Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1709/15 (Ž. G.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1709/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1709/15, rješavajući apelaciju Živane Gavrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Živane Gavrić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 062704 14 Rsž od 28. januara 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 062704 09 Rs od 29. augusta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Živana Gavrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 9. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 062704 14 Rsž od 28. januara 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 062704 09 Rs od 29. augusta 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, te tuženih Republike Srpske - Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 5. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 9. do 14. juna 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 062704 09 Rs od 29. augusta 2014. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava ličnosti isplati iznos od 4.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Apelantica je obavezana da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 KM.
6. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelantica zaposlena u JZU „Institut za javno zdravstvo Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: Institut), da je učestvovala na Konkursu za imenovanje direktora Instituta, koji je objavljen u novembru 2007. godine, „Službeni glasnik RS“ broj 106/07, te da je Rješenjem Vlade RS broj 04/1- 012-723/08 od 27. marta 2008. godine za direktora Instituta imenovana dr. D. S. Utvrđeno je da je apelantica protiv rješenja Vlade RS od 27. marta 2008. godine pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom i da je Vlada RS u toku tog postupka, a prije donošenja odluke suda, svojim Rješenjem broj 04/1-012-2062/08 od 21. augusta 2008. godine poništila rješenje od 27. marta 2008. godine, te istog dana Rješenjem broj 04/1-012-2062/08 od 21. augusta 2008. godine za vršioca dužnosti direktora Instituta imenovala ponovo dr. D. S. Utvrđeno je da je nakon toga, Odlukom Vlade RS broj 04/1-012-2-65/09 od 22. januara 2009. godine za vršioca dužnosti Instituta imenovan dr. S. S., te da po javnom konkursu iz novembra 2007. godine nije izvršeno konačno imenovanje direktora, već je konkurs poništen tokom 2009. godine.
7. Osnovni sud je istakao da je apelantica na pripremnom ročištu od 19. septembra 2013. godine precizirala svoj tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici isplati naknadu na ime nematerijalne štete u iznosu od 4.000,00 KM za duševne boli koje je pretrpjela u toku postupka povodom konkursa za imenovanje direktora Instituta koji je objavljen u novembru 2007. godine jer, iako je ispunjavala uvjete, nije imenovana za direktora Instituta zbog svojih političkih opredjeljenja.
8. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da apelantica provedenim dokazima nije dokazala da u postupku javne konkurencije za imenovanje direktora Instituta po objavljenom konkursu u novembru 2007. godine nije imenovana za direktora Instituta zbog svojih političkih uvjerenja. Naime, Osnovni sud smatra da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala uzročnu vezu između svojih političkih uvjerenja i mišljenja i postupanja Vlade RS odnosno tužene prilikom donošenja njenih odluka o imenovanju vršioca dužnosti direktora Instituta, a s tim u vezi i duševnih boli koje je apelantica eventualno trpjela u vezi s postupkom imenovanja. Stoga, budući da apelantica nije ponudila niti izvodila dokaze podobne za utvrđivanje intenziteta i trajanja pretrpljenih duševnih boli, a koji se mogu dovesti u vezu s predmetnim postupkom imenovanja direktora Instituta, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala osnovanost preciziranog tužbenog zahtjeva, pa je tužbeni zahtjev odbijen.
9. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 Rs 062704 14 Rsž od 28. januara 2015. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, nakon što je ispitao osporenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Okružni sud je zaključio da žalba nije osnovana. Okružni sud je prvenstveno ukazao da je apelantica na pripremnom ročištu održanom 19. septembra 2013. godine odustala od navoda tužbe o mobingu i diskriminaciji u postupku imenovanja direktora Instituta, dok je ostala pri tužbenom zahtjevu za naknadu štete u iznosu od 4.000,00 KM za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava ličnosti u predmetnom postupku imenovanja direktora Instituta, budući da apelantica, iako je ispunjavala sve propisane uvjete, nije imenovana za direktora zbog svojih političkih opredjeljenja.
10. Okružni sud se zatim pozvao na odredbe člana 48. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, te čl. 11. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima koje je citirao, nakon čega je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da su na konkurs o imenovanju direktora Instituta, koji je bio raspisan u novembru 2007. godine, prijave podnijela samo dva kandidata, i to apelantica i dr. D. S., te da kandidatkinja D. S. nije ispunjavala propisane uvjete, što je tužena priznala jer je u vezi s pokrenutim upravnim sporom odluku o njenom imenovanju poništila rješenjem od 21. augusta 2008. godine, a da je zatim tužena u dva navrata (21. augusta 2008. i 27. marta 2008. godine) donosila odluke o imenovanju vršilaca dužnosti direktora Instituta bez prethodno provedenog postupka javnog konkursa, a zatim je konkurs iz novembra 2007. godine bez konačnog imenovanja direktora poništen. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da imenovanje direktora Instituta, odnosno imenovanje vršilaca dužnosti direktora Instituta po objavljenom konkursu iz novembra 2007. godine u dužem periodu, bez obavezno provedenog postupka javnog konkursa, nije izvršeno u skladu sa članom 48. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i protivno je Zakonu o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima. Pored toga, Okružni sud je ukazao da opisane okolnosti potvrđuju da je apelantici bila uskraćena mogućnost da bude imenovana za direktora u zakonito provedenom postupku iako je ispunjavala propisane uvjete. Stoga je Okružni sud zaključio da su osnovane apelanticine tvrdnje da je tužena donošenjem odluka o imenovanju vršioca dužnosti direktora Instituta od 21. januara 2008. i 22. januara 2009. godine povrijedila apelanticino pravo na jednako postupanje budući da tužena tokom postupka nije ponudila dokaze da su postojali drugi, legitimni razlozi zbog kojih apelantica nije imenovana na tu poziciju.
11. Međutim, cijeneći činjenicu da je apelantica „na pripremnom ročištu od 19. 9. 2013. godine odustala od navoda tužbe o diskriminaciji po osnovu objavljenog javnog konkursa od novembra 2007. godine i da je tako ostala kod navoda za naknadu štete na ime duševnih bolova koje je pretrpjela u postupku imenovanja direktora Instituta“, Okružni sud je ukazao da se „obavezivanje na plaćanje novčane naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti, na čije plaćanje se inače može obavezati odgovorno lice primjenom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, čije izricanje tužiteljica (apelantica) jedino traži u ovoj parnici“, te je Okružni sud istakao da apelantica ima pravo na naknadu nematerijalne štete po navedenom osnovu „kada se jasno utvrdi da je pretrpjela duševne bolove koji su bili osobito jakog intenziteta, tj. takve duševne bolove koji su ozbiljnije narušili njenu psihičku i emocionalnu ravnotežu. Procesna dužnost i teret dokazivanja tih činjenica leži samo na strani tužiteljice (apelantice)“. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je apelantica kao učesnik u javnom konkursu za imenovanje na određenu javnu funkciju bila obavezna da ponudi dokaze čl. 7. i 123. ZPP na osnovu kojih bi se pouzdano utvrdilo da je apelantica pretrpjela duševne boli koje su bile osobito jakog intenziteta, odnosno koje su ozbiljno narušile njeno psihičko i emocionalno zdravlje jer je shodno odredbi člana 2. ZPP upravo na apelantici kao tužiteljici dužnost i teret dokazivanja činjenica na kojim zasniva svoj zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
12. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvostepeni sud radi utvrđivanja okolnosti „pretrpljenih duševnih boli“ proveo dokaz saslušanjem apelantice u svojstvu parnične stranke, te apelanticinog supruga u svojstvu svjedoka i pri tome pročitao brojne novinske članke, ali se ovi dokazi, prema mišljenju Okružnog suda, odnose na apelanticin sukob s vršiocem dužnosti direktora Instituta dr. D. S. i taj sukob je vezan za radno mjesto apelantice u Institutu što, u suštini, i nije predmet ove parnice. Okružni sud je zaključio da se posljedice navedenog ponašanja koje su vezane za radno mjesto apelantice i njen sukob s vršiocem dužnosti direktora Instituta ne mogu dovesti u neposrednu vezu sa samim postupkom izbora direktora Instituta po objavljenom konkursu u novembru 2007. godine koji je provodila i za koji jedino odgovornost snosi tužena. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelantica tokom postupka nije predlagala, niti izvodila dokaze na okolnost „pretrpljenih duševnih boli“, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u skladu s odredbama člana 200. ZOO odbio apelanticin tužbeni zahtjev cijeneći da apelantica tokom postupka nije ponudila izvođenje dokaza i time dokazala svoje tvrdnje da je u predmetnom postupku imenovanja direktora Instituta pretrpjela duševne boli, a što je bila obavezna u skladu sa odredbama člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP.
IV.Apelacija
I. Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/3.e) i k), te II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13, 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelacionim navodima apelantica iznosi činjenice kojim ukazuje da je na svom radnom mjestu u Institutu bila izložena mobingu i diskriminaciji, zatim navodi činjenice za koje smatra da su bile relevantne, a koje sudovi nisu cijenili te, u suštini, osporava odluke redovnih sudova zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, prije svega odredaba o teretu dokazivanja. Apelantica je istakla da je određene činjenice iznosila pred sudom, a što su sudovi pogrešno ocijenili, pa smatra da je tužena dužna da joj „uspostavi i obezbijedi uskraćeno pravo na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove, na čije plaćanje se može obavezati tužena kao odgovorno lice, primjenom člana 200. ZOO“.
II. Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud smatra da je osporena presuda tog suda zasnovana na dokazima i činjenicama i donesena u skladu s pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava, te istom odlukom nisu povrijeđena apelanticina prava.
15. Osnovni sud je naveo da, suprotno apelanticinim navodima, smatra da su razlozi na kojima je zasnovana odluka suda detaljno obrazloženi i odluka je zasnovana na dokazima koji su izvedeni tokom postupka, te da odlukom nisu povrijeđena apelanticina prava, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Tužena smatra da je apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti jer osporenim presudama nisu povrijeđena apelanticina prava na koja apelacijom ukazuje.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. […] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 062704 14 Rsž od 28. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 10. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 9. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. U konkretnom slučaju postupak pred redovnim sudovima se odnosio na utvrđenje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud se, dakle, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.
29. S obzirom da je u konkretnom slučaju predmet spora način utvrđivanja visine nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje (dokazivanje nematerijalne štete) već razmatrao u svojoj praksi (kod predmeta koji su se ticali klevete). Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine zauzeo sljedeći stav: „Nasuprot tvrdnjama apelacije prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredaba ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, ne postoji 'lista dokaza' na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio 'intenzitet i trajanje' nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja 'jačine i trajanja duševnih boli'“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 47).
30. Dakle, gore navedeni standard, koji je Ustavni sud formulirao u svojoj praksi, a koji se odnosi na dokazivanje nematerijalne štete vrijedi i u ovom slučaju. Za ovaj slučaj karakterističan je stav redovnih sudova koji se može sumirati na način da se prema „pukom“ automatizmu ne može dodijeliti naknada štete učesniku/učesnicima u konkursu u slučaju da bude utvrđeno da je konkurs proveden nezakonito i da je za tu nezakonitost odgovoran tuženi, već da učesnici u konkursu ipak moraju ponuditi dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da su u postupku izbora pretrpjeli nematerijalnu štetu i da je za nju odgovoran tuženi. Navedeni stav redovnih sudova je u skladu s citiranim standardom iz prakse Ustavnog suda jer je tamo Ustavni sud naglasio da ne postoji „lista dokaza“ u slučaju dokazivanja nematerijalne štete, već da se dokazivanje nematerijalne štete mora vršiti u svakom konkretnom slučaju. U konkretnom slučaju redovni sudovi su smatrali da apelantica nije dokazala postojanje nematerijalne štete, a nisu od nje zahtijevali provođenje tačno određenih dokaza (npr. vještačenje). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je apelantica ponudila i izvodila dokaze na okolnosti ponašanja i odnosa vršioca dužnosti dr. D. S. prema apelantici, i to na njenom radnom mjestu u Institutu, a ne dokaze koji bi ukazivali da je zbog ponašanja tužene u postupku izbora pretrpjela štetu. Stoga, Ustavni sud u takvim okolnostima, ne nalazi nikakvu proizvoljnost budući da proizlazi da apelantica na okolnost pretrpljenih duševnih boli u postupku izbora direktora nije ponudila niti jedan dokaz koji bi ukazivao da je zbog ponašanja tužene u postupku izbora pretrpjela štetu koju potražuje.
31. Imajući u vidu navedeno, te da su redovni sudovi, imajući u vidu raspravno načelo koje parničnim strankama nalaže obavezu iznošenja svih činjenica na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvođenje dokaza kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. i 123. stav 1. ZPP), Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasne i obrazložene razloge za svoje odluke uz primjenu procesnog i materijalnog prava za koju Ustavni sud ne smatra da je bila proizvoljna.
32. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi
33. Budući da se apelanticini navodi o kršenju njenih prava iz čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13, 14, i 17. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni prava, a o tome se Ustavni sud izjasnio raspravljajući navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud iz istih razloga smatra da su navodi o kršenju prava iz čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluke zasnovali na relevantnim odredbama materijalnog i procesnog prava, pri čemu su data jasna obrazloženje koja se ne doimaju proizvoljnim.
35. Nema ni kršenja prava iz čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman