Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4532/17 (D. J.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Kazna
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4532/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januar 2018. godine, u predmetu broj AP-4532/17, rješavajući apelaciju Dragana Jakovljevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Jakovljević protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 04 0 K 006081 17 Kž od 28. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Jakovljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Duško Panić, advokat iz Doboja, podnio je 3. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 006081 17 Kž od 28. septembra 2017. godine. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se privremeno odgoditi izvršenje Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 006081 17 Kv od 28. juna 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 04 0 K 006081 17 Kv od 28. juna 2017. godine kojim se apelantu, koji je pravosnažnom presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 006081 15 K od 13. aprila 2017. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), zamjenjuje izrečena kazna zatvora za novčanu kaznu u ukupnom iznosu od 36.500,00 KM. Rješenjem Kantonalnog suda od 28. juna 2017. godine određeno je da ukoliko apelant novčanu kaznu ne uplati u ostavljenom roku, donijet će se odluka o izvršenju kazne zatvora, odnosno ukoliko apelant novčanu kaznu plati samo djelimično izvršit će se kazna zatvora srazmjerno iznosu koji nije plaćen.

3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelant osporava pravilnost rješenja Kantonalnog suda od 28. juna 2017. godine ističući da je u zahtjevu za zamjenu kazne zatvora za novčanu kaznu predložio da se kazna zatvora zamijeni u skladu sa članom 47. Krivičnog zakona dnevnim iznosima, kao i da je pogriješio Kantonalni sud kada je samo djelimično usvojio apelantov zahtjev zamijenivši kaznu zatvora u skladu sa članom 43a. Krivičnog zakona, dok prijedlog za zamjenu kazne zatvora u skladu sa članom 47. istog zakona uopšte nije razmatrao. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je institut zamjene kazne zatvora novčanom kaznom propisan odredbama člana 43a. Krivičnog zakona, pa je stavom 1. navedenog člana sud obavezan da udovolji zahtjevu osuđenog kada se takav zahtjev podnese, tj. da mu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine zamijeni novčanom kaznom, kako je u predmetnoj pravnoj stvari i urađeno. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je podnošenje takvog zahtjeva u isključivoj dispoziciji osuđenog, te ako se takav zahtjev podnese, jasno je da će isti biti i usvojen, ako je u pitanju kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Vrhovni sud je naveo da su odredbama člana 43a. stav 2. Krivičnog zakona propisana dva moguća načina zamjene kazne zatvora novčanom kaznom i to utvrđivanjem dnevnih iznosa novčane kazne tako da se jedan dan kazne zatvora izjednači sa jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili utvrđivanjem novčane kazne u određenom iznosu, tako da se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednači sa 100,00 KM. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je odabir jedne od ponuđenih alternativa isključivo na sudu, koji pri tome ne može postupati proizvoljno, nego će cijeniti relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja. Shodno tome, zaključeno je da će sud usvojiti zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom ukoliko se radi o kazni u trajanju od jedne godine (član 43a. stav 1. Krivičnog zakona), dok sud ima diskreciju u primjeni modela kojim se utvrđuje visina novčane kazne (član 43a. stav 2. Krivičnog zakona), odnosno ne može se unaprijed kalkulisati o visini novčane kazne koja će biti izrečena u zamjenu za zatvorsku kaznu, jer odluka o tome nije na dispoziciji podnosioca zahtjeva, već je isključivo u nadležnosti suda. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je istaknuto da je pogrešan apelantov stav da se o njegovom zahtjevu moralo odlučiti upravo na način kako je zahtjev postavljen, te da je pogrešno stajalište žalbe prema kojem je sud trebao odbiti zahtjev apelanta za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom onda kada je našao da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti u zahtjevu traženi model, jer takva odluka zakonom nije dopuštena. Vrhovni sud je istakao da bi takva odluka bila ne samo u suprotnosti sa odlukom Ustavnog suda broj AP-2809/12 od 24. maja 2013. godine, nego i u suprotnosti sa izričitom zakonskom odredbom člana 43a. stav 1. Krivičnog zakona, koja je upravo zbog navedene odluke Ustavnog suda i izmijenjena u skladu sa tom odlukom. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da zamjena kazne zatvora novčanom kaznom nije obligatorna za osuđenu osobu, već joj je ostavljeno na izbor da takav zahtjev podnese, te da se podrazumijeva da će osuđena osoba, koja koristi takvu zakonsku mogućnost, imati u vidu i svoje imovno stanje, slijedom čega je pogrešna apelantova žalbena teza da je sud automatski dužan da, u situaciji kada osuđene osobe zatraže zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, visinu kazne izrekne u dnevnim i minimalnim novčanim iznosima, odnosno da se u takvoj situaciji vodi isključivo imovinskim stanjem osuđene osobe.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je naveo da je osporeno rješenje rezultat proizvoljne primjene odredaba člana 43a. Krivičnog zakona, te da je trebalo primijeniti odredbe člana 47. navedenog zakona. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Krivičnog zakona. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP-4568/16 od 11. januara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4532/17 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio