Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4819/17 (R. D.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna rasprava
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4819/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4819/17, rješavajući apelaciju Refije Delić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Refija Delić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 007981 17 Gž od 24. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Refija Delić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maglaja, koju zastupa Edin Harčin, advokat iz Gračanice, podnijela je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 P 007981 17 Gž od 24. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se utvrdi da je odredba člana 5. st. 3. i 4. Ugovora o zastupanju, koji je zaključen između apelantice i tuženog (advokat E. M.), ništavna, pa da se obaveže tuženi da apelantici na ime neosnovanog obogaćenja isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog stanja spisa proizlazi da je tuženi kao advokat zastupao apelanticu u određenom parničnom postupku i u izvršnom postupku radi prinudne naplate dosuđenog iznosa po presudi iz navedenog parničnog postupka, te da su apelantica i tuženi potpisali ugovor o zastupanju, a apelantica i bjanko punomoći. Nadalje, da se prema odredbama iz člana 5. st. 1., 2., 3. i 4. navedenog ugovora apelantica obavezala da će po završetku postupka, ukoliko u istom uspije, bilo sudskim ili vansudskim putem, isplatiti tuženom (advokatu) na ime troškova i nagrade 1/10 (10%) od ukupno ostvarenog novčanog iznosa (glavnog potraživanja i svih sporednih potraživanja) i sve troškove parničnog postupka vezane za rad advokata i dosuđene od strane suda. Zatim, da ako spor bude završen van suda, da se apelantica obavezala da će tuženom (advokatu) isplatiti 10 % od ukupno ostvarenog novčanog iznosa te troškove i nagradu po važećoj advokatskoj tarifi. Nadalje, da prema stavu trećem navedenog člana tuženi (advokat) zadržava pravo obračunati i naplatiti troškove i nagradu za svoj rad prema važećoj advokatskoj tarifi Advokatske komore F BiH i sve uvećati za 10 % od ukupno dosuđenog novčanog iznosa ili iznosa dobijenog van suda ili troškove i nagradu obračunati prema važećoj advokatskoj tarifi i uvećati za dosuđene troškove postupka, “jer je ovakvim načinom plaćanja za klijenta isključen rizik uspjeha u postupku i odloženo plaćanje do završetka izvršnog postupka“. Konačno, da su stranke ugovorile (član 5. stav 4. ) da se prilikom obračuna troškova i nagrade za rad advokata (član 30. Advokatske tarife) neće primjenjivati ograničenje propisano članom 1 .Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi F BiH. Kantonalni sud je istakao da se, donoseći odluku o tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud pozvao na odredbe Zakona o advokaturi F BiH, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, da prema odredbama člana 31. stav 1. Zakona o advokaturi advokat ima pravo zahtijevati i primit nagradu za izvršeni radi i naknadnu troškova nastalih u vezi sa radom, u skladu sa važećom Tarifom. Zatim, da prema odredbama člana 28. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata advokat može slobodno ugovoriti visinu nagrade sa svojim klijentom neovisno od odredaba te tarife, te da je uslov za punovažnost tog ugovora da je sačinjen u pismenoj formi i da nije protivan prinudnim propisima, a da prema članu 30. iznos nagrade i troškova dosuđenih advokatu ne utiču u postupku na obračun nagrade i troškova između advokata i njegovog klijenta za izvršene usluge i ostvarene izdatke u vezi sa izvršenjem tih usluga. Nadalje, da prema odredbama člana 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi, nagrada advokatima za pružanu pravnu pomoć stranci na sudu ili drugim organima u toku jedne rasprave ili jedne poduzete pravne radnje (pismena) ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u F BiH, te da će sudovi i drugi državni organi u odluci o troškovima postupka advokata za pružanje pravne pomoći stranci određivati nagradu na navedeni način, ukoliko je nagrada advokata po advokatskoj tarifi viša od iznosa jednomjesečnog prosječnog ličnog dohotka u F BiH, osim ukoliko je advokat sa svojim klijentom visinu nagrade ugovorio u pismenom obliku u skladu sa važećim propisima, što ne može opteretiti suprotnu stranu. Kantonalni sud je ocijenio da iz navedenog proizlazi, a kako pravilno zaključuje prvostepeni sud, da apelantica nije dokazala (član 7. stav 1. i član 123. stavi. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) da su odredbe iz člana 5. stav 3. i stav 4. Ugovora o zastupanju u suprotnosti sa navedenim prinudnim propisima, što bi ih primjenom odredbi iz člana 103. i člana 105. ZOO činilo ništavim.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su sudovi, u konkretnom slučaju, proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, da svoje odluke zasnivaju na pretpostavkama i pogrešnim mišljenjima, odnosno da temelje svoje presude na tome da apelantica predočenim dokazima nije dokazala svoj tužbeni zahtjev, što je netačno. Osim toga, apelantica navodi da Kantonalni sud nije proveo postupak u skladu sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine (koji propisuju pravo na pravično suđenje i javnu raspravu), pa da nije omogućio apelantici da kao stranka učestvuje u drugostepenom postupku pred sudom, na koji način bi preduzela potrebne radnje radi zaštite svojih interesa a time ostvarivanje minimuma procesnih prava u tom parničnom postupku.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelantica (kao tužiteljica) u toku postupka nije dokazala svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivala postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njen tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Što se tiče apelantičinih navoda kojima ukazuje, u suštini, da je Kantonalni sud, odlučujući o njenoj žalbi, trebao održati javnu raspravu, Ustavni sud ističe da je odredbom člana 217. stav 1. ZPP, propisano da drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, a da je stavom 2. propisano da će drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani drugostepenog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi raspravu trebalo održati radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, kao i kada ocijeni da je to potrebno zbog povreda parničnog postupka u prvostepenom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da je Kantonalni sud proizvoljno postupio kada u konkretnom slučaju nije održao raspravu prilikom odlučivanja o apelantičinoj žalbi. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4819/17 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio