Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4634/17 (S. O.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nadležnost suda
  • Građanski postupak
  • Razvod braka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4634/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4634/17, rješavajući apelaciju Sanide Osmanović rođ. Fazlić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanida Osmanović rođ. Fazlić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 184930 17 Gž od 11. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanida Osmanović rođ. Fazlić (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Minka Pašić- Beganović, advokat iz Tuzle, podnijela je 8. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 P 184930 17 Gž od 11. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 P 184930 16 P od 28. aprila 2017. godine kojom je razveden brak između tužitelja Z. O. i apelantkinje, zaključen 28. septembra 2004. godine i upisan u matičnu knjigu vjenčanih koja se vodi za mjesto Prokosovići, Opština Lukavac.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su tužitelj i apelantkinja zaključili brak 28. septembra 2004. godine pred matičarem Matičnog ureda u Prokosovićima i da su do faktičkog prekida bračne zajednice (mart 2016. godine) živjeli u Republici Njemačkoj. Dalje je navedeno da je tužitelj od 22. aprila 2008. godine stekao njemačko državljanstvo kada se odrekao državljanstva Bosne i Hercegovine, te da je njegovo prebivalište u Republici Njemačkoj, dok je apelantkinja državljanin Bosne i Hercegovine i ima prijavljeno prebivalište u mjestu Prokosovići, Opština Lukavac, s tim da je Ministarstvu unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona 22. februara 2017. godine podnijela zahtjev za odjavu prebivališta. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud primjenom odredaba člana 61. stav 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja (kojima je propisano da ako je tuženi bračni drug državljanin Bosne i Hercegovine i ima prebivalište u Bosni i Hercegovini nadležnost suda Bosne i Hercegovine je isključiva), odredaba člana 81. istog zakona (kojima je propisano da za ocjenu nadležnosti suda Bosne i Hercegovine od značaja su činjenice koje postoje u vrijeme u koje parnica počinje teći), kao i odredaba člana 15. stav 3. Zakona o parničnom postupku (kojima je propisano da ako se u toku postupka promijene okolnosti na kojima je zasnovana nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud), pravilno zaključio da je sud Bosne i Hercegovine nadležan da sudi u predmetnoj pravnoj stvari. Takođe je ukazano da je slijedom navedenog Općinski sud u Lukavcu, na osnovu odredaba člana 35. Zakona o parničnom postupku kojima je propisano da za suđenje u sporovima radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka, poništaja braka ili razvoda braka (bračni sporovi), nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem su području bračni drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište, mjesno nadležan da sudi u konkretnom slučaju. Shodno navedeno, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani apelantkinjini žalbeni navodi da sud u Bosni i Hercegovini nije ni stvarno niti mjesno nadležan da sudi u postupku razvoda braka jer apelantkinja samo formalno ima prijavljeno prebivalište u Prokosovićima, a da 14 godina živi izvan Bosne i Hercegovine, pozivajući se na odredbu člana 9. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine kojom je propisano da kada je državljanin Bosne i Hercegovine nastanjen u inostranstvu gdje boravi duže od jedne godine, odjavljuje svoje prebivalište u Bosni i Hercegovini. Naime, istaknuto je da je apelantkinja državljanin Bosne i Hercegovine i da je u vrijeme podnošenja tužbe i tokom cijelog prvostepenog postupka imala prijavljeno prebivalište kod Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (Prokosovići, Opština Lukavac) iz čega proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o sporu sa međunarodnim elementom. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da su bez uticaja apelantkinjini navodi da je 22. februara 2017. godine podnijela zahtjev za odjavu prebivališta u Prokosovićima, iz razloga što je odredbama člana 81. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja propisano da su za ocjenu nadležnosti suda u Bosni i Hercegovini od značaja činjenice koje su postojale u vrijeme u koje parnica počinje da teče.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih odredaba Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja, Zakona o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine i Zakona o parničnom postupku, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4634/17 (S. O.) | Sudska praksa | Aktio