Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4940/17 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4940/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4940/17, rješavajući apelaciju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 090216 17 Rev od 8.
septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta BiH, podnio je 29. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 090216 17 Rev od 8. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi (P. D.) da apelantu naknadi određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da apelant traži da mu tuženi isplati utuženi iznos jer je u određenom parničnom postupku, primjenom člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelant obavezan da M. R., E. R., E. R. i F. R. (u daljnjem tekstu: porodica R.) isplati određeni iznos, kao naknadu za njihovo izuzeto zemljište i porušene objekte u Brčkom i da im naknadi troškove parničnog postupka. Naime, da kako je apelant navedeni iznos u cijelosti isplatio porodici R., da traži od tuženog da mu isplati utuženi iznos, jer je „tuženi u okviru svojih nadležnosti i preuzetih odgovornosti u organu uprave, čiji je bio sekretar, morao voditi računa o zakonitom provođenju postupka preuzimanja imovine porodice R. i rušenja predmetnih objekata, kada je zbog njegovih nezakonitih radnji (kao odgovornog lica) potpisivanjem rješenja od 15. maja 1997. godine došlo do nezakonitog lišavanja imovine koja je vlasništvo porodice R. zbog čega je apelant, po donesenim presudama u parničnom postupku, isplatio naknadu porodici R. kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 69414,20 KM“, pa da apelant traži da mu tuženi, shodno odredbi člana 172. stav 2. ZOO, kao jedan od solidarnih dužnika (član 206. stav 3. i 4. ZOO) isplati iznos od 69.414,20 KM. Nadalje, da je u obrazloženju prvostepene presude navedeno da apelant (na kome je bio teret dokazivanja) nije dokazao postojanje pretpostavki za osnovanost predmetnog zahtjeva, odnosno da nije dokazao da je tuženi štetu, čiju naknadu apelant traži od tuženog, skrivio namjerno ili krajnjom nepažnjom. Zatim, da je odlučujući o apelantovoj žalbi drugostepeni sud ocijenilo da apelant navodima u žalbi nije doveo u pitanje relevantno činjenično stanje na kome je zasnovana prvostepena presuda, niti je doveo u pitanje zakonitost prvostepene presude. Apelacioni sud je istakao da je u razlozima drugostepene presude navedeno da je apelant bio dužan dokazati da je tuženi štetu prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom, da bi apelant uspio sa regresnim zahtjevom prema tuženom. Međutim, da apelant to nije dokazao, pa da je drugostepeni sud prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda, jer je Skupština opštine Brčko 7. jula 1995. godine donijela Program rušenja objekata na području grada Brčko, kojim Programom su bili obuhvaćeni i objekti porodice R., nakon čega je rješenjem Sekretarijata za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo od 15. maja 1997. godine (kojem rješenju je prethodio zapisnik urbanističko građevinske inspekcije o rušenju objekata koji predstavljaju opasnost po život i zdravlje ljudi) određeno rušenje predmetnih objekata, koje rušenje nije potpisano od strane tuženog (potpisano je od strane lica ovlaštenog da to učini umjesto tuženog). Apelacioni sud je istakao da je rješenje od 15. maja 1997. godine doneseno u proceduri provođenja Programa za rušenje objekata opasnih po život i zdravlje ljudi donesenog od strane Skupštine opštine Brčko (Republika Srpske) i da samo po sebi nije dokaz o tome, da je tuženi štetu, koju je apelant naknadio porodici R. na osnovu presude donesene u parničnom postupku, skrivio namjerno ili krajnjom nepažnjom, pa da stoga nije u obavezi da istu nadoknadi apelantu, shodno odredbi člana 172. stav 2. ZOO. Nadalje, da je neosnovan apelantov navod u reviziji da je prvostepeni sud propustio da cijeni iskaz tuženog u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), a što drugostepeni sud nije „sankcionisao", nego naprotiv, da je iskaz tuženog, koji se pozvao na Program SO Brčko-RS o rušenju objekata opasnih po život i zdravlje ljudi i Zapisnik urbanističko građevinske inspekcije (sastavljen dan ranije u odnosu na rješenje kojim je određeno rušenje objekata u gradu opasnih po život i zdravlje ljudi zbog dotrajalosti), prvostepeni sud pravilno cijenio i da stoga nije bilo razloga da drugostepeni sud ne prihvati tu ocjenu kao pravilnu.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju svoje odluke utemeljili na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno na proizvoljno utvrđenim činjenicama bez obavezne ocjene dokaza u smislu člana 8. ZPP-a. Apelant, između ostalog, navodi da prvostepena presuda nije zasnovana na pravilnoj ocjeni dokaza, pa da su takva utvrđenja suda paušalna i proizvoljna, jer nisu zasnovana na pravilnoj, savjesnoj i brižljivoj ocjeni dokaza. Nadalje, da niti žalbeni niti revizioni sud nisu ispitali nižestepene odluke sudova u onim dijelovima kojim se pobijaju žalbom, odnosno revizijom, u granicama razloga navedenih u žalbi, odnosno reviziji.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
9. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, pravo na pravično suđenje obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju. U vezi sa navedenim, a u odnosu na apelacione navode da niti drugostepeni sud, a ni Apelacioni sud u revizionom postupku nisu cijenili sve žalbene navode, odnosno revizione navode, koje je podnio protiv prvostepene presude, odnosno drugostepene odluke, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, navedeni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovore na sve iznesen žalbene, revizione argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman