Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4034/15 (S. B. iz Bijeljine)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pretpostavka nevinosti
- Dokaz
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4034/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4034/15, rješavajući apelaciju Saše Blagojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Saše Blagojevića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 010968 15 Kvlz od 28. oktobra 2015. godine i 11 0 K 010968 14 Kž 5 od 25.
maja 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 010968 14 K2 od 29. septembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Saša Blagojević iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 010968 14 Kž 5 od 25. maja 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 010968 14 K2 od 29. septembra 2014. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4034/15.
2. Apelant je 19. decembra 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 010968 15 Kvlz od 28. oktobra 2015. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 5596/15.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod br. AP 4034/15 i AP 5596/15 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 4034/15.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 10. i 21. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Vrhovni sud je dostavio odgovore 22. i 28. marta 2017. godine, Okružni sud 23. marta 2017. godine, a Okružno tužilaštvo 21. marta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 010968 14 K2 od 29. septembra 2014. godine apelanta i optuženog D. N. proglasio krivim da su zajedno i po prethodnom dogovoru u označenom vremenskom periodu u svojstvu ovlaštenih službenih lica kao inspektori istražitelji Poreske uprave Republike Srpske, vršeći provjeru izvršenja poreskih obaveza kod bliže označene pilane, u više navrata od njenog vlasnika V. E. zahtijevali da im isplati iznos od 15.000 KM tvrdeći da imaju veliki „dosje“ o nepravilnostima u poslovanju njegove pilane za što bi trebalo da plati visoku novčanu kaznu, a koju neće platiti ukoliko dobiju traženi iznos. Apelant je 17. decembra 2012. godine u vremenu od 12.00 do 12.30 časova u označenom mjestu u službenom automobilu primio od V. E. traženi novčani iznos. Navedeno je da su dakle apelant i D. N kao saizvršioci u svojstvu službenih lica zahtijevali i primili korist da u okviru svojih ovlaštenja ne izvrše radnju koju bi morali izvršiti, čime su počinili krivično djelo primanje mita iz člana 351. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa članom 23. istog zakona. Apelant je osuđen na kaznu zatvora od dvije godine, izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 5.000 KM, te mjera bezbjednosti zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti inspektora u inspekcijskim organima Republike Srpske u trajanju od pet godina.
8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je detaljno interpretiran iskaz svjedoka V. E., kao i sadržaj njegovih odgovora na pitanja koja su mu postavili apelant i optuženi D. N., a iz čega proizlazi da su apelant i optuženi D. N. u svojstvu inspektora-istražitelja Poreske uprave u više navrata od svjedoka V. E., vlasnika označene pilane, tražili da im isplati iznos od 15.000 KM tvrdeći da imaju veliki „dosje“ o nepravilnostima u poslovanju njegove pilane za što bi trebao platiti veliku novčanu kaznu, a koju neće platiti ukoliko dobiju traženi iznos. Nadalje, ovaj svjedok je potvrdio da je podnio prijavu MUP-u, te da u svemu ostaje pri izjavi koju je tada dao. Takođe je pojasnio i da mu je povjerena uloga informatora, da je pozvao telefonom apelanta i dogovorio sastanak, da je s apelantom sjeo u njegovo vozilo i da je, po njegovoj uputi, novac koji je dobio od policije u bijelom kovertu s logom, kako je navedeno, „Pro Kredit bank“, ubacio u pretinac automobila koji je koristio apelant.
9. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je po usmenoj naredbi sudije za prethodni postupak, o kojoj je sačinjen zapisnik od 13. decembra 2012. godine od 13.10 časova, izvršen pretres vozila Poreske uprave koje je koristio apelant. O pretresu je sačinjen zapisnik i fotodokumentacija pretresa, te je izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta: mobilnog telefona koji je koristio apelant i 150 novčanica u apoenima od po 100 KM označenih serijskih brojeva. Činjenica da je naredba za pretres izdata u 13.10 časova, da je pretres otpočeo u 13.20 časova, a da je na naredbi o pretresu naznačeno da je uručena apelantu u 13.38 časova i da je odbio da je potpiše, po ocjeni Okružnog suda nije od značaja za zakonitost radnje pretresanja. S tim u vezi je ukazano da je u zapisniku o pretresu, pored ostalog, označeno da je apelant upoznat o svojim pravima, o razlogu pretresa, te da se poslije uručenja naredbe o pretresanju pristupilo pretresu, a zbog čega označena vremenska razlika ne utiče na zakonitost pretresa. Okružni sud je ukazao i na potvrdu o predaji predmeta iz koje je vidljivo da su predmeti koji su tačno popisani i opisani u zapisniku o pretresu i potvrdi o oduzimanju predmeta predati Okružnom sudu u Banjaluci 18. decembra 2012. godine, čiji prijem je potpisom potvrdio sudija za prethodni postupak, te je zaključeno da su predati u skladu sa članom 134. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Nadalje, zaključeno je i da je fotodokumentacija sačinjenog pretresa zakonit dokaz, te da je na fotografijama 5. i 6. vidljivo da je u unutrašnjem dijelu vozila, u pretincu koji se nalazi ispred suvozača, pronađen bijeli koverat u kom se nalazio novac. Činjenica da se na fotografijama na kovertu ne vidi i logo označene banke, kako je izjavio svjedok V.E ., po ocjeni Okružnog suda ovaj dokaz nije učinila nezakonitim.
10. Okružni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da su dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, te korištenje informatora) pribavljeni na nezakonit način jer je naredba za provođenje posebnih istražnih radnji donijeta prije naredbe o provođenju istrage. S tim u vezi je ukazano da je naredba o provođenju posebnih istražnih radnji donijeta na osnovu člana 236. stav 1. ZKPRS, na obrazloženi prijedlog tužioca, uz naznaku lica, brojeva telefona, podataka o licu koje je određeno za informatora, osnove sumnje za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, razloge za preduzimanje navedenih radnji, bitne okolnosti koje zahtijevaju njihovo preduzimanje, navedene su radnje koje se zahtijevaju, način izvođenja, obim i trajanje. Takođe, ukazano je i da se, u skladu sa članom 224. stav 2. ZKPRS, istraga može voditi i protiv nepoznatog lica, pa da se analognim tumačenjem ove odredbe dolazi do zaključka da se posebne istražne radnje mogu odrediti i protiv nepoznatog lica uz obavezno ispitivanje uslova za njihovu primjenu iz člana 234. ZKPRS.
11. Okružni sud je iskazu svjedoka V. E. poklonio vjeru u cjelini, smatrajući, pored ostalog, da je njegov iskaz u skladu s pobrojanim objektivnim dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji. U prilog zaključku da je ovaj svjedok govorio istinu ukazano je i na sadržaj presretnutog razgovora od 17. decembra 2012. godine iz čijeg sadržaja i smisla proizlazi da su apelant i optuženi D. N. očekivali novac od svjedoka V. E., kako je on i tvrdio. Takođe, u prilog zaključku da je svjedok V. E. govorio istinu ukazano je da je na temelju iskaza svjedoka Z. K., D. Đ. i N. Dž. zaključeno da je zadatak apelanta i optuženog D. N. bio da nakon izdatog naloga izvrše kontrolu nad poreskim obveznikom, da nakon toga sačine službenu zabilješku koja se dostavlja neposrednom rukovodiocu u Poreskoj upravi, te da se u službenoj zabilješci navode mjere koja se trebaju preduzeti u slučaju utvrđene nepravilnosti. Stoga je neosnovanom ocijenjena i apelantova tvrdnja da se sastao sa svjedokom V. E. kako bi mu ovaj predao priznanicu o uplaćenom porezu, jer pribavljanje uplatnice i nije njegova obaveza. Najzad, ukazano je i na objektivni dokaz, označeni predmet Poreske uprave na kom je na omotu spisa označeno ime pilane svjedoka V. E., a u koji je uložena službena zabilješka bez datuma i potpisa, sačinjena u tri primjerka, na kojim su naznačena imena apelanta i optuženog D. N. kao inspektora, koju su nakon završene kontrole trebali potpisati, čime bi njihovo postupanje kao službenih lica bilo okončano.
12. Okružni sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da su apelant i optuženi D. N. po prethodnom dogovoru od svjedoka V. E. zahtijevali i primili novac da u okviru svojih ovlaštenja ne izvrše radnju koju su morali izvršiti, jer su novac primili, a službenu zabilješku o izvršenoj kontroli koju su prethodno sačinili u tri primjerka bez datuma nisu potpisali i predali Poreskoj upravi zajedno sa spisom jer bi time kontrola bila završena, već su to odlagali dok apelant ne primi novac koji su zahtijevali od V. E. Okružni sud je utvrđujući pitanje vinosti apelanta i optuženog D. N. zaključio da su obojica postupali s direktnim umišljajem, tj. da su bili svjesni da zahtijevaju i primaju korist u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, te da ne preduzimaju službenu radnju koju su u okviru svojih ovlaštenja morali izvršiti, tj. da sačinjenu službenu zabilješku o izvršenoj provjeri poreskog obveznika potpišu i zajedno s predmetom predaju u Poresku upravu, čime bi njihov rad bio okončan, već su tražili novac od V. E. tvrdeći da imaju veliki dosje o nepravilnostima i da zbog toga mora platiti veliku kaznu, a koju neće platiti ukoliko dobiju traženi iznos novca.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 010968 14 Kž 5 od 25. maja 2015. godine, odlučujući o žalbi apelanta i optuženog D. N., prvostepenu presudu po službenoj dužnosti preinačio u pogledu odluke o mjeri bezbjednosti, tako da je apelantu i optuženom D. N. ukinuo mjeru bezbjednosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
14. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanom ocijenjene apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je Okružni sud prekršio čl. 3, 13. i 14. ZKPRS. Vrhovni sud je istakao da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da je najprije iznijet sadržaj, a zatim dana ocjena svakog izvedenog dokaza optužbe i odbrane pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da je dana ocjena protivrječnih dokaza. Nadalje, ukazano je da prvostepeni sud nije imao sumnje u pogledu bilo kog dokaza u korist ili na štetu odbrane pa da nije prekršen princip in dubio pro reo. Ukazano je i da je apelant imao mogućnost da iznese i suprotstavi svoje argumente argumentima tužilaštva iz čega proizlazi da odbrana ni na koji način nije dovedena u neravnopravan položaj, odnosno da nije prekršen princip jednakosti oružja. Vrhovni sud je zaključio i da je Okružni sud s jednakom pažnjom ocjenjivao i utvrđivao činjenice kako one koje terete apelanta tako i one koje mu idu u prilog, te da se apelantovi prigovori u ovom dijelu mogu ticati ocjene dokaza ali ne i postupanja nezavisnog i nepristranog suda, kako je on smatrao.
15. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da se presuda Okružnog sud zasniva na nezakonitim dokazima. Vrhovni sud se u ovom dijelu saglasio s razlozima i obrazloženjima iz presude Okružnog suda. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da se naredba za provođenje posebnih istražnih radnji ne može donijeti prije naredbe o provođenju istrage. S tim u vezi je ukazano da, s jedne strane, niti jedna zakonska odredba ne uslovljava da se posebne istražne radnje mogu odrediti samo ako je donesena naredba o provođenju istrage, a s druge strane, sudija za prethodni postupak ima funkcionalnu nadležnost za postupanje i prije donošenja naredbe o provođenju istrage, s obzirom na to da ima ovlaštenja da postupa i kod radnje pretresanja stana, prostorija i lica (donosi naredbu), za koje radnje takođe nije preduslov da je donijeta naredba o provođenju istrage. Nadalje, po ocjeni Vrhovnog suda, činjenica da je na potvrdi o predaji novca V. E. naznačen datum 14. decembar 2012. godine, a da je u izvještaju ovlaštenih službenih lica naveden 17. decembar 2012. godine, po ocjeni Vrhovnog suda nema značaj za ocjenu da li je pronađeni novac zakonit dokaz. S tim u vezi je ukazano i da je V. E. potvrdio da mu je novac predan 17. decembra 2012. godine, te na razloge i obrazloženja koje je u ovom dijelu ponudio Okružni sud.
16. Nadalje, neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je nezakonita radnja pretresanja automobila koji je koristio, kao i ostale radnje pretresanja. S tim u vezi je ukazano da iz spisa predmeta nesporno proizlazi da je apelant prisustvovao radnji pretresanja (što je i sam izjavio), da je nakon što je sudija za prethodni postupak odobrio usmeni zahtjev ovlaštenih lica i izdao naredbu, a prije početka pretresa, apelant upoznat o svojim pravima, svojstvu policijskih službenika i razlogu pretresa, da su službena lica pokušala da uruče naredbu apelantu, ali da je on to odbio. Takođe, u ovom dijelu Vrhovni sud je ukazao i na razloge i obrazloženja iz presude Okružnog suda.
17. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i apelantove tvrdnje kojim je osporavao ocjenu izvedenih dokaza. S tim u vezi je ukazano da su u obrazloženju presude izneseni iskazi svih saslušanih svjedoka, koji su pravilno ocijenjeni. Pri tom, ukazano je da je posebno detaljno analiziran sadržaj iskaza svjedoka V. E. koji je pravilno ocijenjen kao vjerodostojan, a o čemu su dati valjani razlozi i obrazloženja u presudi Okružnog suda. Nadalje, ukazano je da je iskaz ovog svjedoka doveden u vezu s dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji, zatim potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta i fotodokumentacijom sačinjenom povodom izvršenog pretresanja vozila, označenom službenom zabilješkom.
18. Vrhovni sud je zaključio i da izreka presude Okružnog suda sadrži sve elemente krivičnog djela primanje mita iz člana 351. stav 1. KZRS, pa da je neosnovano apelantovo pozivanje na povredu Krivičnog zakona. Vrhovni sud je istakao da je u činjeničnom opisu radnje u izreci presude, pored ostalog, naveden odnos između V. E. kao davaoca poklona i apelanta i optuženog D. N. kao službenih lica, na način što su V. E. obećali da neće platiti visoku novčanu kaznu za nepravilnosti u poslovanju, a da će im V. E. zauzvrat dati 15.000 KM. To što su tražeći novac tvrdili i da imaju veliki dosje o nepravilnostima, za što bi trebao platiti novčanu kaznu, da kaznu neće platiti ako novac dobiju, a koji su i primili (pri čemu službenu zabilješku o izvršenoj kontroli koju su sačinili bez datuma nisu potpisali i predali Poreskoj upravi) po ocjeni Vrhovnog suda krivično djelo čini dovršenim. Vrhovni sud je istakao da za postojanje ovog krivičnog djela nije neophodno da su apelant i optuženi D. N. i preduzeli radnju koju su obećali V. E.
19. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 010968 15 Kvlz od 28. oktobra 2015. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti.
20. U vezi s apelantovim tvrdnjama o povredi Krivičnog zakona, jer djelo, onako kako je opisano u izreci presude Okružnog suda, nije krivično djelo, ukazano je da su identični navodi isticani i u žalbi protiv ove presude, da se o njima Vrhovni sud već izjasnio, pa da se apelant upućuje na razloge i obrazloženja iz presude Vrhovnog suda. Nadalje, ukazano je i da se zahtjev za zaštitu zakonitosti može uložiti zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS, a da iz apelantovog zahtjeva proizlazi da argumentaciju za ovu povredu nalazi u drugim bitnim povredama iz člana 311. stav 1. ZKPRS (povreda člana 3. ZKPRS – princip in dubio pro reo, povreda čl. 10, 14, 295, i 304. ZKPRS). S obzirom na to da je povreda iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS izdvojena u poseban oblik povrede, kada su učinjene druge bitne povrede iz istog člana, zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može se podnijeti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
22. Obrazlažući navode o povredi ustavnih prava, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer su oba suda nepravilno primijenila odredbe ZKPRS (čl. 3, 13. stav 1. i 14.), budući da s jednakom pažnjom nisu ispitala činjenice koje su ga teretile i one koje su mu išle u korist, da su sudovi povrijedili presumpciju nevinosti, te da utvrđivanju činjenica nisu pristupili kao nezavisni i nepristrasni sudovi. U prilog navedenom apelant ističe da je Okružni sud provedene dokaze ocijenio tako što je koristio samo dijelove iskaza svjedoka koji ga terete, a da uopšte nije ocijenio dijelove iskaza svjedoka u vezi s provedenim objektivnim dokazima, koji ga ne terete, već mu idu u korist. Za ilustraciju navedenog ukazuje na ocjenu iskaza svjedoka-informatora V. E. Apelant ukazuje na, po njegovom mišljenju, nedosljednosti u iskazu ovog svjedoka, te smatra da, kad se dovedu u vezu s objektivnim dokazima, upućuju na zaključak da iskaz ovog svjedoka nije bio objektivan. Takođe tvrdi da je sud i objektivne dokaze ocijenio tako da je sve formalne propuste, kojima su ovi dokazi obuhvaćeni, tumačio tako da ti formalni propusti nemaju značaj prilikom utvrđivanja činjenice da je počinio krivično djelo na način opisan u izreci presude. Po njegovom mišljenju, ovakav zaključak suda u odnosu na objektivno provedene dokaze upravo govori da je sud povrijedio presumpciju nevinosti, da je pristrasno ocijenio dokaze, a sve kako bi došao do zaključka da je počinio predmetno krivično djelo. Po njegovom mišljenju, neprihvatljiv je stav suda da nije bitno što je pretres vozila prema zapisniku o pretresu započet 17. decembra 2012. godine u 13.20 časova, a da mu je naredba za pretres uručena u 13.38 časova; da su naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji donesene, a da sudija za prethodni postupak nikada nije vidio naredbu o sprovođenju istrage; da je prema potvrdi o preuzimanju spornih novčanica V. E. preuzeo novčanice 14. decembra 2012. godine, a prema izvještaju koji se dostavlja tužiocu i sudu sporne novčanice su mu predate 17. decembra 2012. godine, a tužilac nije predočio dokaz da postoji potvrda o prijemu istih novčanica tog dana, a posebno u koje vrijeme.
23. Nadalje, apelant tvrdi da su mu pravo na pravično suđenje, pravo na odbrano i pravo da mu sudi nepristrasan sud povrijeđeni i jer se presude zasnivaju na nezakonito pribavljenim dokazima. Apelant najprije ukazuje na naredbu sudije za prethodni postupak od 17. decembra 2012. godine koja se odnosila na pretres stana, kuće, ostalih prostorija, pokretnih stvari i lica i privremeno oduzimanje predmeta koje on koristi, te na pretres službenog vozila, kao i da se radilo o usmenoj naredbi o čemu je sud sačinio zapisnik. Tvrdi i da zapisnik o pretresu i potvrda o oduzetim predmetima nisu sačinjeni u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS. U vezi s tim ukazuje da nije naznačeno gdje je nađen novac, kao ni mobilni telefon koji mu je oduzet, da se fotodokumentacija sačinjena prilikom pretresa ne poklapa sa zapisnikom o obavljenom pretresu. Nadalje, apelant ističe i da je u izvještaju od 18. decembra 2012. godine, koji su sačinila ovlaštena službena lica o izvršenom pretresu, navedeno da je pretres izvršen 18. decembra, a iz zapisnika o pretresu je vidljivo da je pretres izvršen 17. decembra, da u izvještaju stoji da je prilikom pretresa putničkog vozila pronađen mobilni telefon i 150 novčanica, a da nije naveden ni koverat u kojem su novčanice nađene, ni mjesto gdje su pronađene novčanice, kao ni mobilni telefon, te da je fotodokumentacija suprotna zapisniku o izvršenom pretresu.
24. Apelant tvrdi i da je pronađeni novac nezakonit dokaz ne samo zbog naprijed navedenog već i zbog činjenice da je pretres prilikom kog je novac nađen završen 17. decembra, a da je novac predat Okružnom sudu tek 18. decembra 2012. godine, pa da je pogrešan zaključak da je predaja izvršena bez odlaganja i u skladu sa zakonom. Nadalje, ukazuje na potvrdu o predaji predmeta broj 02/1-1-94/12 od 14. decembra 2012. godine, iz koje se vidi da su novčanice tog dana predate V. E. koji je određen za informatora, pa da proizlazi da su bile kod njega sve do pretresa od 17. decembra 2012. godine. Takođe ističe da u ovoj potvrdi nisu navedene novčanice s upisanim apoenima u kojima se predaju, već je navedeno da mu se predaju novčanice koje se koriste u posebnim istražnim radnjama po Naredbi Okružnog suda Banjaluka broj 1 1 0 K 010968 12 Kpp-p od 13. decembra 2012. godine. U citiranoj naredbi nisu taksativno nabrojane novčanice, nisu opisane, već je navedeno da će se novčanice fotografisati i popisati njihovi serijski brojevi. To je podrazumijevalo da se u potvrdi o njihovoj predaji V. E. moraju opisati novčanice na način što će se popisati njihovi serijski brojevi. Apelant tvrdi da je radi otklanjanja ovih nepravilnosti podnesen izvještaj koji su sačinila ovlaštena službena lica, a u kom je navedeno da su V. E. novčanice u iznosu od 15.000 KM predate 17. decembra 2012. godine, ali da nije navedeno vrijeme preuzimanja novčanica kao ni apoeni u kojima su novčanice predate, niti se navodi da su novčanice stavljene u bijeli koverat s oznakom „Pro Kredit bank“ BiH. Apelant ističe da su u fotodokumentaciji novčanica broj 02/4.-052-sl. od 14. decembra 2012. godine fotografisane novčanice i koverat, ali koverat nikada i nigdje izuzev u ovoj fotodokumentaciji, nije konstatovan, kao i da sud nikada nije obrazložio, niti je u presudi naveo kada su i koje su novčanice predate V. E., da li 14. ili 17. decembra 2012. godine, a iz razloga što bi morao zaključiti da se radi o nezakonitom dokazu.
25. Nadalje, apelant tvrdi i da su nezakoniti dokazi pribavljeni na temelju naredbi sudije za prethodni postupak broj 11 0 K 010968 12 Kpp-p od 13. decembra 2012. godine kojim je naloženo provođenje posebnih istražnih radnji iz člana 234. stav 2. tačke a), d), đ) i g) ZKPRS. Apelant tvrdi da je naredba izdata a da prethodno nije izvršen uvid u naredbu o sprovođenju istrage protiv njega i optuženog D. N. Po njegovom mišljenju, stav suda u ovom dijelu je suprotan relevantnim odredbama ZKPRS kao objektivnim dokazima. Apelant ističe da iz zapisnika o prijemu usmene krivične prijave od 12. decembra 2012. godine proizlazi da je V. E. krivičnu prijavu podnio protiv njega i optuženog D. N., odnosno da ih je naveo i u svojoj izjavi koju je dao tom prilikom. Stoga je i tužiocu i policiji već 12. decembra 2012. godine bio poznat njihov identitet, a što se vidi i iz prijedloga tužilaštva za određivanje posebnih istražnih radnji prema osumnjičenom D. N. i njemu, uz navođenje njihovih ličnih podataka. Slijedom navedenog, smatra da je tužilac prije stavljanja prijedloga za određivanje posebnih istražnih radnji trebao donijeti naredbu o sprovođenju istrage protiv njega i D. N., te da je trebao i da je dostavi uz prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji sudiji za prethodni postupak. Stoga, neprihvatljivim smatra obrazloženje redovnih sudova u kom se pozivaju na provođenje istrage protiv nepoznatog lica.
26. Apelant tvrdi da Vrhovni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode kojim je ukazao na navedene nezakonitosti, te ističe da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda ne zadovoljava standard obrazložene presude. Po njegovom mišljenju, neprihvatljivo je da se u vezi s istaknutim žalbenim navodima Vrhovni sud samo poziva na razloge i obrazloženja iz osporene presude Okružnog suda.
27. Nadalje, apelant tvrdi i da je pogrešno primijenjen KZRS jer nije moguće zaključiti koje je to radnje trebao izvršiti u okviru svojih ovlaštenja, odnosno koju to radnju u okviru svojih ovlaštenja nije izvršio ili je obećao da je neće izvršiti, a koju bi morao izvršiti. Takođe ističe i da u izreci presude nije dat opis vinosti.
28. Apelant tvrdi da mu je Vrhovni sud odlučujući o njegovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti povrijedio i pravo na odbranu, a što se ogleda u povredi njegovog prava da mu sudi nepristrasan sud, da stranke imaju jednak pristup sudu, da se presuda ne može zasnivati na nezakonito pribavljenim dokazima, da presuda mora biti obrazložena, tj. da moraju biti jasno navedeni razlozi koji su rukovodili sud za donošenje presude, te da posebno ne smije postojati proizvoljnost u primjeni zakona. U vezi s tim, apelant smatra neprihvatljivim pozivanje Vrhovnog suda na razloge i obrazloženja iz prethodne presude jer je zahtjev bio argumentovan i detaljno obrazložen i sud je bio obavezan odgovoriti na istaknute navode. Pri tom, apelant ističe da je ovakav pristup neprihvatljiv i zbog činjenice da isti sud odlučuje i o žalbi i o zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Nadalje, apelant tvrdi i da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da mu nije povrijeđeno pravo na odbranu jer se, prema stavu Vrhovnog suda, zahtjev za zaštitu zakonitosti može podnositi samo zbog povrede odredaba iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS, jer je ova bitna povreda izdvojena u poseban oblik bitne povrede, pa u slučajevima kada su učinjene druge bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 13. stav 1. ZKPRS, osim one iz tačke g), zbog tih drugih povreda se zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može podnositi. Po njegovom mišljenju, povreda prava na odbranu predstavlja povredu procesnih normi, a Vrhovni sud je prekršio čl. 3, 10, 14. i 295. ZKPRS, odnosno odredbe koje predstavljaju prava na odbranu.
b) Odgovor na apelaciju
29. Vrhovni sud je u odgovoru na apelacije istakao da je u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS ocijenio apelantove žalbene navode i navode iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.
30. Okruži sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su na održanom glavnom pretresu saslušani svjedoci predloženi od tužilaštva i odbrane, da je apelant imao mogućnost da unakrsno ispita sve svjedoke optužbe, te da su izvedeni objektivni dokazi pobrojani u obrazloženju presude. U vezi s apelantovim tvrdnjama o nezakonitim dokazima, Okružni sud se iscrpno pozvao na razloge i obrazloženja iz svoje presude. Ukazano je i da je presuda donesena nakon nepristrasnog, javno provedenog postupka u skladu sa ZKPRS, te da je pravilno primijenjen KZRS.
31. Okružno tužilaštvo je u opširnom odgovoru na apelaciju istaklo da se apelacija najviše bavi ocjenom provedenih dokaza tokom glavnog pretresa (iskazima svjedoka), posebno iskazom ključnog svjedoka informatora V. E., ujedno oštećenog u ovom predmetu, zatim objektivnim dokazima. Nadalje, ukazano je da je svjedok V. E. neposredno saslušan na glavnom pretresu čak četiri puta (direktno i unakrsno) i svaki put u cijelosti ostao pri svojim navodima, iako je odbrana pokušala čak na neprimjeren način da ga diskredituje (zbog čega je prvostepeni sud tokom glavnog pretresa jednog od apelantovih branilaca i novčano kaznio). Takođe, ukazano je i da su navodi iznijeti u apelaciji već bili iznijeti u apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude upućene Vrhovnom sudu, pa je žalbeni sud sve te navode razmotrio, iz čega proizlazi da apelant smatra da Ustavni sud BiH predstavlja još jedan žalbeni stepen koji bi razmatrao iste žalbene navode koji su već razmatrani.
V.Relevantni propisi
32. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Primanje mita Član 351.
(1) Službeno ili odgovorno lice koje zahtijeva ili primi poklon ili kakvu drugu korist, ili koje primi obećanje poklona ili kakve koristi, da u okviru svog ovlašćenja izvrši radnju koju ne bi smjelo izvršiti, ili da ne izvrši radnju koju bi moralo ili moglo izvršiti, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina.
(…)
33. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Pravo na odbranu Član 7.
(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2)Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kada je to određeno ovim zakonom.
(3)Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Zakonitost dokaza Član 10.
(...)
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234.
(1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
(2)Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a)nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, (...)
d) korišćenje prikrivenih istražilaca i korišćenje informatora,
đ) simulovani i kontrolisani otkup predmeta i simulovano davanje potkupnine, (...)
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236.
(1) Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
(...)
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Sadržaj presude Član 304.
(...)
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
(...)
Uslovi za podnošenje zahtjeva Član 350.
(1) Protiv pravosnažne presude može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:
a) zbog povrede Krivičnog zakona i
b) zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ovog zakona. (…) VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju apelant je prvobitno podnesenom apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda 11 0 K 010968 14 Kž 5 od 25. maja 2015. godine koju je primio 2. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 24. avgusta 2015. godine. Apelant je apelacijom od 19. decembra 2015. godine (AP 5596/15) sporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 010968 15 Kvlz od 28. oktobra 2015. godine donesenu po njegovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, koju je primio 17. novembra 2015. godine, a koja odluka zapravo predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari budući da i protiv te presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
41. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
42. Apelant tvrdi da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, te da je u osporenim presudama izostala njihova brižljiva i savjesna ocjena zbog čega mu je, kako smatra, povrijeđeno pravo na odbranu, pretpostavka nevinosti, jednakost stranaka u postupku, garancije u vezi sa suđenjem pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. Takođe tvrdi i da su zbog toga u obrazloženjima osporenih presuda Vrhovnog suda izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi s njegovim navodima iz žalbe i zahtjeva za zaštitu zakonitosti, te da povrijeđen Krivični zakon.
43. U vezi s apelantovom tvrdnjom da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praski slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46., serija A, broj 140; i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine; i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. jul 2009. godine).
44. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan takođe mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).
45. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi usvojio i stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je takođe naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 35). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi AP 661/04, op. cit., tačka 30).
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao i koristio mogućnost da osporava i dovodi u pitanje zakonitost dokaza na kojim su zasnovane osporene presude. Naime, i u postupku pred redovnim sudovima kao i u apelaciji apelant je isticao da je pretres automobila koji je koristio nezakonito proveden jer je pretres otpočeo prije nego mu je naredba predana, ukazivao je na razliku u datumu predaje novca V. E., da nisu popisane novčanice koje su predate V. E., da nije detaljno opisan koverat u kojem je novac nađen, da fotodokumentacija nije tačna, da oduzeti predmeti nisu bez odlaganja predati sudu, da je naredba o provođenju posebnih istražnih radnji donijeta prije nego je tužilac donio naredbu o provođenju istrage. Shodno navedenom, proizlazi da su se apelantovi prigovori u vezi s ovako pribavljenim dokazima ticali njihovih formalnih nedostataka, ali ne i njihove pouzdanosti i tačnosti. Nadalje, ovi apelantovi prigovori detaljno su ispitani kako pred prvostepenim sudom tako i u postupku po žalbi u okviru Vrhovnog suda. Oba suda su, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPRS, dala iscrpne razloge i obrazloženja zbog kojih apelantove tvrdnje nisu prihvatili kao osnovane. Stoga, činjenica da je apelant bio neuspješan u osporavanju ovih dokaza ne dovodi u pitanje činjenicu da je apelant imao efektivnu mogućnost da ove dokaze osporava i da se protivi njihovom korišćenju, kao i da je tu mogućnost i koristio. Nadalje, dokazi pribavljeni provođenjem ovih radnji nisu i jedini na kojim su zasnovane osporene odluke. Naime, apelant ne osporava iskaz svjedoka V. E. u dijelu u kom je naveo da su apelant i optuženi D. N. tražili iznos od 15.000 KM kako ga ne bi obavezali na plaćanje visoke kazne zbog nepravilnosti u poslovanju, sadržaj telefonskog razgovora koji je prethodio primopredaji traženog novca, da se nakon toga sastao sa V. E., te da je prilikom pretresa automobila pronađen novac u iznosu od 15.000 KM (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2015. godine, st. od 131. do 134).
47. Ustavni sud zapaža da je sadržaj svih dokaza provedenih na glavnom pretresu detaljno interpretiran u presudi Okružnog suda, te da su ovi dokazi ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Posebna pažnja preklonjena je iskazu svjedoka V. E., te je njegov iskaz doveden u vezu s provedenim dokazima materijalne prirode: da je pronađena službena zabilješka bez potpisa i datuma o obavljenoj poreskoj kontroli kod V. E., sadržaj telefonskog razgovora koji je prethodio primopredaji novca između apelant i V. E. Apelant ni u apelaciji kao ni u postupku pred redovnim sudovima nije ponudio niti jedan dokaz koji bi doveo u pitanje iskaz ovog svjedoka iscrpno interpretiran u obrazloženju presude Okružnog suda. Takođe, ni iz apelantovih navoda kao ni iz obrazloženja osporenih presuda nije moguće zaključiti koje činjenice su redovni sudovi propustili ocijeniti i tako doveli u pitanje obavezu iz člana 14. ZKPRS da sa jednakom pažnjom ocjenjuju činjenice koje terete i koje idu u prilog apelantu, a čime bi povrijedili princip jednakosti oružja, te da su doveli u pitanje garancije u vezi s pretpostavkom nevinosti. Najzad, iscrpna analiza i ocjena provedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te razlozi i obrazloženja na kojim je zasnovana ocjena provedenih dokaza ne upućuju na zaključak da su redovni sudovi izašli iz okvira koji im je dodijeljen slobodnom ocjenom dokaza, te da su pri tom postupali na način koji dovodi u pitanje garancije u pogledu suđenja pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, kako apelant neosnovano tvrdi.
48. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da su u pogledu njegovih prigovora istaknutih u žalbi te u zahtjevu za zaštitu zakonitosti izostali valjani razlozi i obrazloženja u osporenim presudama Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC). Najzad, kada se radi o odluci višeg suda, suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je, u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda, neslaganja zasnovao na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio prije nego što ju je prethodno razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC, 2002).
49. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda kojom je odlučeno o apelantovoj žalbi proizlazi da je Vrhovni sud ispitujući svaki od navoda iz žalbe najprije ponudio razloge i obrazloženja zbog kojih ih smatra neosnovanim, te se zatim pozvao i saglasio s razlozima i obrazloženjima iz presude Okružnog suda u vezi s konkretnim žalbenim navodom. Nadalje, iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda kojom je odlučeno o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti proizlazi da je apelant ponovio identične navode kao i u žalbi o navodnoj povredi prava na odbranu i povredi Krivičnog zakona. Stoga, a imajući u vidu citirane stavove, činjenica da je u ovom dijelu apelant upućen na razloge i obrazloženja iz presude Vrhovnog suda kojom je odlučeno o njegovoj žalbi, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne upućuje na zaključak o manjkavosti obrazloženja osporenih odluka.
50. Najzad, apelant tvrdi i da je povrijeđen Krivični zakon jer se u radnjama kako su opisane u izreci presude ne stiču obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim, kao i zbog činjenice da u izreci presude Okružnog suda nije označen oblik vinosti. Imajući u vidu opširnu elaboraciju Okružnog i Vrhovnog suda, najprije o elementima konkretnog krivičnog djela, te zbog čega se u apelantovim konkretno navedenim radnjama i stiču obilježja tog djela, kao i razloge i obrazloženja koje je Okružni sud ponudio u vezi sa zaključkom da je apelant postupao s direktnim umišljajem, proizlazi da je ovaj dio apelantovih navoda očigledno neosnovan.
51. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da se presude zasnivaju na dokazima na kojim se ne mogu zasnivati, te da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, pa da je zbog toga prekršeno apelantovo pravo na odbranu, pretpostavka nevinosti, jednakost stranaka u postupku, suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, da je povrijeđen Krivični zakon, te najzad da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene presude.
52. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da se presude zasnivaju na dokazima na kojim se ne mogu zasnivati, te da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, pa da je zbog toga prekršeno apelantovo pravo na odbranu, pretpostavka nevinosti, jednakost stranaka u postupku, suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, da je povrijeđen Krivični zakon, te najzad da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene presude.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman