Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4605/17 (T. B.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4605/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4605/17, rješavajući apelaciju Tajiba Bašića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tajib Bašić protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 000062 14 Gž od 25. aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tajib Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je 6. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 1 P 000062 14 Rev od 22. septembra 2017. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 P 000062 14 Gž od 25. aprila 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3203/14 od 17. septembra 2014. godine, u odnosu na predmet broj AP- 3231/14, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda od 25. aprila 2014. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju broj 95 1 P 000062 10 od 31. jula 2013. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (ZP „Rudnik i termoelektrana“ a.d. Gacko) da mu isplati ukupan iznos od 14.844,84 KM na ime vrijednosti građevinskog objekta (koliba) i na ime naknade za 15 stabala šljive, 10 stabala kruške i tri drijena.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora zahtjev kojim apelant traži isplatu naknade za građevinski objekat i zasade, koji su se do 1991. godine nalazili na nepokretnostima koje su eksproprisane u postupku Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, PJ Gacko (u daljnjem tekstu: RUGIP, PJ Gacko). Dalje je navedeno da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da je RUGIP, PJ Gacko Rješenjem od 29. oktobra 2009. godine eksproprisala nepokretnosti (preciznije opisane u obrazloženju osporenog rješenja) i da je sporazumom o naknadi za eksproprisane nepokretnosti od 3. decembra 2009. godine određena njena visina u iznosu od 70.380,17 KM i isplaćena apelantu 31. decembra 2009. godine. Dakle, navedeno je da apelant traži naknadu za građevinski objekat i stabla koja su se nekada ranije (do 1991. godine) nalazila na sada eksproprisanim nekretninama, a koji, kako proizilazi iz zapisnika o usmenoj raspravi u predmetu eksproprijacije od 29. septembra 2009. godine nisu vidljivi na terenu, pa se za njih u postupku eksproprijacije nije utvrdila naknada. Okružni sud je ukazao da je sporno među parničnim strankama da li je do 1991. godine bio započet postupak eksproprijacije apelantovih nepokretnosti, te da apelant tvrdi da je bio započet, ali to nije dokazao postojanjem akta o utvrđivanju opšteg interesa iz odredaba čl. 13, 14. i 15. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SR BiH“ broj 12/87 – Prečišćeni tekst) koji je tada bio na snazi. Takođe je navedeno da je svjedok N. D. (bivši uposlenik tuženog) u svom iskazu naveo da je bio podnesen zahtjev za utvrđivanje opšteg interesa, te da ne zna da li je donesena odluka o tome. Okružni sud je ukazao da se zbog navedenog u konkretnom slučaju ne može raditi ni o tzv. faktičkoj eksproprijaciji, kod koje se ne traži da je došlo do formalne eksproprijacije – donošenja rješenja o eksproprijaciji, da bi vlasnik nepokretnosti ostvario zakonsko pravo na pravičnu naknadu. Pored navedenog, istaknuto je da je apelant mogao samo u upravnom postupku kod RUGIP, PJ Gacko tražiti da se utvrdi ranije postojanje građevinskih objekata i stabala koja su postojala na nepokretnostima koje su eksproprisane i za njih ostvarivati pravičnu naknadu, a ne u predmetnom parničnom postupku.
3. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene odluke, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa odredbama člana 456a. istog zakona propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju riječ o parnici za isplatu naknade u kojoj je prvostepena presuda donesena 31. jula 2013. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 61/13). S obzirom da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, Vrhovni sud je naveo da u skladu sa odredbama člana 237. stav 2. ZPP revizija nije dozvoljena.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je izostala ocjena dokaza. Osim toga, apelant smatra da je rješenje Vrhovnog suda nezakonito, jer se vrijednost spora mogla uzeti prema danu podnošenja tužbe, u toku postupka i zaključenju glavne rasprave, odnosno u periodu u kojem je za izjavljivanje revizije bila propisana vrijednost spora od 10.000,00 KM.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode u vezi odluke Vrhovnog suda kojom je odbačena apelantova revizija, Ustavni sud zapaža da se u obrazloženju revizione odluke Vrhovni sud pozvao na relevantne odredbe ZPP, te jasno i precizno obrazložio iz kojih razloga revizija nije dozvoljena, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman