Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4499/17 ("Vodovod Osječani" d.o.o. Osječani)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4499/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4499/17, rješavajući apelaciju "Vodovod Osječani" d.o.o. Osječani, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Vodovod Osječani" d.o.o. Osječani protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 057519 17 Gž od 22. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Vodovod Osječani" d.o.o. Osječani (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Goran Jezdić i Vlado Matuzović iz Tuzle, podnio je 31. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 I 057519 17 Gž od 22. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen apelantov prigovor podnesen protiv rješenja o izvršenju.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je predmetni izvršni postupak pokrenuo tražilac izvršenja (M. G.) na osnovu izvršne isprave - pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda u Doboju, radi naplate iznosa od 91.954,18 KM, na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom, iznosa od 32.935,50 KM, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, te troškova izvršnog postupka. Zatim, da je nakon što je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) navedena presuda Osnovnog suda u Doboju djelimično preinačena, da je tražilac izvršenja u skladu sa istom smanjio potraživanje na ime glavnog duga na iznos od 53.108,25 KM, a na ime troškova parničnog postupka na iznos od 19.105,00 KM, pa da je prvostepeni sud rješenjem usvojio precizirani prijedlog za izvršenje, dok je odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za obustavljanje izvršenja u skladu sa članom 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. Okružni sud je istakao da se suština apelantovih prigovora, a koje ponavlja i u svojoj žalbi, svodi na to da su navedenom presudom Vrhovnog suda preinačene nižestepene presude i da su tražiocu izvršenja dosuđeni niži iznosi na ime duga i troškova parničnog postupka. U vezi s tim je ukazano da je odredbom člana 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano da, ako tim zakonom nije drugačije određeno, da će se izvršenje obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez dejstva, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta. Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju izvršna isprava djelimično preinačena tako da je potraživanje tražioca izvršenja sniženo, ali nije odbijeno u cijelosti, tako da i dalje postoji apelantova obaveza da izmiri određene iznose tražiocu izvršenja, te je u skladu s tim i uređen prijedlog za izvršenje, pa da nije bilo razloga da se izvršenje obustavlja. Naime, da tražilac izvršenja nije po preinačenoj presudi izgubio svoje pravo da potražuje iznos koji mu je konačno dosuđen po presudi Vrhovnog suda, pa da nije bilo osnova za primjenu odredbe člana 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, kako se to neosnovano apelantovom žalbom ukazuje i pogrešno tumači citirana zakonska odredba. Okružni sud je ocijenio da je stoga pravilno prvostepeni sud zaključio da izvršenik nije naveo niti jedan razlog iz člana 47. Zakona o izvršnom postupku koji bi spriječio dalje izvršenje i da je njegov prigovor neosnovan.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise kada su dozvolili izvršenje na temelju preciziranog prijedloga za izvršenje koji se temelji na presudi Vrhovnog suda, jer precizirani prijedlog za izvršenje i rješenje o izvršenju nisu u skladu sa presudom Vrhovnog suda. Naime da je presudom Vrhovnog suda, između ostalog, apelant obavezan da tražitelju izvršenja vrati na ime glavnog duga iznos od 53.108,25 KM, a na ime troškova parničnog postupka na iznos od 19.105,00 KM, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen, dok je rješenjem o izvršenju apelant obavezan da tražiocu izvršenja, između ostalog, plati navedene novčane iznose ali sa zakonskom zateznom kamatom iako te kamate nisu navedene u izreci presude Vrhovnog suda.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Prije svega, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred Okružnim i prvostepenim sudom, koji su donijeli odluke o apelantovom prigovoru i žalbi, isticao da se rješenje o izvršenju ne slaže sa presudom Vrhovnog suda u odnosu na zatezne kamate, pa se o tom prigovoru Okružni i prvostepeni sud nisu mogli ni izjasniti zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Nadalje, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman