Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4725/17 (M. Đ.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4725/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4725/17, rješavajući apelaciju Milice Đajić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milica Đajić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 004503 17 Rev od 18. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milica Đajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gacka, koju zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, Crna Gora, podnijela je 13. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 1 P 004503 17 Rev od 18. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tužena (Republika Srpska) da joj na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se raspravljajući o predmetu spora pokazalo nespornim da su predmetne nekretnine bile predmet testamenta sačinjenog na zapisnik Osnovnog suda u Nevesinju kojim je pokojna M. K., apelantičina majka, te nekretnine zaviještala apelantici i njenoj djeci. Nadalje, da je povodom tog testamenta vođen sudski spor po tužbi M. K., apelantičinog brata, a sina ostaviteljice, u kojem je utvrđeno da je ništav naprijed navedeni testament (jer su svjedoci tog testamenta bili apelantica i njen brat (sin ostaviteljice), što je suprotno odredbi člana 71. Zakona o nasljeđivanju) i da se o imovini ostaviteljice ima odlučivati u ostavinskom postupku. Zatim, da apelantica traži da se obaveže tužena da joj naknadi štetu koja se ogleda u vrijednosti navedenih nekretnina, jer joj je šteta prouzrokovana nepravilnim radom suda. Vrhovni sud je istakao da se apelantičina revizija iscrpljuje u navodima da je Osnovni sud u Nevesinju (odnosno sudija koji je sačinjavao sudski testament ostaviteljice) za čiji rad odgovara tužena, krivac za nastalu štetu, jer da je odlukama sudova nesumnjivo utvrđeno da je sačinjen ništav testament. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je ukazao da je istina da su svjedoci pri sačinjavanju predmetnog testamenta bili apelantica i njen brat M. K. (potomci ostaviteljice), što navedeni testament čini ništavim u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa članom 71. stav 2. Zakona o nasljeđivanju, koji je bio na snazi u vrijeme sačinjavanja testamenta. Međutim da je sudija navedenog suda postupao po zahtjevu ostaviteljice i njene djece, u okviru zakonskih ovlaštenja i da ne može biti odgovoran za pogrešno tumačenje pravne norme, a da primjena neodgovarajuće-zakonske odredbe ili njeno pogrešno tumačenje nije povreda dužnosti, sama po sebi, u vršenju funkcije državnog organa, koja bi uzrokovala obavezu naknade štete u smislu odredbe člana 172. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da se djelovanje sudije prvostepenog suda pred kojim je sačinjen testament (za koji se kasnije utvrdilo da je ništav), ne može smatrati nezakonitim djelovanjem tog suda, jer da je očigledno u pitanju pogrešno tumačenje zakona, odnosno odredbe člana 71. stav 2. Zakona o nasljeđivanju i to pod uslovom da je sudija uopšte znao u kakvom su odnosu ostaviteljica i svjedoci. Naime, da odredbama Zakona o nasljeđivanju nije propisana obaveza suda da poučava ostavioca ko može biti svjedok pri sačinjavanju sudskog testamenta, nego samo da, ukoliko zavještalac nije u stanju da pročita testament koji mu je sačinio sudija, da ga pročitati zavještaocu u prisustvu dva svjedoka, a zavještalac će ga zatim potpisati ili staviti na njega otisak prsta (takođe u prisustvu svjedoka), pošto izjavi da je to njegov testament (član 69. Zakona o nasljeđivanju). Vrhovni sud je istakao da primjena materijalnog prava jeste zakonom predviđen osnov za žalbu, reviziju ili eventualno neki drugi redovni ili vanredni pravni lijek. Međutim, da se različito tumačenje pravnih normi između prvostepenog suda, koji je sačinjavao predmetni testament i koji je kasnije (u parnici u kojoj je ispitivana valjanost tog testamenta) odbio zahtjev za utvrđenje njegove ništavosti i drugostepenog suda, koji je utvrdio ništavost testamenta, kao i revizionog suda koji je takvu odluku potvrdio, ne može smatrati nezakonitim djelovanjem, zbog kojeg bi javna vlast morala biti smatrana odgovornom za eventualno prouzrokovanu štetu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo na njenu štetu. Apelantica ističe, između ostalog, da je zbog nepostupanja sutkinje Osnovnog suda u Nevesinju u skladu sa odredbama Zakona o nasljeđivanju, predmetni testament poništen na njenu štetu, da se ne radi ni o kakvom pogrešnom tumačenju zakona od strane sutkinje koja je sačinjavala taj testament, jer je imperativnim odredbama Zakona o nasljeđivanju propisano ko ne može biti testamentarni svjedok. S obzirom na navedeno apelantica smatra da joj pripada pravo na naknadu štete, u skladu sa ZOO i Ustavom Bosne i Hercegovine, jer je sud učinio grešku koja je prouzrokovala nastanak štete apelantici.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4725/17 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio