Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4056/15 (M. Z. iz Jablanice, vlasnik restorana „Zdrava voda“)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kleveta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4056/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4056/15, rješavajući apelaciju Munevera Zahirovića, vlasnika restorana „Zdrava voda“ Jablanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Munevera Zahirovića, vlasnika restorana „Zdrava voda“ iz Jablanice, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 027092 11 Gž od 24.

juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 P 027092 09 P od 26. oktobra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Munever Zahirović iz Jablanice, vlasnik restorana „Zdrava voda“ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 027092 09 P od 26. oktobra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 027092 09 P od 26. oktobra 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od opunomoćenika tuženih „Pres-singa“ d.o.o. (prvotuženi, kao izdavač), Senada Avdića (drugotuženi, kao glavni i odgovorni urednik) i Suzane Mijatović (trećetužena, kao novinar, svi u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i opunomoćenik tuženih su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 21. do 29. augusta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je kao vlasnik restorana „Zdrava voda“ iz Jablanice 5. novembra 2009. godine podnio tužbu protiv tuženih radi naknade štete zbog klevete. Povod za pokretanje predmetnog postupka jeste članak koji je objavljen 24. septembra 2009. godine u nezavisnoj informativnoj reviji „Slobodna Bosna“ broj 671, na 32. stranici, pod naslovom „Inspektori u restoranu 'Zdrava voda' zatekli 35 janjadi, 15 neprijavljenih radnika i 600 KM pazara“, čiji je autor novinarka Suzana Mijatović, u kojem su, prema apelantovim tvrdnjama, iznesene „neistine i kleveta“ na apelantov račun.

6. U tekstu je, između ostalog, navedeno: „No, zanemare li se 'lakši' prijestupi, poput zatečenog neprijavljenog radnika ili nepostojanja validne dokumentacije o porijeklu robe, zbog kojih je većina vlasnika 'zaradila' manje kazne, stanje koje su federalni inspektori zatekli u jednom od najprometnijih ugostiteljskih objekata u Jablanici – 'Zdravoj vodi' teško da se može porediti sa drugim restoranima. U vrijeme kada su inspektori došli u 'Zdravu vodu', desetoro janjadi se peklo na ražnju, deset je bilo spremno za pečenje, a još petnaest je nađeno u rashladnim komorama. Istodobno je vlasnik prijavio simboličan pazar – navodno je zaradio svega 600,00 KM iako kilogram janjetine u tom restoranu koji u ljetnim mjesecima dnevno posjeti na stotine gostiju košta trideset maraka?! Osim 600 maraka u kasi i 35 janjadi u 'pripremi', federalni inspektori su u restoranu 'Zdrava voda' zetekli i 21 radnika, od kojih je šest prijavljeno, a čak petnaest radilo 'na crno', budući da vlasnik, osim fiktivno pripremljenih ugovora, nije imao druge dokumentacije.“

7. Nadalje, u vezi sa apelantovim zahtjevom da se u narednom broju revije „Slobodna Bosna“ objavi ispravka izražavanja, odnosno demanti neistina objavljenih u spornom članku, tuženi su u narednom broju revije „Slobodna Bosna“ od 1. oktobra 2009. godina odbili zahtjev za ispravku uz obrazloženje da su činjenice u spornom tekstu doslovno prenesene iz dokumenata Federalne uprave za inspekcijske poslove Sarajevo od 5. augusta 2009. godine, te da, stoga, nema razloga za izvinjenje apelantu, a u odgovoru na tužbu tuženi su naveli da ne postoji njihova odgovornost prema članu 7. stav (1) tačka b) Zakona o zaštiti od klevete, jer se u spornom tekstu pisalo o izvršenoj inspekcijskoj kontroli u restoranu „Zdrava voda“, te da su tuženi u spornom tekstu iznijeli izražavanje o upravnom postupku koji se vodi povodom brojnih nezakonitosti ustanovljenih u poslovanju restorana „Zdrava voda“, što isključuje njihovu odgovornost.

8. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka ocjenom dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 2. i 3. obrazloženja), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), poredeći utvrđene činjenice uvidom u materijalne dokaze (zapisnike nadležnih organa i rješenje Općinskog suda povodom prekršajnog naloga Federalne uprave za inspekcijske poslove protiv apelanta (okrivljenog), kao poslodavca, sa činjenicama iznesenim u spornom tekstu, Općinski sud je utvrdio da je u spornom tekstu navedeno da je prilikom vršenja inspekcijske kontrole u restoranu „Zdrava voda“ u trenutku inspekcijskog nadzora zatečeno 15 radnika „na crno“, 600 KM pazara i 35 janjadi, a uvidom u relevantne materijalne dokaze je utvrđeno da u trenutku inspekcijske kontrole 12 radnika nije bilo prijavljeno na PIO i zdravstveno osiguranje, da pazar uopće nije bio predmet kontrole, da se ni u jednom zapisniku ne spominje pazar od 600 KM, te da inspektori prilikom kontrole nisu zatekli 35, nego 36 janjadi. Općinski sud je na taj način zaključio da su neistinite činjenice koje se tiču iznosa pazara, broja neprijavljenih radnika i broja zatečenih janjadi, dok su istinite činjenice da se 10 janjadi peklo na ražnju, da ih je 15 pronađeno u rashladnim komorama, te da su dva janjeta bila u pripremi za pečenje i oslonjena na zid do ražnja. Shodno takvoj uporednoj analizi, Općinski sud je zaključio da navodi koji su izneseni u spornom tekstu u pogledu restorana „Zdrava voda“ sadrže neistinite činjenice. U tom smislu je Općinski sud naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu da je u spornom tekstu ukazano na važne i velike probleme u društvu, i to izbjegavanje plaćanja doprinosa i poreza na koji način državni budžeti gube znatna finansijska sredstva i sl. Međutim, prema ocjeni Općinskog suda, u spornom tekstu je jasno spomenut samo restoran „Zdrava voda“, pa je, prema ocjeni suda, samo navedeni restoran doveden u kontekst teme o finansijskim malverzacijama u društvu. Prema ocjeni Općinskog suda, tuženi nisu uložili razumne napore u potvrđivanje činjenica, tim prije što su u tekstu iznesene činjenice za koje se tvrdi da su doslovno prenesene iz službenih dokumenata, a tokom postupka je utvrđeno da iznesene činjenice, ipak, nisu u potpunosti tačne.

9. Shodno takvom utvrđenju, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete koja propisuje da je za klevetu odgovorno svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica, dok se naknada utvrđuje isključivo radi naknade nastale štete, a sud je dužan utvrditi da je nematerijalna šteta zaista nastupila i dosuditi naknadu kada to okolnosti slučaja, odnosno utvrđena šteta i zahtijeva, i to upravo u iznosu same štete.

10. Međutim, kako je Općinski sud naveo, apelant tokom postupka nije predložio dokaze na okolnosti da je kod njega zaista nastupila nematerijalna šteta uslijed povrede časti i ugleda, odnosno nije dostavljen niti jedan dokaz o tome na koji način je apelant reagirao na iznesene činjenice u spornom tekstu, odnosno da li je i koliko trpio duševne bolove zbog objavljenog spornog teksta, da li je pretrpio strah i sl., a sve navedeno, u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri tome je Općinski sud imao u vidu odluke Ustavnog suda br. AP 1203/05 i AP 1064/05.

11. Pošto u konkretnom slučaju nisu dokazane relevantne činjenice za donošenje odluke o dosuđenju naknade nematerijalne štete, a naročito jačina duševnih bolova i njihovo trajanje, a kako sud arbitrarno ne može zaključiti da postoji šteta, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen, a odluka o troškovima postupka donesena je na osnovu člana 386. ZPP.

12. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 56 0 P 027092 11 Gž od 24. juna 2015. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

13. Drugostepeni sud je, prije svega, naveo da je prvostepeni sud, nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva primjenom čl. 6. i 8. Zakona o zaštiti od klevete, smatrajući da su prvotuženi, kao izdavač, te drugo i trećetužena, kao glavni i odgovorni urednik, odnosno novinar, objavljivanjem neistinitih informacija apelantu nanijeli nematerijalnu štetu. Kantonalni sud je još naveo da, iako je prvostepeni sud utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, taj sud je odbio tužbeni zahtjev, jer apelant nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, odnosno nije dokazao u čemu se ogledala povreda ugleda i časti, te kakve i u kom obimu je apelant zbog toga trpio duševne bolove.

14. Kantonalni sud je, nakon ispitivanja prvostepene presude u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo utvrđujući osnovanost tužbenog zahtjeva. U vezi s takvim stavom, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 7. stav (1) tač. a), b) i c) Zakona o zaštiti od klevete kojom su regulirani slučajevi u kojima ne postoji odgovornost tuženog za klevetu, a to je ako je izražavanjem izneseno mišljenje, ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima (tačka a)), ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili prenosi izražavanje, ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka (tačka b)) i ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno.

15. Imajući u vidu citiranu odredbu, Kantonalni sud je naveo da su tuženi u spornom tekstu prenijeli činjenice navedene u zapisnicima o inspekcijskom pregledu koji su sačinjeni 5. augusta 2009. godine u kojima je evidentiran inspekcijski pregled koji se odnosio na pregled personalnih dosjea zaposlenih radnika, te činjenicu da li su svi zaposlenici imali zaključen ugovor o radu i da li su bili prijavljeni na PIO, inspekcijski pregled u odnosu na količinu janjadi koja su se nalazila u fazi pečenja, fazi pripreme i u rashladnim komorama. Kantonalni sud je, upoređujući podatke iznesene u reviji „Slobodna Bosna“ pod naslovom „Inspektori u restoranu 'Zdrava voda' zatekli 36 janjadi, 15 neprijavljenih radnika i 600 KM pazara“ u odnosu na zvanične javne isprave - zapisnike o inspekcijskom pregledu zaključio da je objavljena informacija, u suštini, istinita, a da je netačna samo u nebitnim elementima.

16. U vezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio da je u spornom tekstu objavljeno da je prilikom inspekcijskog nadzora zatečen 21 radnik, a da je od tog broja šest bilo prijavljeno, a 15 neprijavljeno, dok je u zapisniku o inspekcijskom nadzoru od 5. augusta 2009. godine evidentirano da je prilikom inspekcijskog pregleda zatečen 21 radnik od kojih je 12 imalo zaključen ugovor, ali nije bilo prijavljeno na PIO, da su zatečena i tri učenika srednje škole u Jablanici sa kojima apelant nema zaključen ugovor o obuci tih kadrova, nema sastavljen program obuke, vrijeme obuke i mjesto obuke.

17. U vezi sa činjenicama o broju janjadi koja su se nalazila u raznim fazama u restoranu „Zdrava voda“, u reviji „Slobodna Bosna“ je navedeno da se 10 janjadi nalazilo u fazi pečenja, da je 10 bilo spremno za pečenje, a da ih je 15 čekalo u rashladnim komorama, dok je u zapisniku o inspekcijskom pregledu evidentirano, također, 15 janjadi u komori, da se njih 10 nalazilo na ražnju u raznim fazama pečenja, da ih je devet bilo u buretu u vodi, te dva oslonjena o zid pripremljena za pečenje.

18. Nadalje je Kantonalni sud pojasnio da je iz zapisnika o inspekcijskom pregledu vidljivo da predmet tog pregleda nije bio apelantov promet na taj dan, već je sam apelant stavio na uvid inspektorima knjigu prometa ovjerenu od nadležnog organa, a koja se vodila ažurno sa datumom 4. avgust 2009. godine (dan ranije) i dnevnim prometom za taj dan u iznosu od 4.834,50 KM.

19. Shodno svemu navedenom, Kantonalni sud je zaključio da su informacije koje su tuženi objavili u spornom tekstu, u suštini, istinite sa određenim minimalnim razlikama, pa budući da su tuženi iznijeli činjenice navedene u upravnom postupku, dakle, navode iz zapisnika o inspekcijskom pregledu, odbijen je tužbeni zahtjev kao neosnovan. Budući da je utvrđena neosnovanost tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je zaključio da je nepotrebno elaborirati visinu tužbenog zahtjeva, pa je, shodno svemu navedenom, odlučeno kao u izreci presude primjenom člana 226. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su tuženi u spornom tekstu iznijeli neistinite činjenice o restoranu „Zdrava voda“, koji posluje 50 godina, te koji je apelantovo vlasništvo, čime mu je nanesena šteta. Smatra da informacije u spornom tekstu nisu pravilno prenesene iz zvaničnog zapisnika, odnosno da nisu tačne informacije o broju radnika koji rade „na crno“, te informacije o visini pazara. U tom pravcu podsjeća da je upravo Općinski sud utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, jer je uporednom analizom spornog teksta i zvaničnih informacija iz zapisnika utvrdio da informacije u spornom tekstu sadrže neistinite činjenice, ali je, ipak, odbio tužbeni zahtjev, jer je utvrdio da apelant nije dokazao visinu štete. S druge strane, Kantonalni sud je u žalbenom postupku utvrdio da su podaci koji su izneseni u spornom članku, u suštini, istiniti, a da su netačni u nebitnim elementima. Apelant se ne slaže sa stavom Kantonalnog suda, te u tom pravcu u apelaciji vrši uporednu analizu nastojeći da dokaže da su u spornom tekstu iznesene neistinite činjenice, odnosno klevetničko izražavanje (broj zatečenih radnika koji su radili „na crno“, te u vezi s tim pojašnjava da se radilo o sezonskim radnicima čija je prijava na PIO bila u toku, zatim, broj zatečenih janjadi, te posebno ukazuje na podatak o visini zatečenog pazara). Smatra da je Kantonalni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih propisa, konkretno odredaba člana 7. stav (1) tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, jer taj sud nije dao jasne razloge u pogledu „osnovanosti“ tužbenog zahtjeva, jer iz provedenih dokaza jasno proizlazi da su u spornom tekstu iznesene neistinite činjenice. Tvrdi, zatim, da je imao legitimno očekivanje da će njegov odštetni zahtjev biti realiziran, pa stoga takvo legitimno očekivanje koje je utemeljeno na važećem Zakonu o zaštiti od klevete predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi povreda apelantovog prava na koja se u apelaciji pozvao, da se presuda Kantonalnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je naveo da je odluku koju apelant osporava donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, dajući za svoj stav jasne razloge koje u cijelosti podržava, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je naveo da, u vezi sa apelantovim prigovorima kojim ukazuje na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda, nema nadležnost da komentira stav Kantonalnog suda, kao ni njegovu odluku.

23. Tuženi su u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveli da je izvan nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza na koju se ukazuje, jer se ona ne doima očigledno proizvoljnom, te prema ocjeni tuženih, u postupku je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nije bilo povreda odredaba parničnog postupka koje bi dovele u pitanje pravilnost i zakonitost osporenih presuda, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Član 4. stav (1) tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Član 5. stav (1) (1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

Član 6. st. (1), (2), (3) i (4) (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 56 0 P 027092 11 Gž od 24. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 1. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

34. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije na predmetni postupak, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog klevete, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Apelant ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, ni Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

37. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

38. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog navodne klevete koju su učinili tuženi u spornom članku objavljenom 24. septembra 2009. godine u reviji „Slobodna Bosna“ pod naslovom „Inspektori u restoranu 'Zdrava voda' zatekli 35 janjadi, 15 neprijavljenih radnika i 600 KM pazara.“ U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli dokazni postupak u okviru koga je apelantu bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje i iznese sve svoje dokaze i argumente u pogledu dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva. Međutim, ocjenjujući sve provedene dokaze, Kantonalni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, utvrdio je da su tuženi u spornom članku iznijeli, u suštini, istinite informacije sa određenim minimalnim razlikama, utemeljene na zvaničnim dokumentima organa uprave, te da se u takvim okolnostima ne može govoriti o kleveti, u smislu člana 4. stav (1) tačka d) Zakona o zaštiti od klevete, niti o odgovornosti tuženih, u smislu člana 7. stav (1) tačka a) istog zakona. Ustavni sud, također, zapaža da je do takvog zaključka Kantonalni sud došao na temelju uporedne analize informacija koje su objavljene u spornom članku i sadržaja zvaničnih zapisnika donesenih u upravnom postupku od nadležnog inspekcijskog organa koji je 5. augusta 2009. godine izvršio inspekcijski nadzor u apelantovom restoranu, nakon čega je Općinskom sudu podnesen prekršajni nalog protiv apelanta, kao vlasnika restorana, zbog uočenih propusta. Prema ocjeni Ustavnog suda, Kantonalni sud je dao prihvatljivu analizu navedenih dokaza koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne doima proizvoljnom. Pošto je Kantonalni sud, suprotno stavu prvostepenog suda, zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji odgovornost tuženih, u smislu člana 7. stav (1) tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, taj sud se nije ni upuštao u elaboriranje visine tužbenog zahtjeva.

39. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud u obrazloženju Kantonalnog suda, koji je u predmetnom postupku donio konačnu odluku, ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u kontekstu primjene materijalnog i procesnog prava. Po mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je, suprotno apelantovim tvrdnjama, jasno obrazložio neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva, a dato obrazloženje utemeljio na relevantnim odredbama materijalnog i procesnog zakona u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

40. Također, Ustavni sud smatra da je svrsishodno, radi korigiranja buduće prakse Općinskog suda, da ukaže na proizvoljnost obrazloženja presude tog suda da apelant nije dokazao visinu štete, iako je taj sud, suprotno stavu Kantonalnog suda koji je donio konačnu odluku, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o kleveti. U tom pravcu Ustavni sud ima potrebu da ukaže na svoj stav u pogledu dokazivanja nematerijalne štete kod klevete (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, stav 37, i AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, stav 47, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prema kojem „lice koje traži naknadu štete zbog povrede ugleda nije dužno da na okolnost pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda predlaže izvođenje dokaza vještačenjem, niti to može biti uvjet koji, ako se ne ispuni, vodi odbijanju zahtjeva za naknadu štete. Dakle, pri utvrđivanju štete zbog povrede ugleda potrebno je sagledati sve okolnosti slučaja, bez zahtjeva da se predlože i izvedu neki posebni formalni dokazi u pravcu utvrđivanja 'jačine i trajanja duševnih bolova', jer samim tim što je neko oklevetan nanesena je i nekakva šteta 'njegovom ugledu', odnosno da 'ne postoji 'lista dokaza' na osnovu koje bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili 'intenzitet i trajanje' nastale nematerijalne štete“. Stoga, Ustavni sud naglašava da stav Općinskog suda prema kojem apelant nije dokazao visinu nematerijalne štete u konkretnom slučaju ne korespondira sa navedenom praksom Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud naglašava da se navedena nepreciznost Općinskog suda, u konačnici, nije negativno odrazila na apelantova prava u predmetnom postupku, budući da je Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, dao jasno obrazloženje zašto smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, niti o odgovornosti tuženih, u smislu Zakona o zaštiti od klevete, te da je u takvim okolnostima bilo izlišno baviti se visinom štete.

41. Na osnovu svega prethodno iznesenog, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se njegove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju presude Kantonalnog suda, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, ne postoji ništa što bi ukazalo na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je taj sud za svoj stav dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant neutemeljeno ukazao.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4056/15 (M. Z. iz Jablanice, vlasnik restorana… | Sudska praksa | Aktio