Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1848/15 (M. Š.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Sloboda izražavanja
- Kleveta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1848/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1848/15, rješavajući apelaciju Milana Šućura, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj /94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milana Šućura.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 096714 14 Gž od 26. februara 2015. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milan Šućur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šućura iz Banje Luke, kojeg zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 096714 14 Gž od 26. februara 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 096714 13 P 2 od 26. septembra 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Bože Šućura (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 6. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i punomoćenik tužioca Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 29. juna 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Odlučujući u pravnoj stvari tužioca protiv apelanta, koji je imao procesnu poziciju prvotuženog, radi naknade štete za duševne bolove prouzrokovane klevetom, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 096714 13 P 2 od 26. septembra 2014. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda (osim u dijelu odluke o troškovima postupka), kojom je tužbeni zahtjev djelimično usvojen, a u preostalom dijelu odbijen. Naime, u stavu 1 navedene presude obavezan je apelant (kao i drugotuženi, trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi) da tužiocu na ime nematerijalne štete za duševne bolove prouzrokovane klevetom solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. septembra 2014. godine. U stavu 2 iste presude u preostalom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev (preko dosuđenog iznosa koji čini razlika između traženog i dosuđenog iznosa) i u dijelu u kojem je tužilac tražio da trećetuženi po pravosnažnosti presude u dnevnom izdanju „Press RS“ povuče tekst objavljen u broju 1.138 i da se javno izvini tužiocu zbog objavljivanja neistinitih informacija.
6. Iz obrazloženja presude proizilazi da je tužilac svoj zahtjev za naknadu štete utemeljio na tekstu koji je objavljen u dnevnim novinama „Press RS“ broj 1.138 od 7. avgusta 2010. godine pod naslovom „Đubretom zatrpao put komšijama“ i podnaslovom „Božo Šućur iz Han-Kola kod Banje Luke duže od deset godina đubre iz svoje štale istovara na put koji koristi osamnaest domaćinstava iz tog sela“, koji je, kako je navedeno u tužbi, najava opširnog teksta objavljenog na stranama 10 i 11 u kojima je o tužiocu iznesen niz neistina, između ostalog, da zagađena voda iz njegove štale truje stoku, da je put koji koristi još osamnaest familija, zbog nemara tužioca, stalno nađubren, da tužilac u đubretarnik baca i uginule životinje, te da su na strani 11 objavljene dvije fotografije na kojima su štale ispred kojih je rasuto đubre. U tužbi je, dalje, navedeno da je trećetuženi („NPC International“ d.o.o. Banja Luka) objavom spornog novinskog članka iznio i prenio neistinite informacije o tužiocu i učinio ih dostupnim javnosti, da je tekst sačinjen na osnovu neprovjerenih informacija, jer su apelant i drugotuženi (Mladen Šućur) sa zlom namjerom iznosili neistinite informacije o tužiocu, da je u pitanju malo selo Sjutrašnjica u kojem se svi dobro poznaju i da je zbog toga tužilac izložen prezrivim pogledima i zluradim komentarima zbog kojih ima konstantno osjećanje grča, tjeskobe i straha. Stoga je predložio da se apelant (prvotuženi), drugotuženi, trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi obavežu da mu solidarno, zbog duševnih bolova prouzrokovanih klevetom, isplate iznos od 11.000,00 KM.
7. Apelant je u odgovoru na tužbu istakao sljedeće: da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer je izražavanje u spornom tekstu istinito, te da svojim iskazom potvrđuje da su podaci navedeni u objavljenom tekstu tačni, jer tužilac i dalje iz svoje štale pušta „oseku“ na put, zbog čega je upravo apelant prijavljivao tužioca komunalnoj policiji, ali da nadležni organi nisu još reagovali i spriječili izbijanje zaraze, da je tužiocu i Ljubiši Šućuru lično dao po 150,00 KM na ime uređenja đubretarnika, te da ovi to nisu nikada uradili, te da, zbog otpadnih voda iz štale tužioca, ne može da asfaltira prilazni pud do svoje kuće, da tužilac na taj način stvara probleme i drugim mještanima (osamnaest domaćinstava) koji polažu pravo na put. Takođe je istakao da se otpadne vode iz štale slijevaju i u izvor vode za napajanje stoke koji se nalazi u blizini štale i smatra da su „navodi u spornom tekstu istiniti i da nema mjesta kleveti“.
8. U toku postupka su sprovedeni dokazi na okolnost tvrdnji iz tužbe i odgovora na tužbu, i to uvid i čitanje pismene dokumentacije, između ostalog, spornog teksta, zatim, zapisnika o izvršenoj kontroli Komunalne policijske inspekcije od 5. jula 2007. godine, prekršajni nalog od 3. maja 2007. godine, obavijesti Odjeljenja Komunalne policije Grada Banja Luka od 14. maja 2007. godine, slike lica mjesta sa objašnjenjem fotografija sačinjenih povodom izlijevanja fekalija, saslušanje tužioca, apelanta i drugotuženog, četvrtotuženog i petotuženog u svojstvu parničnih stranaka, te saslušanje svjedoka (ukupno 15).
9. Osnovni sud je nakon izvedenih dokaza, njihove analize i ocjene, prije svega, konstatovao nespornu činjenicu iz koje proizilazi da su trećetuženi, četvrotuženi i petotuženi 7. avgusta 2010. godine objavili novinski članak pod nazivom „Đubretom zatrpao put komšijama“. Među parničnim strankama je bilo sporno da li je iznesenim informacijama u spornom tekstu tužiocu nanesena nematerijalna šteta u vidu duševnih bolova i da li je apelant zbog toga odgovoran.
10. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 5 Zakona o zaštiti od klevete propisana odgovornost za klevetu, a odredbom člana 6 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete su propisani izuzeci od ove odgovornosti. Osnovni sud je u obrazloženju presude analizom citiranih odredaba zaključio da je u njima suštinski propisano sljedeće: da je za klevetu odgovorno svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, da je lice odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili uslijed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje, da je lice odgovorno kada se izražavanje odnosi na pitanja od javnog interesa ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito, ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. U pogledu izuzetaka od odgovornosti za klevetu, Osnovni sud je naveo da, prema zakonskoj odredbi, ova odgovornost ne postoji ako se radi o izražavanju mišljenja, ili kada je izražavanje u suštini istinito, ako je lice koje je, navodno, prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka i ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno. Tumačenjem navedenih odredaba Osnovni sud je zaključio da je, u suštini, teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva na tužiocu (da mu je uslijed određenog izražavanja nanesena šteta), a na apelantu kao tuženom i ostalim tuženim je teret dokazivanja da je izražavanje bilo istinito (zasnovano na istinitim činjenicama), odnosno neistinito, ako je po zakonu bio obavezan iznositi ili pronositi izražavanje i da je to izražavanje bilo razumno.
11. Ocjenjujući izvedene dokaze u skladu sa odredbama materijalnog prava, konkretno odredbama Zakona o zaštiti od klevete, Osnovni sud je utvrdio da je tužilac dokazao da su mu apelant, drugotuženi, trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi u tekstu koji je objavio trećetuženi prenošenjem neistinitog izražavanja (u jednom dijelu) prouzrokovali nematerijalnu štetu koja se ogleda u duševnim bolovima zbog povrede ugleda, odnosno da apelant i ostali tuženi nisu dokazali da je njihovo izražavanje bilo istinito (u jednom dijelu), dakle, zasnovano na istinitim činjenicama. Imajući u vidu da tužilac klevetničkim smatra sve navode u spornom tekstu, Osnovni sud je na okolnosti koje su bitne za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, konkretno istinitosti spornih navoda, sproveo dokaz saslušanjem tužioca, apelanta i drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka, pa budući da su navedeni iskazi bili oprečni, sproveo je dokaze saslušanjem brojnih svjedoka (ukupno 15). Nakon toga je, kako je navedeno u obrazloženju presude, utvrdio da tužilac nije dokazao istinitost svojih navoda u cjelini, konkretno da nije dokazao da iz njegovih pomoćnih objekata u kojima drži stoku ne teku fekalije na put koji vodi prema apelantovoj kući i da nije dokazao da su apelant i ostali tuženi svojim navodima htjeli da mu nanesu štetu. Ovakav zaključak je proizašao, kako je navedeno, na temelju iskaza saslušanih svjedoka koji su potvrdili činjenične navode iz spornog teksta o istjecanju fekalija na put, a saznanja su stekli neposredno, prilikom obavljanja službene dužnosti. Osnovni sud je zaključio da tužilac izvedenim dokazima nije dokazao da su svi navodi iz spornog članka bili neistiniti, jer je u postupku utvrđeno da su navodi u tekstu koji se odnose na curenje fekalija („osoke“) istiniti i da je apelant tužiocu dao određenu svotu novca da riješi problem s curenjem, što, prema mišljenju Osnovnog suda, znači da tužilac nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u cjelini, već samo djelimično.
12. U tom smislu je, u pogledu djelimične osnovanosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva, utvrđeno da je tužilac dokazao da su neki navodi iz spornog teksta bili klevetničkog karaktera (neistiniti), i to „da tužilac duže od deset godina đubre iz svoje štale istovara na put koji koristi osamnaest domaćinstava iz tog sela (jer apelant i ostali tuženi nisu dokazali da tužilac, kako bi se jezičkim tumačenjem smatralo, fizički svoje đubre istovara na put), niti su dokazali da put koristi 18 domaćinstava, već samo apelant i povremeno svjedok I.Š., te da tužilac zagađuje obližnji izvor vode na kojem se napaja stoka“, budući da apelanti suprotno tome nisu dokazali. Obrazlažući neosnovanost navoda iz odgovora na tužbu prema kojima apelant iznesenim sadržajem teksta negira odgovornost za klevetu, Osnovni sud je naveo da se opšti interes i sloboda izražavanja, na koje se pozivaju apelant i ostali tuženi, koji zaista dopuštaju pokretanje pitanja o eventualnom kvalitetu rada komunalnih i veterinarskih službi, kao i policije, ne mogu braniti iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na ugled nekog lica i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su ova lica dužna tolerisati s obzirom na zanimanje koje obavljaju. Stoga je utvrđeno da objavljivanje spornog novinskog članka u jednom dijelu predstavlja činjenično izražavanje koje ima elemente klevete, pa su apelant i ostali tuženi obavezani da tužiocu naknade štetu koju su mu takvim izražavanjem prouzrokovali.
13. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je utvrdio da je on previsoko postavljen budući da je prethodno ocijenjeno da je tužbeni zahtjev djelimično, a ne u cjelini, osnovan. S tim u vezi je iz iskaza tužioca i iskaza tri saslušana svjedoka utvrđeno da je tužilac, kao što bi i svaki prosječan čovjek, pretrpio određena negativna osjećanja uzrokovana spornim novinskim člankom. Ocjenjujući sve okolnosti propisane odredbom člana 11 Zakona o zaštiti od klevete, kao i okolnosti koje propisuje odredba člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrđeno je da je adekvatna novčana satisfakcija za duševne bolove koje su apelant i ostali tuženi prouzrokovali tužiocu iznos od 2.000,00 KM zbog čega su obavezani da ih solidarno isplate tužiocu, a shodno odredbi člana 13 Zakona o zaštiti od klevete. Dosuđena naknada štete u iznosu od 2.000,00 KM, kako je dalje obrazloženo, predstavlja pravičnu naknadu tužiocu za duševne bolove zbog povrede ugleda čiji je cilj satisfakcija koja ne smije težiti drugim ciljevima, tako da se svrha tražene naknade štete postiže obavezom apelanta i ostalih tuženih da tužiocu, zbog učinjene klevete, isplate dosuđeni iznos (kao satisfakciju za pričinjenu štetu). U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužbeni zahtjev je odbijen.
14. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 71 0 P 096714 14 Gž od 26. februara 2015. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena, osim u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka. Okružni sud je, nakon ispitivanja osporene presude u pogledu apelantovih žalbenih tvrdnji prema kojima izražavanje u spornom članku ne predstavlja klevetu zbog toga što je bilo razumno u smislu člana 6 stav 1 tačka v) Zakona o zaštiti od klevete naveo da štampa ima veoma važnu ulogu u demokratskom društvu, ali da se ne smiju prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija. Dužnost štampe je da na način koji je u skladu sa njenim odgovornostima pruži i saopšti informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa a, s druge strane, pravo javnosti jeste da dobije takve informacije. Međutim, Okružni sud smatra da način objavljivanja spornog članka na naslovnoj strani dnevnih novina „Press RS“ i samog naslova članka „Đubretom zatrpao put komšijama“ ne predstavlja iznošenje ili pronošenje izražavanja koje je bilo razumno. S tim u vezi je navedeno da iz izvedenih dokaza ne proizilazi da je tužilac đubretom zatrpao put komšijama i da je zbog toga zagađen lokalni izvor vode, pa se ne može govoriti da je to izražavanje bilo razumno, jer je očigledno neistinito. Samim tim, po mišljenju Okružnog suda, iznošenje takvog izražavanja nije dužnost apelanta i ostalih tuženih da javnost obavještavaju o neistinitom izražavanju, pa žalbeni prigovori nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude iz koje proizilazi da su u spornom tekstu, iznoseći neistinu (klevetu) o tužiocu, apelant i ostali tuženi zloupotrijebili pravo na slobodu izražavanja, zbog čega je, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je izveo zaključak da je tužilac dokazao da navodi iz sadržaja spornog teksta imaju karakter klevete. Prvostepena presuda je potvrđena i u pogledu dosuđene visine naknade kao satisfakcije za pričinjenu štetu tužiocu (duševne bolove za povredu ugleda izazvanu iznošenjem klevete), a u pogledu odluke o troškovima postupka je preinačena tako što su apelant i ostali tuženi obavezani da tužiocu isplate troškove postupka, umjesto da svaka stranka snosi svoje troškove.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant ukazuje da su redovni sudovi utvrdili visinu nematerijalne štete u vidu duševnih bolova tužioca, a da tokom postupka na te okolnosti tužilac nije izveo niti jedan dokaz, pozivajući se pri tome na stav Ustavnog suda iz predmeta broj AP 3001/10 od 5. septembra 2013. godine. Prema apelantovom mišljenju, u pogledu pogrešnog utvrđenja redovnih sudova da je u okolnostima konkretnog slučaja iznio neistinite činjenice o tužiocu koje su objavljene u spornom tekstu i da ga je na taj način oklevetao, apelant je naveo da je u spornom tekstu bila tema od opšteg interesa za javnost s obzirom na to da je tokom postupka dokazao istinitost činjenica koje su bile svakodnevna tema domaćinstava koja su predmetni put koristila.
16. Osim toga, apelant smatra da ne postoji odgovornost za štetu u okolnostima konkretnog slučaja, prije svega, zato što su sudovi utvrdili odgovornost za štetu iako nisu utvrđivali da li su navodi u suštini istiniti. S tim u vezi, ukazao je na pogrešnu primjenu odredaba Zakona o zaštiti od klevete, konkretno člana 5 ovog zakona umjesto člana 6 Zakona o zaštiti od klevete, kojima su propisani izuzeci od odgovornosti za štetu učinjenu klevetom, budući da je navedenom odredbom propisano da ne postoji odgovornost za štetu ukoliko je objavljivanje u suštini istinito, a prema njegovom mišljenju jeste, jer iz svih sprovedenih dokaza proizilazi zaključak da je tužilac posjedovao i još uvijek posjeduje i dopušta da se iz njegovih objekata u kojima drži stoku slijeva nečista fekalna voda („osoka“) i izlazi na put koji ide do njegove kuće. Takođe je naveo da se đubre iz tužiočevih objekata nalazi na putu koji koriste i druge komšije (osamnaest domaćinstava), što je upravo i dokazano izjavama svjedoka Srđana Šućura i Mladena Šućura. Apelant ističe da su u spornom tekstu prenesene istinite izjave u vezi sa otjecanjem fekalija iz objekata tužioca na seoski put i da je tokom postupka nesporno dokazao ponašanje tužioca u vezi s tim, zbog čega smatra da navedene izjave ne predstavljaju klevetu. Stoga, smatra da je osporenim presudama kojima je uspostavljena obaveza da tužiocu nadoknadi štetu prekršeno pravo na slobodu izražavanja, budući da su u spornom tekstu iznesene informacije i izjave o postojećem problemu s fekalijama koje je objavio trećetuženi istinite.
17. Apelant je predložio da se apelacija usvoji i utvrdi kršenje njegovih prava na koja je u apelaciji ukazao, posebno akcentirajući pravo na slobodu izražavanja, te da se osporena presuda Okružnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje u skladu sa standardima iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim ukazujući da u svemu ostaje pri obrazloženju datom u osporenoj presudi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Osnovni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja u apelaciji ukazuje, jer je presuda potvrđena i drugostepenom presudom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. U odgovoru na apelaciju punomoćenik tužioca je sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim, ukazujući da su redovni sudovi postupali na pravilan i zakonit način i da je apelacija opterećena ponavljanjem žalbenih navoda. Navedeno je da se u okolnostima konkretnog slučaja suštinski radi o apelantovom nezadovoljstvu neuspjehom u sporu.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Član 5.
Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti Član 6.
(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 096714 14 Gž od 26. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 17. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama usvojen tužbeni zahtjev prema kojem je apelant obavezan da tužiocu zajedno sa ostalim tuženim nadoknadi nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova u određenom novčanom iznosu za iznesenu klevetu učinjenu putem sredstava javnog informisanja – štampe.
29. Budući da se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na slobodu izražavanja“ i iz toga proistekle obaveze na naknadu štete, koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o neistinitom iznošenju činjenica (kleveti) ili vrijednosnom sudu (mišljenju), odnosno da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovog prava na slobodu izražavanja.
Pravo na slobodu izražavanja
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
31. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
a) Opšti principi
32. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno, ili se smatraju neuvredljivim, ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
33. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da je u okviru člana 10 stav 2 Evropske konvencije malo prostora za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. U tom smislu, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa, stoga, moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi, Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]). Evropski sud, takođe, podržava pravo na saopštavanje informacija u dobroj vjeri o pitanjima od javnog interesa čak i kada takva saopštenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim licima (vidi, Evropski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC], br. 28114/95, stav 50) i naglašava da se mora uzeti u obzir da li se sporno izražavanje odnosi na lični život pojedinca, ili na njegovo postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi.
34. U vezi sa ograničenjima koja se tiču prava na slobodu izražavanja i koja su propisana u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.
b) Primjena navedenih principa na konkretan slučaj
35. Dovodeći navedene opšte principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude donesene na osnovu odredaba Zakona o zaštiti od klevete i ZOO iz čega proizilazi da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv. Osim toga, osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ u okviru prava na privatnost, dakle, ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj.
36. Ustavni sud, imajući u vidu princip proporcionalnosti, dalje treba ispitati da li su u osporenim presudama uzeti u obzir svi faktori koji su bili opredjeljujući u zaključku da je u konkretnom slučaju apelant prouzrokovao štetu tužiocu. Za Ustavni sud se sa tog aspekta postavlja pitanje da li je u konkretnom slučaju napravljena jasna distinkcija između činjenice i vrijednosne ocjene, te da li su uzeti u obzir svi ostali faktori bez obzira na to da li je u pitanju činjenica ili vrijednosni sud, i to: društveni status tužioca, način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, priroda i stepen prouzrokovane štete, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju (djelimično ili potpuno), da li je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno, da li su ispoštovani opšteprihvaćeni profesionalni standardi i, konačno, da li se radi o pitanjima od javnog značaja, ili su iznesene tvrdnje koje se tiču tužiočeve privatnosti.
37. Imajući u vidu navedene relevantne kriterijume, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o zahtjevu tužioca imali u vidu nespornu činjenicu koja je utvrđena u prvostepenom postupku i kao takva ponovljena u obrazloženju drugostepene presude, a tiče se objave članka pod nazivom „Đubretom zatrpao put komšijama“. Pri ocjeni da li u konkretnom slučaju postoji osnov da se tužiocu dosudi naknada štete zbog klevete redovni sudovi su imali u vidu činjenicu da je evidentno postojao problem s curenjem fekalnih voda sa imanja tužioca na seoski put i to da opšti interes u konkretnom slučaju dopušta pokretanje pitanja o eventualnom kvalitetu rada komunalnih i veterinarskih službi. Iz obrazloženja presuda, dalje, proizilazi da tužilac, na temelju dokaza koje je u postupku izveo, nije dokazao istinitost svojih navoda u cjelini, konkretno nije dokazao neistinitost tvrdnji iz spornog teksta [...“da iz njegovih pomoćnih objekata (štala i svinjac) ne teče 'osoka' (fekalna voda) na seoski put“...], jer su te činjenične navode iz teksta potvrdili neki od saslušanih svjedoka (osam od 15 saslušanih) koji su imali neposredna saznanja o tome (službena lica) zbog čega im je sud u cijelosti poklonio vjeru. Navedene tvrdnje nije negirao ni tužilac prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, pa je s tim u vezi zaključeno da tužilac nije dokazao da su svi navodi iz spornog teksta bili neistiniti, jer je prethodni dio, kako je utvrđeno, istinit. Stoga je zaključeno da tužiočev tužbeni zahtjev nije osnovan u cjelini, već djelimično jer apelant u dijelu spornog teksta nije iznio neistinite, već istinite činjenice. S druge strane je, takođe, na osnovu izvedenih dokaza, zaključeno da je tužilac dokazao neistinitost drugog dijela navoda iz spornog teksta [...„da duže od deset godina đubre iz svoje štale istovara na put koji koristi 18 domaćinstava iz tog sela, da zagađuje obližnji izvor vode na kojem se napaja stoka“...], odnosno da apelant, nasuprot tome, nije dokazao istinitost ovih navoda, pa je u tom dijelu utvrđena apelantova odgovornost za naknadu štete učinjene klevetom. Pri izvođenju takvog zaključka sudovi su se, kako proizilazi iz obrazloženja osporenih presuda, rukovodili isključivo primjenom pravila o teretu dokazivanja i to na okolnost istinitosti, odnosno neistinitosti iznesenih tvrdnji u spornom tekstu. U vezi s tim je pojašnjeno da se opšti interes, koji evidentno postoji i tiče se kvaliteta rada komunalnih, veterinarskih, pa i policijskih službi, i sloboda izražavanja ne mogu braniti iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na ugled nekog lica i koje se, stoga, ne mogu smatrati kritikom, te da je pri utvrđivanju odgovornosti za klevetu dovoljno da je uslijed iznošenja neistine postojala mogućnost da se povrijedi ugled, što je u uslovima društvenog uređenja, moralnih principa i okruženja u kojem oštećeni (tužilac) živi podobno da umanji njegovu moralnu i društvenu vrijednost i da ga izloži poruzi i potcjenjivanju, te da ga učini nedostojnim za vršenje nekih društvenih ili državnih funkcija.
38. U vezi sa navedenim stavom, Ustavni sud zapaža da je postojanje apelantove odgovornosti za naknadu štete učinjene klevetom (neistinitim iznošenjem činjenica), kao i nepostojanje ove odgovornosti (u jednom dijelu) obrazloženo tumačenjem smisla odredaba materijalnog prava, dakle, odredaba Zakona o zaštiti od klevete iz kojih, prema ocjeni redovnih sudova, proizilazi isključiva primjena pravila o teretu dokazivanja. To, dalje, upućuje, kako je navedeno u presudama, na obavezu tužioca, s jedne strane, i apelanta, s druge strane (kao parničnih stranaka), da u postupku dokažu istinitost svojih tvrdnji i navoda, jer suprotno ukazuje na njihovu neistinitost (klevetu).
39. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja postavlja se pitanje da li su činjenice iz cjelokupnog spornog teksta dovedene u kontekst svih ostalih relevantnih kriterijuma navedenih u stavu 34 ove odluke, te materijalnih odredaba iz člana 5 Zakona o zaštiti od klevete kojima je propisana odgovornost za klevetu i izuzetaka od ove odgovornosti koji su propisani u članu 6 Zakona o zaštiti od klevete kao lex specialis u odnosu na druge odredbe. Navedenim odredbama je, između ostalog, propisano da odgovornost postoji ako su neistinite činjenice iznesene namjerno ili uslijed nepažnje (postojanje svijesti), odnosno da ova odgovornost ne postoji ako je izražavanje u suštini istinito i razumno. U tom smislu Ustavni sud primjećuje da u postupku pred redovnim sudovima nije bilo sporno da su pojedini navodi iz spornog teksta bili istiniti (curenje fekalne vode na put), a pojedini, koji se tiču istog događaja, zbog toga što ih apelant nije na adekvatan način dokazao (da tužilac u fizičkom smislu duže od deset godina đubre istovara na put) ocijenjeni su kao očigledno neistiniti.
40. S tog aspekta, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao ocijeniti da su se redovni sudovi pri evidentnoj potrebi koja dopušta pokretanje pitanja o eventualnom kvalitetu rada komunalnih i veterinarskih službi uopšte bavili spornim izražavanjem u vezi s kriterijumima uspostavljenim u materijalnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i standardima uspostavljenim u članu 10 Evropske konvencije (status tužioca, javni interes, prihvatljiva kritika ...), budući da su tvrdnje tužioca, čiji status i društveni položaj u osporenim presudama nisu definisani, pa, prema tome, i osnov tužbenog zahtjeva (u jednom dijelu) za naknadu štete učinjene klevetom, prihvaćene isključivo zbog nedostatka adekvatnog dokaza na okolnost tvrdnji koje je apelant iznio u jednom dijelu spornog teksta iz čega je proizašao zaključak o njegovoj očiglednoj neistinitosti, odnosno učinjenoj kleveti. Ovo posebno imajući u vidu da su navodi koji su izneseni u članku kojim je, prema zaključku sudova, tužilac oklevetan, kako proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, imali dovoljnu činjeničnu osnovu (što proizilazi iz sadržaja dokaza prezentovanih u prvostepenoj presudi).
41. Ustavni sud, u tom smislu, podsjeća na presudu Evropskog suda u predmetu Dalban protiv Rumunije (presuda od 28. septembra 1999. godine, tač. 49-50) u kojoj je aplikant, novinar, napisao članak u kojem se govorilo o nizu prevara koje je počinio izvršni direktor poljoprivrednog preduzeća u svojini države s kojim je bio povezan jedan od senatora, zbog čega su ga domaći sudovi sankcionisali. Evropski sud je, utvrđujući kršenje prava na slobodu izražavanja, naveo da nema dokaza prema kojima je opis događaja iz članka potpuno neistinit i da je cilj bio isključivo podsticanje klevetničkih izjava protiv izvršnog direktora i senatora, da nije pisao o aspektima privatnog života, već o njegovom ponašanju i držanju u svojstvu izabranog predstavnika i da se novinari pod određenim okolnostima mogu osloniti na glasine kada izvještavaju o pitanjima od javnog interesa. Domaći sudovi su smatrali da način na koji je aplikant iznio svoje mišljenje ne odgovara realnosti i da se, stoga, radi o kleveti, te da je činjenica prema kojoj nije bilo osnova da se protiv izvršnog direktora pokrene krivični postupak zbog navodnih prevara nedovoljna da se utvrdi da je informacija u članku neistinita.
42. Imajući u vidu navedenu praksu, kao i uspostavljene kriterijume, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, propuštajući da razjasne da li je u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se lokalna zajednica obavijesti o evidentnim problemima koji su izneseni u spornom tekstu, čija je istinitost osporenim presudama djelimično potvrđena, kao i da sporno izražavanje (u drugom dijelu) dovedu u širi kontekst (postojećeg problema u vezi sa odlaganjem i istjecanjem nečistoća na put) relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete, dakle, onih koje propisuju odgovornost za klevetu i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, i standarda uspostavljenih u odredbi člana 10 Evropske konvencije, prekoračili granice „slobodne procjene“ koju, u smislu člana 10 Evropske konvencije, apelanti uživaju. Iz navedenog proizilazi da, u smislu prakse Evropskog suda (mutatis mutandis, Šabanović protiv Crne Gore, presuda od 31. maja 2011. godine, stav 42), u svjetlu „ovog prilično ograničenog pristupa cijeloj stvari, teško da se može reći da razlozi koje su naveli domaći sudovi mogu da se smatraju relevantnim i dovoljnim“. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da je unutar člana 10 stav 2 Evropske konvencije malo prostora za ograničavanje rasprave o pitanjima od javnog interesa, čije su postojanje u konkretnom slučaju redovni sudovi konstatovali navodom da opšti interes na koji su se apelanti pozvali zaista dopušta pokretanje pitanja o eventualnom kvalitetu rada komunalnih i veterinarskih službi, kao i policije, ali se taj interes ne može braniti (djelimičnim) iznošenjem neistinitih činjenica. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da takvo miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu.
43. Imajući u vidu sve navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud o istom činjeničnom i pravnom pitanju već odlučivao (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2193/15 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Ostali navodi
44. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, propustili da ocijene da li je u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se lokalna zajednica obavijesti o evidentnim problemima koji su izneseni u spornom tekstu, čija je istinitost osporenim presudama djelimično potvrđena, kao i da sporno izražavanje (u drugom dijelu) dovedu u kontekst relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete, onih koje propisuju odgovornost za klevetu i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, te standarda uspostavljenih u odredbi člana 10 Evropske konvencije. Time su prekoračili granice „slobodne procjene“ koju, u smislu člana 10 Evropske konvencije, apelant uživa, što je rezultiralo miješanjem u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman