Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4373/17 (D.S.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4373/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4373/17, rješavajući apelaciju D. S. na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela D. S.

protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 050207 17 Gž od 24. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. S. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Doboja, koju zastupa Tatjana Stojković, advokat iz Doboja, podnijela je 19. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Mal 050207 17 Gž od 24. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 050207 15 Mal od 20. aprila 2017. godine kojom je obavezana da isplati tužitelju J. J. određene novčane iznose na ime duga (naknada po osnovu zakupnine, komunalne usluge, održavanje zajedničkih prostorija ZEV, korištenja usluga vodovoda, toplotna energija, utrošena električna energija).

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da su apelantkinja i tužitelj slobodnom voljom zaključili ugovor o podstanarskom odnosu na neodređeno vrijeme, shodno odredbama člana 10. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je apelantkinja shodno tome i u vezi sa odredbama člana 17. stav 1. ZOO i čl. 567. i 583. stav 1. istog zakona bila dužna da ispunjava preuzete obaveze, odnosno plaća zakupninu u iznosu od 150,00 KM i snosi troškove komunalnih usluga za stan, kako se i obavezala zaključenim ugovorom. Takođe je navedeno da apelantkinja nije sporila da je ostala dužna određene obaveze po osnovu zakupnine, kao i da nije obavijestila tužitelja kada je napustila stan, niti ga je obavijestila da želi raskinuti predmetni ugovor. Dalje je navedeno da apelantkinja nije vratila predmetni stan tužitelju, a na što se obavezala zaključenim ugovorom (tačka IV). Okružni sud je naveo da je apelantkinja bila dužna da u toku postupka dokaže da je vratila stan tužitelju po prestanku korišćenja i da je platila komunalne naknade davaocima usluga za sporni period, pa s obzirom da to nije dokazala, to je prvostepeni sud visinu ostalih potraživanja po osnovu komunalnih obaveza utvrdio cijeneći materijalne dokaze – račune, izvode iz poslovnih knjiga, preglede zaduženja i uplata, izvode sa kartica o plaćenim računima i sl. Imajući u vidu da su apelantkinja i tužitelj zaključili ugovor o zakupu, Okružni sud je naveo da potraživanje tužitelja prema apelantkinji zastarijeva za tri godine. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da predmetni ugovor zaključen 16. oktobra 2012. godine, a da je tužitelj podnio tužbu 7. aprila 2015. godine, slijedom čega nije osnovan prigovor zastare koji je istakla apelantkinja. Pored toga, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o jednogodišnjem roku zastare potraživanja u smislu odredaba člana 378. ZOO, iz razloga što davalac komunalnih usluga nije tužitelj niti on potražuje od apelantkinje isplatu naknada, već tužitelj J. J. kao ugovorna strana koji kao zakupodavac potražuje naplatu naknada. Imajući u vidu da su apelantkinja i tužitelj zaključili ugovor o zakupu, Okružni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni navod da tužitelj nije aktivno legitimisan, a da tužena nije pasivno legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da dugovi koji se njoj stavljaju na teret ne mogu biti dugovi prema tužitelju, već prema preduzećima kojima se zaista duguje po računima. Takođe apelantkinja navodi da tužitelj nema aktivnu legitimaciju da od nje potražuje predmetne naknade. Apelantkinja, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4373/17 (D.S.) | Sudska praksa | Aktio