Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3151/17 (O. B., B. Č., M. J., B. J., M. K., R. L., M. P., D. M., R. T., R. T., V. G., B. T., S. M. i D. S.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3151/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3151/17, rješavajući apelaciju Ostoje Božića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ostoja Božić, Budimir Čabrić, Milenko Jokić, Borivoje Jovičić, Milan Kikić, Rade Lazentić, Miroslav Petrović, Dragan Mašanović, Radislav Todorović, Risto Trivković, Vaso Gusak, Brane Todorović, Stojan Maksić i Drago Simić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 003994 17 Rev 3 od 26.
jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Božić, Budimir Čabrić, Milenko Jokić, Borivoje Jovičić, Milan Kikić, Rade Lazentić, Miroslav Petrović, Dragan Mašanović, Radislav Todorović, Risto Trivković, Vaso Gusak, Brane Todorović, Stojan Maksić i Drago Simić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dragan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnijeli su 21. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0P 003994 17 Rev 3 od 26. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tuženog (AD „Metalno“ Zvornik) i preinačene nižestepene presude na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem su tražili isplatu naknade izgubljenih plata zbog nezakonitog otkaza.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da se prvostepeni sud odlučujući o tužbenim zahtjevima u cjelini (zahtjev za poništenje odluka tuženog i radnoj integraciji apelanata, te zahtjevu za naknadu plata za period od nezakonitog otkaza ugovora o radu do dana vraćanja na rad) nije bavio utvrđivanjem činjenica relevantnih za visinu izgubljenih plata, kao ni visinu naknada pojedinih radnika koju su ostvarivali kod Zavoda za zapošljavanje i plata kod drugih poslodavaca, već je udovoljio potpuno paušalnim zahtjevima apelanata postavljenim kao zahtjev za naknadu plata ili zahtjev za naknadu štete za period od dana nezakonitog prestanka ugovora o radu do vraćanja na rad. Dalje, Vrhovni sud je naveo da nisu utvrđeni visina iznosa neisplaćenih plata, periodi u kojima su apelanti bili prijavljeni kod Zavoda za zapošljavanje, periodi u kojima su neki od apelanata bili zaposleni kod drugog poslodavca, kao ni visina plate ostvarena kod drugog poslodavca. Vrhovni sud je istakao da su neki od apelanata bili prijavljeni kod Zavoda za zapošljavanje i primali naknadu za nezaposlene, dok su neki od apelanata bili zaposleni kod drugih poslodavaca, pa nije bilo potrebno posebno dokazivati te činjenice od strane tuženog. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da potraživanje naknade neisplaćenih plata za period od donošenja nezakonitih odluka o otkazu do povratka na rad ima pravni karakter naknade štete, pa su u takvoj situaciji apelanti pored osnova za naknadu izgubljenih plata (nezakonitost odluka o otkazu) bili dužni dokazati i visinu nastale štete, odnosno izgubljenih plata. Vrhovni sud je podsjetio da je odredbama člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbama člana 123. stav 1. istog zakona propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su za utvrđivanje visine izgubljenog iznosa apelanti trebali dokazati visinu plata, broj neisplaćenih plata, vrijeme njihovog dospijeća, kao i umanjenja po osnovu naknada za nezaposlene ostvarenih kod Zavoda za zapošljavanje i plata ostvarenih kod drugih poslodavaca. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je revizijom tuženog pravilno ukazano da apelanti tokom postupka nisu predlagali, niti izvodili dokaze vezane za visinu svog potraživanja, osim nalaza vještaka finansijske struke koji se odnosi na neisplaćene otpremnine i naknadu regresa za godišnji odmor. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da novčanu obavezu tuženog, na način kako su to odredili nižestepeni sudovi, ne bi bilo moguće izvršiti budući da nije određena niti odrediva i takav propust ne bi mogao biti saniran u izvršnom postupku, obzirom da bi izvršenje nižestepenih presuda zahtijevalo provođenje posebnog dokaznog postupka radi utvrđenja visine potraživanja apelanata, što nije moguće prema odredbama Zakona o izvršnom postupku.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio pozitivno pravne propise.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe člana 7. u vezi sa članom 123. ZPP, zaključio da apelanti u predmetnom sudskom postupku nisu dokazali visinu svojih potraživanja, te slijedom toga odbio tužbeni zahtjev apelanata. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman