Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3983/17 (A. P.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3983/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3983/17, rješavajući apelaciju Ahmeta Požegića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ahmet Požegić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016779 13 Rsž od 16. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ahmet Požegić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 22. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 016779 17 Rev od 16. avgusta 2017. godine kojom je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016779 13 Rsž od 23. novembra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4266/16, u odnosu na predmet broj AP-66/17, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 23. novembra 2016. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom je usvojena žalba tuženog (Tuzlanski kanton) i preinačena Presuda Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 Rs 016779 13 Rs od 28. oktobra 2013. godine na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža.
2. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je apelant kao zaposlenik tuženog na poslovima policijskog službenika 1. aprila 2012. godine stekao neprekidan radni staž u trajanju od 20 godina, a da je prvostepeni sud osnovanost zahtjeva na isplatu predmetne naknade temeljio na odredbama člana 94. stav 1. tačka i) Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, a visinu naknade temeljio na odredbama člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 94. stav 1. tačka i) Zakona o policijskim službenicima regulisano da policijski službenik ima pravo na jubilarnu nagradu, dok je odredbama člana 95. istog zakona regulisano da Vlada kantona podzakonskim aktom utvrđuje, pored ostalog, i iznose naknada predviđene ovim zakonom. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 4. Uredbe o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona regulisano da naknade plaća, druge vrste naknada i materijalna prava koja nemaju karakter plaće, policijski službenici ostvaruju u skladu sa Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave, zakonom i Kolektivnim ugovorom. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 28. stav 1. Kolektivnog ugovora propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima i to, između ostalog i za navršenih 20 godina u visini od 1,25% prosječne mjesečne plaće, dok je stavom 2. istog člana propisano da osnovicu za utvrđivanje visine jubilarne nagrade predstavlja prosječna plaća ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine u posljednja tri mjeseca. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da tuženi osnovano pobija prvostepenu odluku iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, pozivajući se na nedostatak materijalnih sredstava u budžetu za isplatu jubilarnih nagrada, ističući da je 2012. godine poslovao sa deficitom, kao i 2011. godine koja je prethodila godini u kojoj je apelant stekao potreban radni staž za isplatu jubilarne nagrade, a koja činjenica tokom postupka nije osporavana od strane apelanta. S obzirom da pravo na isplatu jubilarne nagrade zavisi i od mogućnosti tuženog (član 28. stav 1. Kolektivnog ugovora), Kantonalni sud je zaključio da tuženi nije bio u obavezi da apelantu isplati naknadu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog staža u organima uprave.
3. Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. S obzirom da je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude iznos od 1.030,94 KM, za koji iznos je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je istakao da revizija u konkretnom slučaju nije dopuštena. Vrhovni sud je konstatovao da za dopuštenost revizije nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke iz odredaba člana 237. stav 3. ZPP, slijedom čega je, primjenom odredaba člana 247. navedenog zakona, apelantova revizija odbačena.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi. Apelant ukazuje da je Vrhovni sud morao dopustiti reviziju jer su ispunjeni uslovi za izuzetno odlučivanje prema odredbama člana 237. stav 3. ZPP. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija i zloupotreba prava), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno pravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene odredaba materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno pravnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP- 3566/17 od 25. oktobra 2017. godine i Odluka o dopustivosti AP-3981/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Što se tiče navoda apelanta kojima ukazuje da je Vrhovni sud, odbacujući njegovu reviziju protiv drugostepene presude, proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 3. ZPP, Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje Vrhovnom sudu da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebno ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman