Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1776/17 (D. J.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1776/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-1776/17, rješavajući apelaciju Dragana Jevtića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Jevtić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 026863 16 Rev od 23. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Jevtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 8. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 026863 16 Rev od 23. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom presudom usvojena je revizija tuženog ("Braća Mićić" d.o.o Modriča) i obje nižestepene presude preinačene tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za raskid ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora zaključenog 2. oktobra 2000. godine i za isplatu određenog novčanog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom isplati troškova postupka.
2. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora po izjavljenoj reviziji primarni zahtjev apelanta da se raskine ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora koga je 2. oktobra 2000. godine zaključio sa tuženim, te da se obaveže tuženi da mu, na ime povrata kupoprodajne cijene, isplati iznos od 72.150,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. S tim u vezi , Vrhovni sud je naveo da između parničnih stranaka nije sporno da su zaključili ugovor o udruživanju, kao i da je apelant odmah po zaključenju ugovora, na blagajni tuženog, izvršio uplatu cjelokupno ugovorene cijene u određenom iznosu, a da tuženi svoju obavezu nije nikada ispunio. Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, između ostalog, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu. Dalje je navedeno da kada ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku ugovor se raskida po samom zakonu (član 125. stav 1. ZOO), s tim da povjerilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora (stav 2.). Vrhovni sud je dalje naveo da, tumačeći u smislu odredbe člana 99. ZOO, član 5. predmetnog ugovora o udruživanju kojim je utvrđen rok do kada poslovni prostor treba biti predat apelantu, te cijeneći činjenicu da je apelant u tužbi naveo da je „rok za ispunjenje obaveze bitan sastojak ugovora", očigledno je da je zajedničkom voljom ugovarača rok određen kao bitan sastojak ugovora. Vrhovni sud je zaključio da s obzirom da je nesporno da tuženi obavezu izgradnje i predaje poslovnog prostora u posjed apelantu nije ispunio do isteka ugovorenog roka, to je predmetni ugovor o udruživanju po sili zakona raskinut sa 1. julom 2001. godine. Vrhovni sud je također zaključio da je tužba za raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze iz ugovora i zahtjev za povrat isplaćenog iznosa na ime ugovorene cijene podnijeta (9. decembar 2011. godine) po proteku opšteg roka zastare potraživanja (član 371. ZOO) od 10 godina, navodeći da je predmetni ugovora o udruživanju sredstava zaključen 2. oktobra 2000. godine s rokom izvršenja obaveze predaje u posjed “do kraja juna 2001. godine". Naime, Vrhovni sud je ukazao da povjerilac koji ne može tražiti ispunjenje ugovora po proteku zastarnog roka, kada takav prigovor istakne dužnik, ne može tražiti ni raskid ugovora zbog neispunjenja, pa time ni povrat datog na ime ugovorene cijene. Vrhovni sud je dalje ukazao da po proteku roka zastarjelosti obaveza dužnika na povrat isplaćenog ostaje, ali se pretvara u naturalnu obavezu, jer povjerilac gubi mogućnost da traži prinudno ispunjenje obaveze od dužnika ako se on pozove na zastaru. Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je za vrijeme od 10 godina, pet mjeseci i devet dana, tj. u periodu od 1. jula 2001. godine pa do dana podnošenja tužbe kojom je pokrenuta ova parnica, preduzeo ijednu radnju kojom bi u smislu odredbe člana 388. ZOO doveo do prekida roka zastarjevanja i nastupanja posljedice iz člana 392. stav 1. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao tvrdnju da je sa tuženim postigao usmeni dogovor nakon 1. jula 2001. godine o produženju roka za izgradnju i predaju poslovnog prostora, kao i da osim svog iskaza na tu činjenicu apelant nije ponudio druge dokaze.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, navodeći da je zbog pogrešnog računanja početka roka zastarjelosti, Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbe člana 371. u vezi sa članom 361. ZOO, kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnsoe isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO-a. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman