Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4221/17 (S. O.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Razvod braka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4221/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4221/17, rješavajući apelaciju Senada Ovnovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Senad Ovnović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 038071 14 Rev od 29. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Ovnović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnio je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 038071 14 Rev od 29. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, razveden je brak parničnih stranaka, te je obavezan apelant da tuženoj (J. O.) na ime izdržavanja plaća mjesečne iznose od po 1.000,00 KM.

2. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da je tužena tvrdila da apelant duže vremena radi u Saudijskoj Arabiji gdje ostvaruje mjesečne prihode od oko 15.000,00 KM. Nadalje, da na okolnost svojih prihoda i materijalnog stanja apelant nije dostavio nijedan dokaz, da nije osporio navode tužene da radi u Saudijskoj Arabiji, ali da je tvrdio da nema stalno zaposlenje i da samo povremeno radi na određenim projektima, s obzirom da je po struci dipl. ing. elektrotehnike. Zatim, da apelant nije dostavio podatke o svom radnom angažmanu u Saudijskoj Arabiji, niti mjestu boravka, tako da podatke o njegovom radnom angažmanu i visini prihoda nije mogao ni pribaviti sud službenim putem. Također je navedeno da je apelant priložio potvrdu Vakufske banke d.d. Sarajevo na okolnost da je tuženoj plaćao mjesečno izdržavanje, te da je iz priložene potvrde vidljivo da je apelant tuženoj za određeni period isplatio ukupan iznos od 19.000,00 KM. S obzirom na navedeno prvostepeni sud je ocijenio da su ispunjeni uslovi iz član

224. Porodičnog zakona F BiH da se apelant obaveže na plaćanje izdržavanja tuženoj. Naime, da tužena kao invalid sa oštećenjem organizma od 100%, kojoj je neophodna tuđa njega i pomoć, da nije sposobna za rad niti se može zaposliti, a sredstva koja ostvaruje od JU Centra za socijalni rad Jablanica na ime invalidnine, dodatka za tuđu njegu i pomoć te ortopedskog dodatka nisu dovoljna ni za njene osnovne životne potrebe. Prvostepeni sud je istakao da nije cijenio relevantnim za ishod konkretnog postupka uvjerenje Službe za zapošljavanje HNK, jer da je tim uvjerenjem apelant dokazao da nije u stalnom radnom odnosu na području BiH, ali da navedeno uvjerenje nije dokaz da nije zaposlen i da ne ostvaruje prihode van BiH, kako tvrdi tužena. Naglašeno je da u prilog tom zaključku ide i okolnost da je apelant po struci dipl. ing. elektrotehnike što je na području BiH deficitarna struka pa da je realno pretpostaviti da je apelant imao mogućnost zaposlenja u struci u BiH.

3. U obrazloženju drugostepene presude, drugostepeni sud je naveo, između ostalog, da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da isti nije zaposlen u Saudijskoj Arabiji na dulji vremenski period, odnosno da je isti angažiran prema ugovoru o djelu samo za obavljanje određenih periodičnih poslova, obzirom da iz prvostepenog postupka proizlazi da apelant koji je trebao biti saslušan na glavnoj raspravi 20. aprila 2012. godine, da na istu nije pristupio jer se nalazio u Saudijskoj Arabiji, iz kojeg razloga je ta glavna rasprava i odgođena. Zatim, da nije pristupio ni na novu glavnu raspravu zakazanu pet mjeseci nakon toga tj. 25. septembra 2012.godine, te na glavnu raspravu održanu 29. novembra 2012.godine, dakle da se kontinuirano nalazio na radu u Saudijskoj Arabiji u periodu od osam mjeseci, a što po ocjeni drugostepenog suda ni u kom slučaju se ne može okarakterizirati kao privremeni i povremeni poslovi.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je brak stranaka trajao jedanaest godina, da je tužena lice sa invaliditetom I grupe sa 100% oštećenja organizma i da postoji potreba za tuđom njegom i pomoći. Zatim, da je tuženoj priznato pravo na ličnu invalidninu, dodatak na njegu i pomoć od drugih lica, te ortopedski dodatak sveukupno u mjesečnom iznosu od 266.17 KM, da tužena nema drugih prihoda niti imovine iz koje bi mogla ostvariti sredstva za izdržavanje. Nasuprot tome, da je utvrđeno da je apelant zaposlen u Saudijskoj Arabiji, da je u periodu od 23. jula 2010. do 1. marta 2012. godine isplatio tuženoj iznos od 19.000.00 KM na ime supružničkog izdržavanja, što mjesečno iznosi po 1.000,00 KM, te da po činjeničnim navodima tužene apelant zarađuje oko 15.000,00 KM mjesečno obavljajući poslove dipl. ing. elektrotehnike. Vrhovni sud je ocijenio, da polazeći od takvog utvrđenog činjeničnog stanja koje veže i revizijski sud, da smatra da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava obavezali apelanta da plaća tuženoj na ime supružničkog izdržavanja iznos od po 1.000.00 KM mjesečno. Naime, da tuženoj pripada pravo na supružničko izdržavanje dok je dosuđeni iznos u skladu sa odredbom člana 224. PZ F BiH i odgovara s razmjernim mogućnostima tužitelja koji nema drugih lica na izdržavanju. Vrhovni sud je imao u vidu i da će tužena za tuđu njegu i pomoć morati angažovati treće lice i plaćati tu pomoć, pa će doći do umanjenja njene imovine, neovisno od toga što joj je priznata naknada za tuđu njegu i pomoć.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da su pogrešno i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da je dostavio Uvjerenje Službe za zapošljavanje HNK-a iz kojeg je vidljivo da je isti nezaposlen i kakvo je njegovo materijalno stanje, dok tužena nije dokazala da je apelant u boljoj materijalnoj situaciji. Zatim, da sud nije imao niti jedan dokaz o visini primanja koje je ostvarivao apelant u periodu dok je obavljao povremene poslove u Saudijskoj Arabiji, da bi taj iznos bio pokazatelj na osnovu kojeg će donijeti odluku o visini naknade izdržavanja. Naime, da to što je apelant u određenom periodu, prije pokretanja predmetnog postupka, uplaćivao tuženoj 1.000,00 KM mjesečno, a četiri mjeseca po 500,00 KM, da je to pokazatelj apelantove dobre volje i njegove tadašnje finansijske situacije, koja je trenutna i privremena, te da to nije i ne može biti pokazatelj, niti garancija da on te troškove može snositi ubuduće.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje ni prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4221/17 (S. O.) | Sudska praksa | Aktio