Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5492/17 (M. A. i drugi)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5492/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-5492/17, rješavajući apelacije Muhameda Agića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Muhamed Agić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 198593 13 Rsž od 6. oktobra 2017. godine, Nijaz Vreto protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 218897 17 Rsž 2 od 10. oktobra 2017. godine, Hasan Muhibić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 231120 13 Rsž od 13. oktobra 2017. godine, Nasuf Kurtović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 205292 13 Rsž od 18. oktobra 2017. godine, Muamer Džano protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 214789 13 Rsž od 26. oktobra 2017. godine, Edin Bećirević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 201486 13 Rsž od 11. oktobra 2017. godine, Fikret Kapo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 206688 13 Rsž od 6. oktobra 2017. godine, Izet Mačkić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 198666 13 Rsž od 6. oktobra 2017. godine i Hajrudin Đozo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 198660 13 Rsž od 18. oktobra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-5492/17

1. Muhamed Agić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kreševa, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 198593 13 Rsž od 6. oktobra 2017. godine.

AP-5493/17

2. Nijaz Vreto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 218897 17 Rsž 2 od 10. oktobra 2017. godine.

AP-5494/17

3. Hasan Muhibić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 231120 13 Rsž od 13. oktobra 2017. godine.

AP-5496/17

4. Nasuf Kurtović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 205292 13 Rsž od 18. oktobra 2017. godine.

AP-5497/17

5. Muamer Džano (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 214789 13 Rsž od 26. oktobra 2017. godine.

AP-5498/17

6. Edin Bećirević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 201486 13 Rsž od 11. oktobra 2017. godine.

AP-5499/17

7. Fikret Kapo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 206688 13 Rsž od 6. oktobra 2017. godine.

AP-5500/17

8. Izet Mačkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 198666 13 Rsž od 6. oktobra 2017. godine.

AP-5501/17

9. Hajrudin Đozo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 198660 13 Rsž od 18. oktobra 2017. godine.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5492/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

11. U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama, između ostalog, obavezan je tuženi (KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo) da apelantima isplati određene novčane iznose na ime potraživanja iz radnog odnosa (za svakog apelanta bliže opisano u osporenim odlukama) dok je u preostalom djelu i/ili preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev apelanata odbijen.

12. U obrazloženjima osporenih odluka, Kantonalni sud je naveo, u suštini, da su apelanti u spornom periodu bili zaposlenici tuženog, te da se na predmetna potraživanja imaju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: GKU), jer se taj ugovor na tuženog nesporno primjenjuje od 1. decembra 2006. godine. Dalje je navedeno da su odredbama člana 43. GKU utvrđene grupe složenosti poslova. Kantonalni sud je ukazao da poslovi koje obavljaju apelanti spadaju u III grupu složenosti poslova kojoj pripada koeficijent u rasponu od 2,00 do 2,50, odnosno u IV grupu kojoj pripada koeficijent od 2,50 do 3,00, te da su stoga, a imajući u vidu nalaze i mišljenja vještaka finansijske struke, djelimično osnovani tužbeni zahtjevi apelanata, odnosno da nije osnovan zahtjev apelanata (AP-5492/17 i AP-5496/17). Takođe, u obrazloženjima nekih od osporenih odluka je navedeno da primjena povoljnijeg prava u skladu sa načelom iz odredaba člana 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine podrazumijeva da zaposlenik ima pravo na obračun plaće u skladu s najnižim koeficijentom predviđenim GKU za tu grupu poslova, dok da to načelo ne podrazumijeva i primjenu najpovoljnijeg koeficijenta predviđenog za tu vrstu složenosti poslova, koji bi se imao primijeniti samo ukoliko je to utvrđeno ugovorom o radu ili internim aktima poslodavca. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su apelanti morali dokazati da su obavljali složenije poslove i da ti poslovi zbog svoje složenosti spadaju u drugu, po apelante povoljniju grupu, odnosno da im pripada povoljniji koeficijent složenosti poslova. Navedeno iz razloga što se teret dokazivanja prema pravilu o teretu dokazivanja, vezuje za vrstu činjenica koje se dokazuju, a u konkretnom slučaju to su činjenice o grupi i koeficijentu grupe složenosti iz GKU. Isto tako, navedeno je da se neki od apelanata neosnovano pozivaju na odredbe Pravilnika tuženog od 7. aprila 2009. godine, obzirom da je taj Pravilnik stavljen van snage.

Apelacioni navodi

13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4 i člana 14. Evropske konvencije. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. U konkretnim slučajevima, imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-563/16 od 10. oktobra 2016. godine i AP-726/17 od 15. juna 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5492/17 (M. A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio