, da u konkretnom slučaju procjena nekretnine izvršenika koje su bile predmet izvršenja iznosi 150.464,00 KM, a koju je tražilac izvršenja kupio za iznos od 50.160,00 KM, pa da je prvostepeni sud, imajući to u vidu, a suprotno žalbenim navodima (da se apelant mogao namiriti samo do visine kupoprodajne cijene koja je dobijena prodajom predmetnih nekretnina), pravilno pobijanim rješenjem odlučio o namirenju potraživanja tražioca izvršenja, a isto rješenje je i u skladu sa članom

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer bi svako drugo postupanje naročito princip proporcionalnosti koji uživa zaštitu u smislu naprijed navedene odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su u odluci koju je osporio pogrešno primijenjene odredbe Zakona o izvršnom postupku, te da je pogrešno utvrđeno da je apelant u cijelosti namiren kupoprodajnom cijenom, pa da je sud apelantu potpuno nezakonito onemogućio da i dalje učestvuje u konkretnom postupku i da se u cijelosti namiri.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje - namirenje potraživanja založnog povjerioca iz prodajne cijene izvršenikove nekretnine u situaciji kada je založni povjerilac ujedno i kupac te nekretnine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4380/13 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je, prije svega, ukazao na svoj stav iz Odluke broj U-3/16 od 1. januara 2016. godine prema kojem u principu nijedna odredba Zakona o izvršnom postupku ne sprječava redovne sudove u svakom konkretnom slučaju da zaključe da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na iznos viši od njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi suprotno tumačenje vodilo povredi izvršenikovog prava na imovinu. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da je u tom predmetu tražilac izvršenja postao vlasnik založenih izvršenikovih nekretnina, čija je vrijednost procijenjena na iznos od 195.109,00 KM, koji je daleko veći od iznosa njegovog potraživanja od 72.048,41 KM, a da je redovni sud zaključio da je tražilac izvršenja namiren samo za iznos od 1.000,00 KM (za koji su prodate založene nekretnine). U vezi s tim, Ustavni sud je naveo da je odredbama člana 98. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, na koje se pozvao redovni sud, zaista propisano da se tražilac izvršenja namiruje iz iznosa koji je dobijen prodajom nekretnina, ali da je u konkretnom slučaju redovni sud zanemario da je tražilac izvršenja, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine, slijedom čega je Ustavni sud zaključio da u tom slučaju miješanje u izvršenikovu imovinu nije izvršeno u "skladu sa zakonom" (jer su odredbe člana 98. Zakona o izvršnom postupku primijenjene proizvoljno), što je za posljedicu imalo kršenje izvršenikovog ustavnog prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4283/17 (Banka Srpske a.d. Banja Luka – u… | Sudska praksa | Aktio