Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5540/15 (Ž. M.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Pristup sudu
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5540/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5540/15, rješavajući apelaciju Željka Miljevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Željka Miljevića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 120885 15 Gž 3 od 24. septembra 2015. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Željku Miljeviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Željku Miljeviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Miljevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 120885 15 Gž 3 od 24. septembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 120885 15 P 2 od 7. jula 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Miljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 120885 15 Gž 3 od 24. septembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 120885 15 P 2 od 7. jula 2015. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 3. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo su u periodu od 12. do 14. jula 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 9. marta 1999. godine podnio tužbu protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade materijalne štete koju je pretrpio zbog uništenja putničkog motornog vozila (u daljnjem tekstu: motorno vozilo).
6. Iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud donio Rješenje broj P-767/99 od 18. marta 2005. godine kojim je utvrđeno da se apelantova tužba smatra povučenom, da je apelant protiv tog rješenja podnio žalbu, nakon čega je predmetni spis ustupljen Pravobranilaštvu radi zaključenja vansudskog poravnanja u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete).
7. Iz stanja spisa, takođe, proizlazi da je Pravobranilaštvo 23. juna 2011. godine predmetni spis vratilo Osnovnom sudu na daljnje postupanje.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 120885 11 P od 27. februara 2012. godine predmetna tužba je vraćena apelantu na ispravku i dopunu u smislu odredbe člana 336 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 120885 11 P od 20. marta 2012. godine odlučeno je da se predmetna tužba smatra povučenom.
10. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 120885 13 Gž od 25. juna 2014. godine apelantova žalba je uvažena, rješenje Osnovnog suda od 20. marta 2012. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
11. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 120885 11 P od 24. septembra 2014. godine utvrđeno je povlačenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari.
12. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 120885 14 Gž 2 od 27. januara 2015. godine apelantova žalba je uvažena, rješenje Osnovnog suda od 24. septembra 2014. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
13. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 120885 15 P 2 od 7. jula 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime materijalne štete za uništeno putničko motorno vozilo isplati određeni iznos, uvećan za zakonsku zateznu kamatu, kao i troškove postupka.
14. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon sprovedenog dokaznog postupka na nesumnjiv način utvrdio da je Franjo Andrijević vlasnik motornog vozila koje je tokom 1992. godine mobilisano za potrebe Vojske Republike Srpske. Nadalje, tokom postupka je utvrđeno da je predmetno motorno vozilo uništeno u saobraćajnoj nesreći koja se desila 21. novembra 1995. godine, te da nije za popravku i da vlasnik nije voljan da ga preuzme. Osnovni sud je uvidom u izjavu od 22. aprila 1996. godine (ovjerena kod javnog bilježnika u Hrvatskoj) takođe utvrdio da je Franjo Andrijević predmetno motorno vozilo poklonio apelantu, te da ga je u punomoći od 18. aprila 1996. godine ovlastio da ga preuzme. Osnovni sud je utvrdio da je apelant izjavom od 27. aprila 1996. godine prihvatio kao poklon navedeno motorno vozilo, te da je tražio da se predmetno motorno vozilo demobilizuje i da mu se vrati. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da apelant s vlasnikom motornog vozila, Franjom Andrijevićem nije nikada zaključio ugovor o poklonu u pisanoj formi, a na osnovu kojeg bi stekao pravi osnov za sticanje prava svojine.
15. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je osnovan prigovor zakonskog zastupnika tužene o nedostatku aktivne legitimacije na apelantovoj strani. Naime, stranka je stvarno legitimisana ako je učesnik materijalno-pravnog odnosa iz koga je nastala parnica, i to tužilac ako je ovlašćen da ističe tužbeni zahtjev (aktivna legitimacija), a tuženi ako je dužan da to što se od njega traži učini (pasivna legitimacija). S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da na osnovu rezultata dokaznog postupka (izjava o poklonu, izjava o prihvatanju poklona) apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnog motornog vozila, a samim tim i da je kao aktivno legitimisan ovlašćen da potražuje naknadu vrijednosti uništenog motornog vozila, a čija naknada je predmet konkretnog spora.
16. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 20 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) kojom je propisano da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, nasljeđivanja, kao i odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom. Osnovni sud je takođe ukazao na odredbu člana 34 istog zakona kojom je stavom 1 propisano da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na pokretnu stvari stiče predajom te stvari u državinu sticaoca, dok je stavom 2 istog člana propisano da se predaja pokretne stvari smatra izvršenom i predajom isprave na osnovu koje sticalac može raspolagati tom stvari. Stavom 5 istog člana je propisano da pravo svojine na pokretnu stvar koju drži treće lice prelazi na sticaoca u trenutku zaključenja pravnog posla, koji mu je prenosilac prenio pravo da zahtijeva povraćaj te stvari.
17. Osnovni sud je istakao da apelant u konkretnom slučaju nije predložio, niti izveo dokaz da je s vlasnikom predmetnog motornog vozila zaključio pismeni ugovor o poklonu koji je pravni osnov (iustus titulus), niti da je isto vozilo predato u apelantov posjed, što je način sticanja prava svojine na pokretnim stvarima (modus acquirendi). Izjava o poklonu i izjava o prihvatanju poklona, u smislu naprijed citiranih zakonskih odredbi, nije pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom motornom vozilu, već samo pismeni ugovor o poklonu, ovjeren od strane nadležnog organa. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je aktivno legitimisan za podnošenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari vlasnik predmetnog motornog vozila Franjo Andrijević, a ne apelant, jer iz izvedenih dokaza nije dokazao bitnu – odlučnu činjenicu da je stekao pravo svojine na motornom vozilu, a iz kog prava bi crpio pravo na pokretanje i vođenje predmetnog spora.
18. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 120885 15 Gž 3 od 24. septembra 2015. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
19. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je zaključio da apelant nije dokazao da je predmetno motorno vozilo njegova svojina, zbog čega nije aktivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Okružni sud je naveo da apelant u žalbi neosnovano ukazuje da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da on, putem ugovora o poklonu zaključenog s Franjom Andrijevićem, nije stekao pravo svojine na predmetnom motornom vozilu i da je u konkretnom slučaju, nevezano za pitanje svojine, putem navedene punomoći od 18. aprila 1996. godine, došlo do prenosa potraživanja naknade štete sa Franje Andrijevića na apelanta. Naime, Okružni sud je naveo da je Franjo Andrijević izjavom od 22. aprila 1996. godine predmetno motorno vozilo poklonio apelantu, a da je apelant izjavom od 27. aprila 1996. godine prihvatio predmetno motorno vozilo kao poklon od poklonodavca. Osim toga, Okružni sud je naveo da u momentu davanja navedenih izjava predmetno motorno vozilo nije postojalo (zapisnik Vojne pošte od 24. aprila 1996. godine), pa proizlazi da, suprotno žalbenim navodima, apelant nije aktivno legitimisan u predmetnoj parnici jer nije dokazao da je prometno motorno vozilo njegova svojina.
20. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 7 stav 1 ZPP kojom je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti sve dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom člana 126 istog zakona propisano ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da apelant tokom postupka nije dokazao da je s vlasnikom motornog vozila zaključio pismeni ugovor o poklonu, niti da je izvršena predaja tog vozila u njegov posjed, iz čega proizlazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant, u smislu odredbi člana 34 ZOSPO, nema valjan pravni osnov (iustus titulus) za sticanje prava svojine na predmetnom motornom vozilu s obzirom da navedene izjave (o poklonu i prihvatanju poklona) ne predstavljaju validan pravni osnov za sticanje prava svojine jer, shodno navedenoj zakonskoj odredbi člana 26 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ne sadrže bitne elemente ugovora o poklonu.
21. Osim toga, Okružni sud je zaključio da su neosnovani i apelantovi žalbeni prigovori da je putem navedene punomoći od 18. aprila 1996. godine došlo do prenosa potraživanja naknade štete s Franje Andrijević na apelanta jer putem navedene punomoći nije moglo doći do promjene subjekta u obligaciji u smislu člana 436 ZOO s obzirom na to da je tom punomoći apelant bio ovlašćen samo da zastupa vlasnika vozila u postupku preuzimanja motornog vozila od vojnih vlasti.
22. Iz stanja spisa proizlazi da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj 71 0 P 120885 15 Rev od 22. decembra 2015. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 120885 15 Gž 3 od 24. septembra 2015. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, povredu navedenog prava apelant vidi u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi apelant navodi da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete, a dao je obrazloženje za odbijanje zahtjeva za povrat predmetnog motornog vozila, odnosno da je odlučivao o tužbenom zahtjevu koji apelant nije postavio, na koji način je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 2 stav 1 ZPP.
24. Apelant, takođe, smatra je da postupak u ovoj pravnoj stvari trajao neopravdano dugo, čime mu je povrijeđeno pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.
25. Slijedom navedenog, apelant je predložio Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povrede prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu, kao i da mu odredi plaćanje nematerijalne štete, kao i troškova sastavljanja apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
26. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi.
27. Osnovni sud je opisao hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom stanju, te istakao da su apsolutno neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na povrede prava na pravično suđenje.
28. Pravobranilaštvo je navelo da su navodi apelacije neosnovani, te da su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari postupali u skladu s procesnim zakonom koji reguliše navedenu oblast. S tim u vezi, Pravobranilaštvo je istaklo da su navodi o kršenju prava koja su pobrojana u apelaciji („pravo na pravično suđenje“) u cijelosti neosnovani i paušalni, te da su redovni sudovi dali zakonom utemeljeno obrazloženje koje niti u jednom dijelu nije ni proizvoljno niti neprihvatljivo.
V.Relevantni propisi
29. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
30. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 34. st. 1, 2. i 5.
Na osnovu pravnog posla, pravo svojine na pokretnu stvari stiče predajom te stvari u posjed sticaoca.
Predaja pokretne stvari smatra izvršenom i predajom isprave na osnovu koje sticalac može raspolagati tom stvari, kao i uručenjem nekog dijela stvari ili izdavanjem ili drugim označavanjem stvari koje znači predaju stvari.
Pravo svojine na pokretnu stvar koju drži treće lice prelazi na sticaoca u trenutku zaključenja pravnog posla koji mu je prenosilac prenio pravo da zahtijeva povraćaj te stvari. Treće lice ima pravo da prema novom vlasniku istakne sve prigovore koje je imao prema ranijem vlasniku.
31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. od 17/93 do 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv Presude Okružnog suda od 24. septembra 2015. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena Presuda Okružnog suda od 24. septembra 2015. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda od 24. septembra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kao i zbog dužine trajanja postupka, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
a) Suđenje u razumnom roku
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
40. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
41. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21 stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije obavijestio Ustavni sud da je u međuvremenu Vrhovni sud Rješenjem od 22. decembra 2015. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Okružnog suda od 24. septembra 2015. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31 Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
42. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da apelant osporava dužinu predmetnog postupka od podnošenja tužbe 9. marta 1999. godine do donošenja Presude Okružnog suda 24. septembra 2015. godine, iz čega proizlazi da je predmetni postupak trajao oko 16 i po godina.
43. U tom periodu, predmet se prvobitno nalazio kod Osnovnog suda oko šest godina (do donošenja rješenja od 18. marta 2005. godine protiv kojeg je apelant podnio žalbu), nakon čega je ustupljen Pravobranilaštvu na postupanje u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava, podržavajući sopstvenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1807/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 22), da i period u kojem se predmet nalazio pred Pravobranilaštvom, posmatran s apelantovog aspekta, predstavlja period u kojem javna vlast nije odlučila o njegovom zahtjevu za naknadu štete. Spis predmeta se nalazio kod Pravobranilaštva oko šest godina (do 23. juna 2011. godine), nakon čega je Osnovnom sudu trebalo više od četiri godine da donese prvostepenu presudu (7. jula 2015. godine), a Okružnom sudu oko dva mjeseca da odluči u žalbenom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak a priori okončan van razumnog roka i da bi se njegova dužina trajanja mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu. Ustavni sud, takođe, smatra da najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Osnovni sud pred kojim se postupak najduže vodio.
44. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine, st. 38-44 i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTSBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
45. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se poziva i na obrazloženje iz Odluke broj AP 2611/15. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupaka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga se i ova odluka dostavlja navedenim subjektima.
46. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta Osnovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.
Pitanje naknade nematerijalne štete
47. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
48. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija.
49. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
50. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi nagradu za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti.
b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
51. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak naknade materijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, te da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
52. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
53. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
54. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete koju je pretrpio zbog uništenja putničkog motornog vozila. Ustavni sud dalje nalazi da apelant tvrdi da je u postupku prvostepeni sud proizvoljno postupao jer je odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete, a dao obrazloženje za odbijanje zahtjeva za povrat predmetnog motornog vozila, odnosno jer je odlučivao o tužbenom zahtjevu koji on nije postavio, čime je povrijedio odredbu člana 2 stav 1 ZPP. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je navedenim odredbama propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
55. Ustavni su zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zauzeli stav da je osnovan prigovor (nedostatak aktivne legitimacije) koji je istakla tužena. Ovakav stav su redovni sudovi argumentovali time da apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnog motornog vozila, pri čemu su se prvenstveno pozvali na relevantne odredbe čl. 20 i 34 ZOSPO, u vezi sa čl. 7 i 126 ZPP. Budući da apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnog motornog vozila, samim tim nije aktivno legitimisan, odnosno ovlašćen da potražuje naknadu vrijednosti uništenog motornog vozila. Dovodeći navedeno u vezu s naprijed navedenim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporenih presuda, odnosno da su apelantovi navodi da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete, a dao obrazloženje za odbijanje zahtjeva za povrat predmetnog motornog vozila, te da je odlučivao o tužbenom zahtjevu koji apelant nije postavio, neosnovani.
56. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na povredu prava na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da Ustavni sud utvrdi povredu „prava na pristup sudu“, nije jasno definisao, niti obrazložio u čemu se ogleda kršenje ovog prava. S obzirom na to da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente kojim bi potkrijepio ove tvrdnje, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje.
57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak od podnošenja tužbe do donošenja osporene odluke Okružnog suda trajao oko 16 i po godina, a najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Osnovni sud pred kojim se postupak najduže vodio.
59. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava. Osim toga, ne postoji povreda prava na pristup sudu kada apelant nije jasno definisao, niti obrazložio u čemu se ogleda kršenje ovog prava.
60. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman