Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1623/17 (P. L.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi i izdaci
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1623/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-1623/17, rješavajući apelaciju Petre Lukić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Petra Lukić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 023083 16 Gž 2 od 14. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petra Lukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnijela je 26. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 023083 16 Gž 2 od 14. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tuženog (G. L.) je uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu odluke kojim je obavezan tuženi da apelantici na ime izvršenog renoviranja objekta - porodične kuće izgrađene na parceli (bliže opisana u izreci presude) i na ime ostalih izvedenih radova u dvorištu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, tako što se ovaj dio tuženog zahtjeva odbija, te se preinačava i odluka o troškovima parničnog postupka tako što se obavezuje apelantica da tuženom nadknadi troškove parničnog postupka. Istom odlukom, odbijena je apelantičina žalba i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o apelantičinom tužbenom zahtjevu je potvrđena.
2. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora u ovoj parnici zahtjev apelantice da se obaveže tuženi da joj na ime izvršenog renoviranja porodične kuće, dvorišnog objekta sa garažom izgrađenih na predmetnoj parceli i ostalih radova bliže opisanih u izreci prvostepene presude isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka. Okružni sud je dalje naveo da je među strankama nesporno da su suvlasnici sa 1/2 dijela na porodičnom stambenom objektu i dvorišnom objektu koji su izgrađeni na predmetnoj parceli, a iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku proizlazi da je porodično stambeni objekat u toku ratnih dejstava 1991. godine oštećen i da je apelantica nakon 1998. godine pristupila njegovom renoviranju kao i renoviranju dvorišnog objekta, te da je izvodila druge radove u dvorištu ovih objekata. Okružni sud je, također, naveo da iz stanja predmetnog spisa i izvedenih dokaza ne proizlazi da se tuženi protivio ulaganjima koja je apelantica vršila u porodični stambeni objekat i dvorišni objekat, niti je se protivio izvođenju ostalih radova koje je apelantica izvela u dvorištu ovih objekata, kao i da kada je vidio da se izvode radovi na porodično stambenom objektu bez njegovog znanja i saglasnosti nije preduzimao nikakve radnje kako bi prestalo njihovo izvođenje. Okružni sud je mišljenja da kod takvog stanja stvari proizlazi da se tuženi saglasio sa radovima koje je apelantica izvodila. Okružni sud je, također, naveo da nije sporno da je tuženi tražio da mu apelantica preda 1/2 navedenih nekretnina što je apelantica odbila, pa je zbog toga je tuženi vodio parnični postupak kod prvostepenog suda, te je tužiteljica pravosnažnom presudom prvostepenog suda obavezana da tuženom preda u suposjed navedene nekretnine. S tim u vezi je navedeno da sve navedne nekretnine prema utvrđenju prvostepenog suda drži apelantica od njihovog renoviranja (1998. godine) i dalje. Prema tome, Okružni sud je ocijenio da tuženi kao jedan od suvlasnika navedenih nekretnina ne koristi ulaganja apelantice koje je ona izvršila pa kod takvog stanja stvari naknadu nužnih i korisnih troškova apelantica može zahtijevati tek nakon predaje stvari tuženom. Okružni sud je ukazao da navedeno proizlazi iz člana 129. stav 8. Zakona o stvarnim pravima, koji propisuje da potraživanja naknade nužnih i korisnih troškova zastarijevaju u roku od tri godine od dana predaje stvari vlasniku. Okružni sud je dalje ukazao da prema jedinstvenoj sudskoj praksi naknada nužnih i korisnih troškova savjesnom i nesavjesnom posjedniku utvrđuje se po cijenama u vrijeme predaje stvari vlasniku. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da to znači, da potraživanje apelantice dospijeva tek danom predaje u suposjed navedenih nekretnina tuženom. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da potraživanje apelantice nije dospjelo, jer nije izvršena predaja navedenih nekretnina tuženom, pa proizlazi da je apelantičina tužba preuranjena pa je valjalo njen tužbeni zahtjev odbiti. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je članom 129. stav 5. Zakona o stvarnim pravima propisano da savjestan držalac ima pravo zadržavanja stvari dok mu se ne nadoknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa njenim održavanjem. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da prema tome, apelantica bi imala pravo i na retenciju, pravo da zadrži objekte u koje je ulagala, dok joj se ne naknade nužni i korisni troškovi, ali samo ako su ti troškovi bili veći od koristi koje je imala od stvari, što apelantica nije dokazala (čl. 7. stav 1., 102. stav l. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Okružni sud je, shodno navedenom, zaključio da su osnovani navodi žalbe tuženog da u konkretnom slučaju ne postoje zakonski uslovi za primjenu instituta poslovodstva bez naloga i da je prvostepeni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji iz apelacionih navoda proizilazi da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je na utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud bio dužan da primijeni član 61. Zakona o stvarnim pravima iz čijih odredaba jasno proizilazi da dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) ili ulaganjem u njih suvlasnik koji je dogradio, nadogradio ili preuredio ili je ulagao ili nešto ulagao u takvu zgradu ili prostoriju ima pravo na naknadu po pravilima obligacionog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se pozvala, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Ustavni sud smatra je da u konkretnom slučaju Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman