Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2868/15 (S. H., H. R., F. D., S. B., N. M. i H. S.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Radni spor
- Apelacija preuranjena
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2868/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2868/15, rješavajući apelaciju Semiza Halilovića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka 1), članka 57. stavak (2) toč. a) i b), čl. 58. i 59. st. (1) i (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj /94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. siječnja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Semiza Halilovića, Hajrudina Redžića, Fetaha Delića, Senada Bašića, Novalije Mešaljića i Hamzalije Smajlovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupcima koji su okončani presudama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 32 0 Rs 006157 14 Rev od 17. ožujka 2015. godine, 32 0 Rs 166436 13 Rev od 17. ožujka 2015. godine, 32 0 Rs 166436 13 Rev od 17. ožujka 2015. godine, 32 0 P 007665 14 Rev od 19. ožujka 2015. godine, 32 0 Rs 008666 13 Rev od 20. travnja 2015. godine, 32 0 P 002584 13 Rev od 19. ožujka 2015. godine i u postupku u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 004525 15 Gž 2 od 14. travnja 2015. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Semizu Haliloviću, Hajrudinu Redžiću, Fetahu Deliću, Senadu Bašiću, Novaliji Mešaljiću i Hamzaliji Smajloviću, u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od po 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati Semizu Haliloviću, Hajrudinu Redžiću, Fetahu Deliću, Senadu Bašiću, Novaliji Mešaljiću i Hamzaliji Smajloviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Semiza Halilovića, Fetaha Delića, Senada Bašića, Novalije Mešaljića i Hamzalije Smajlovića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 32 0 Rs 006157 14 Rev od 17. ožujka 2015. godine, 32 0 Rs 166436 13 Rev od 17. ožujka 2015. godine, 32 0 Rs 166436 13 Rev od 17. ožujka 2015. godine, 32 0 P 007665 14 Rev od 19.
ožujka 2015. godine, 32 0 Rs 008666 13 Rev od 20. travnja 2015.
godine, 32 0 P 002584 13 Rev od 19. ožujka 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Redžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 004525 15 Gž 2 od 14. travnja 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zato što je u vrijeme podnošenja apelacija bila preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Semiz Halilović, Hajrudin Redžić, Fetah Delić, Senad Bašić, Novalija Mešaljić i Hamzalija Smajlović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milka Tomić, odvjetnica iz Tuzle, podnijeli su 10. lipnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 32 0 Rs 006157 14 Rev od 17. ožujka 2015. godine, 32 0 Rs 166436 13 Rev od 17. ožujka 2015. godine, 32 0 Rs 166436 13 Rev od 17. ožujka 2015. godine, 32 0 P 007665 14 Rev od 19. ožujka 2015. godine, 32 0 Rs 008666 13 Rev od 20. travnja 2015. godine, 32 0 P 002584 13 Rev od 19. ožujka 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 004525 15 Gž 2 od 14. travnja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo
- Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. i 16. kolovoza 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u vremenskom razdoblju od 22. do 29. kolovoza 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant Semiz Halilović je 11. srpnja 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate razlike plaća i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 006157 14 P 2 od 11. listopada 2013. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 006157 13 Gž 2 od 11. veljače 2013. godine žalbe apelanta i tuženog su odbijene i prvostupanjska presuda je potvrđena. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Odlučujući o revizijama apelanta i tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 32 0 Rs 006157 14 Rev od 17. ožujka 2015. godine kojom su revizije odbijene.
6. Apelant Fetah Delić je 10. travnja 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate razlike plaća i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Presudom Općinskog suda broj 032 0 P 08-001395 od 7. srpnja 2010. godine usvojen je tužbeni zahtjev. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 P 005568 10 Gž od 22. ožujka 2013. godine žalba tuženog je djelomično usvojena i prvostupanjska presuda preinačena tako što se apelantov tužbeni zahtjev i dosuđeni troškovi snižavaju, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena. Odlučujući o revizijama apelanta i tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu 32 0 Rs 166436 13 Rev od 17. ožujka 2015. godine kojom su revizije odbijene.
7. Apelant Senad Bašić je 21. listopada 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate razlike plaća i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Presudom Općinskog suda broj 032 0 P 007 665 13 P 2 od 11. listopada 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev. Presudom Kantonalnog suda broj 032 0 P 007 665 13 Gž 2 od 11. veljače 2014. godine žalba tuženog je odbijena, a apelantova žalba je djelomično uvažena i dosuđeni iznosi na ime razlike plaća, doprinosa, i troškova postupka su povećani, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Odlučujući o revizijama apelanta i tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 032 0 P 007 665 14 Rev od 19. ožujka 2015. godine kojom su revizije odbijene.
8. Apelant Novalija Mešaljić je 30. prosinca 2009. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate razlike plaća i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Presudom Općinskog suda broj 032 0 Rs 008 666 09 Rs 2 od 21. ožujka 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev. Presudom Kantonalnog suda broj 032 0 Rs 008 666 09 Rsž od 11. listopada 2013. godine žalba tuženog je djelomično uvažena i dosuđeni iznosi na ime razlike plaća, doprinosa, i troškova postupka su sniženi, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Odlučujući o revizijama apelanta i tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu 032 0 Rs 008 666 13 Rev od 20. travnja 2015. godine kojom su revizije odbijene.
9. Apelant Hamzalija Smajlović je 21. listopada 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate razlike plaća i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 002 584 08 P od 29. studenog 2010. godine usvojen je tužbeni zahtjev. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 002 584 11 Gž od 16. siječnja 2013. godine žalba tuženog je djelomično uvažena i dosuđeni iznosi na ime razlike plaća, doprinosa, i troškova postupka su sniženi, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Odlučujući o revizijama apelanta i tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu 32 0 P 002 584 13 Rev od 19. ožujka 2015. godine kojom su revizije odbijene.
10. Apelant Hajrudin Redžić je 26. studenog 2009. godine podnio tužbu protiv tuženog radi razlike plaća i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 004525 15 P 2 od 21. studenog 2014. godine usvojen je tužbeni zahtjev. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 004 525 15 Gž 2 od 14. travnja 2015. godine žalbe apelanta i tuženog su odbijene i prvostupanjska presuda je potvrđena. Iz stanja spisa predmeta (odgovor Općinskog suda na apelaciju) proizlazi da je predmet po reviziji tuženog dostavljen Vrhovnom sudu na daljnje postupanje 23. srpnja 2015. godine.
11. Iz obrazloženja svih osporenih presuda proizlazi da je predmet spora zahtjev za isplatu razlika plaća koje su apelantima isplaćivane prema odlukama tuženog i plaća koje su trebali primiti po odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti rudarstva u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) iz 2000. odnosno 2007. godine, da se potraživanja odnose na razdoblje od 2005. do 2008. godine, da je u postupcima (pojedinačnim) koje su pokrenuli apelanti nesporno utvrđeno da su uposlenici tuženog i da im je u spornom razdoblju isplaćivana umanjena plaća, te da je sporna razlika plaća utvrđena financijskim vještačenjem. Na utvrđeno činjenično stanje je primijenjena odredba članka 69. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i odredbe od čl. 24. do 28. Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, odnosno odredbe od čl. 24. do 27. Granskog kolektivnog ugovora iz 2007. godine, pri čemu su u nalazu vještaka (pojedinačnim nalazima i mišljenjima) korišteni parametri iz Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine jer se sporna potraživanja nisu mogla utvrditi kombinacijom različitih izvora radnog zakonodavstva.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u načinu na koji je Kantonalni sud u osporenim odlukama primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je zanemario odredbe relevantnih propisa, odnosno Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju BiH iz 2000. i 2005. godine, te Granskog kolektivnog ugovora s posebnim osvrtom na odredbu članka 26. stavak 1. tog ugovora. U svezi s tim apelanti navode da je Kantonalni sud neprimjenjivanjem ugovora o radu zaključenih između apelanata i tuženog zanemario temeljna načela obligacijskih odnosa. Osim toga, tuženi je imao akte kojima je utvrdio koeficijente složenosti poslova za svako radno mjesto i uvjete koje svaki uposlenik mora ispunjavati glede stručne spreme, čime je određen stupanj složenosti poslova. Pri tome apelanti ne spore da tuženi nije izvršio razvrstavanje svih radnih mjesta po skupinama složenosti poslova kao Granski kolektivni ugovor. Također, apelanti „za duševne boli pretrpljene zbog dugotrajnog trajanja predmetnih postupaka traže novčanu satisfakciju u iznosu od po 2.000,00 KM“, kao i da se odrede troškovi za sastavljanje apelacije u iznosu od 1.660,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stajalištima iznesenim u osporenim presudama, te je istaknuo da su osporene presude donesene uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštovanje prava apelanata zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i da su postupci pred tim sudom završeni u razumnom roku. Stoga je Kantonalni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
14. Općinski sud je kronološki opisao tijek predmetnih postupaka, te istaknuo da ne nalazi da je u konkretnoj predmetnoj pravnoj stvari opravdan zahtjev apelanata, odnosno da predočene činjenice mogu opravdati njihovu tvrdnju da postoji kršenje prava na koja su se pozvali. Općinski sud je također naveo da je osigurao da svi sudionici u predmetnim postupcima izbjegnu nepotrebno odugovlačenje postupka i da je presude donio u razumnom roku.
15. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da apelanti neutemeljeno ističu da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 68.
Plaće uposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
17. Kolektivni ugovor o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti rudarstva („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi: Članak 24.
Mjesečna plaća se sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem uposlenik radi, dodatka na plaću za radni staž, uvećanja plaće za rad u otežanim uvjetima rada i uvećanja plaće temeljem izvršenja poslova u opsegu i kvaliteti koji je veći od uobičajenog i prosječnog.
Osnovna mjesečna plaća je najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uvjete rada i postignute odgovarajuće rezultate rada.
(4) Osnovna mjesečna plaća uposlenika za poslove najnižeg stupnja složenosti ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Članak 25.
Osnovna mjesečna plaća uposlenika utvrđuje se po skupinama složenosti poslova, tako što se najniža plaća množi sa koeficijentom pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta.
Članak 26.
Za djelatnost proizvodnje, pripreme uglja i drugih djelatnosti i usluga utvrđuju se sljedeći koeficijenti skupine složenosti poslova:
VI GRUPA - poslovi kombajniste u jami, kopači na otkopavanju, pripremi, održavanju, palioci mina u jami, poslovi organizacije i nadzora bušenja, provjetravanja, mašinski i elektro radovi u jami, poslovi zanatalija strojarske i elektro-struke na radilištima, nadzora za metanometriju i mjerne instrumente, poslovođe strojarskih, elektro i rudarsko-graditeljskih radova, provjetravanja i smjene u jami, na kopu i separaciji, poslovi bageriste, vozača teških teretnih vozila, poslovi miniranja, poslovi VK zanatlije na održavanju mehanizacije, elektrostrojarsko održavanje na separaciji, poslovi referenta zaštite, kontrolori, predradnici, operativci procesa, bravari, strugari, zavarivači, kuhari, vozači opasnih materija, poslovi željezničkog transporta i sl.
Koeficijent složenosti iznosi najmanje 3,50.
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten ustanoviti i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2.).
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Članak 217.
(1) Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave.
(2) Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog ustanovljenja činjeničnog stanja potrebito pred drugostupanjskim sudom ustanoviti nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnoga postupka u prvostupanjskom postupku potrebito održati raspravu pred drugostupanjskim sudom.
(3) Drugostupanjski će sud održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskoga suda primi spise po žalbi.
(4) Drugostupanjski će sud donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Članak 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
Članak 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na Odluku Kantonalnog suda broj 32 0 P 002374 11 Gž od 18. prosinca 2014. godine
21. Apelant Hajrudin Redžić smatra da mu je Odlukom Kantonalnog suda broj 32 0 P 004 525 15 Gž 2 od 14. travnja 2015. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
22. Prilikom ispitivanja ovih navoda apelacije Ustavni sud je cijenio odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1) i (3) točka l) Pravila Ustavnog suda. Članak 18. st. (1) i (3) točka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
(3)Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
23. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 004 525 15 Gž 2 od 14. travnja 2015. godine, protiv koje je tuženi izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Iz odgovora na apelaciju Vrhovnog suda (od 23. kolovoza 2017. godine) i stanja spisa proizlazi da Vrhovni sud nije donio odluku o reviziji i da će predmet biti riješen prema kronološkom redu.
25. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da su apelanti, u smislu članka 21. stavak (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u svezi s apelacijom, a koje su se desile nakon podnošenja apelacije. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je protiv osporene odluke Kantonalnog suda izjavljena revizija Vrhovnom sudu, a da apelant nije, u skladu sa člankom 21. stavak (6) Pravila Ustavnog suda, obavijestio Ustavni sud je li postupak po izjavljenoj reviziji okončan. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke da odlučuje o navodnim povredama ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti o navodnim povredama prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1007/08 od 8. prosinca 2010. godine, točka 48., Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4594/13 od 15. rujna 2016. godine, toč. 27. i 28. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3225/14 od 19. travnja 2017. godine, toč. 30. i 31. dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
26. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu. Dopustivost apelacije u odnosu na „suđenje u razumnom roku“
27. Glede navoda apelacije apelanta Hajrudina Redžića o povredi prava na „suđenje u razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa člankom 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda ako apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
28. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravomoćno okončan, a imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je apelacija u smislu članka 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. Dopustivost apelacije u odnosu na postupke koji su okončani presudama Vrhovnog suda
29. U konkretnom slučaju, apelanti Semiz Halilović, Fetah Delić, Senad Bašić, Novalija Mešaljić i Hamzalija Smajlović osporavaju presude Vrhovnog suda br. 32 0 Rs 006157 14 Rev od 17. ožujka 2015. godine, 32 0 Rs 166436 13 Rev od 17. ožujka 2015. godine, 32 0 Rs 166436 13 Rev od 17. ožujka 2015. godine, 32 0 P 007665 14 Rev od 19. ožujka 2015. godine, 32 0 Rs 008666 13 Rev od 20. travnja 2015. godine, 32 0 P 002584 13 Rev od 19. ožujka 2015. godine protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenu Presudu broj 32 0 Rs 006157 14 Rev od 17. ožujka 2015. godine apelant Semiz Halilović primio posredstvom punomoćnika 15. travnja 2015. godine, osporenu Presudu broj 32 0 Rs 166436 13 Rev od 17. ožujka 2015. godine apelant Fetah Delić je primio posredstvom punomoćnika 20. travnja 2015. godine, osporenu Presudu broj 32 0 P 007665 14 Rev od 19. ožujka 2015. godine apelant Senad Bašić je primio posredstvom punomoćnika 29. travnja 2015. godine, osporenu Presudu broj 32 0 Rs 008666 13 Rev od 20. travnja 2015. godine, apelant Novalija Mešaljić je primio posredstvom punomoćnika 4. svibnja 2015. godine i osporenu Presudu broj 32 0 P 002584 13 Rev od 19. ožujka 2015. godine apelant Hamzalija Smajlović je primio posredstvom punomoćnika 13. travnja 2015. godine. Apelacija je protiv svih navedenih presuda podnesena 10. lipnja 2015. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum
31. Apelanti Semiz Halilović, Fetah Delić, Senad Bašić, Novalija Mešaljić i Hamzalija Smajlović smatraju da im je u predmetnim parničnim postupcima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a ukazuju na povredu prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
34. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetima građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. lipnja 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , točka 24.), pa stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na osporene presude
35. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelanti s aspekta prava na pravično suđenje i prava na imovinu ukazuju na proizvoljan zaključak Vrhovnog suda i Kantonalnog suda glede primjene materijalnog prava, konkretno da se akti tuženog ne mogu primijeniti za obračun osnovice plaće jer nisu na istovjetan način regulirali obračun osnovne plaće kao Kolektivni ugovor.
36. U svezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. U svezi suštinskog, spornog pitanja koje se tiče pravilne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je identično činjenično i pravno pitanje (radni spor – tužba podnesena protiv istog tuženog radi isplate razlike plaće i doprinosa ), u kontekstu odluka redovnih sudova, razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 498/14 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 498/14 od 6. prosinca 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, točka 37.). Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci, raspravljajući gotovo identično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, utvrdio da je Kantonalni sud detaljno razmotrio sva pitanja koja je apelant ponovio u apelaciji, te da je dao veoma jasno i razložno obrazloženje zbog čega je bilo neophodno preinačiti prvostupanjsku presudu glede visine tužbenog zahtjeva, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U navedenoj odluci su razmotreni apelantovi navodi kojima je osporio zaključke redovnih sudova u smislu da se akti tuženog ne mogu primijeniti za obračun osnovice plaće jer nisu na istovjetan način regulirali obračun osnovne plaće kao Kolektivni ugovor, nakon čega je Ustavni sud naglasio da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je Pravilnik o plaćama propisivao bodovni način obračuna osnovne plaće koji je ovisio o ukupnom rezultatu poslovanja tuženog i koji se množio s koeficijentima složenosti poslova određenih u rasponu od 1,00 do 6,00. S druge strane, Ustavni sud je ukazao na odredbu članka 24. stavak 3. Kolektivnog ugovora, kojom je propisano da osnovna mjesečna plaća ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, da je odredbom članka 25. Kolektivnog ugovora propisano da se osnovna mjesečna plaća uposlenika utvrđuje po skupinama složenosti poslova tako da se najniža plaća množi s koeficijentom pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta, a da su odredbom članka 26. Kolektivnog ugovora sadržani parametri za koeficijente pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta koji su određeni u rasponu od 1,00 do 4,00 i svrstani u osam skupina složenosti poslova. Stoga je Ustavni sud u navedenoj odluci ukazao da Pravilnik o plaćama nije propisivao obračun plaća prema istom načelu i prema parametrima iste kvalitete, kako je to regulirao tada važeći Kolektivni ugovor na kojem je apelant utemeljio svoj tužbeni zahtjev, iz čega je proizašao zaključak da je Kantonalni sud, prema ocjeni Ustavnog suda, dao jasne argumente za zaključak da prvostupanjski sud visinu razlike plaće nije mogao utvrđivati kombinacijom najniže plaće iz Kolektivnog ugovora i koeficijenta složenosti iz Pravilnika o plaćama, odnosno ugovora o radu i aneksa navedenog ugovora, koji u svojim odredbama ne predviđaju da se osnovica plaće utvrđuje na temelju najniže plaće iz Kolektivnog ugovora, kako je to zahtijevao apelant. Stoga, „Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak Kantonalnog suda koji je, polazeći od odredaba čl. 24., 25. i 26. Kolektivnog ugovora, te Pravilnika o plaćama i ugovora o radu, zaključio da u slučaju kada tuženi nije donio Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i utvrdio koeficijente za svako radno koji bi bili usklađeni s Kolektivnim ugovorom i da obračun i isplatu plaće apelantu nije vršio u skladu i na način kako je to propisano Kolektivnim ugovorom, da je u slučaju utvrđivanja postojanja razlike između isplaćene i pripadajuće plaće neophodno izvršiti obračun u skladu s Kolektivnim ugovorom“. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i argumentirane razloge, da nije bilo proizvoljnosti glede primjene materijalnog prava, da je obrazloženje osporene odluke u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i da su stoga apelantovi navodi neutemeljeni.
38. Dovodeći navedeno u kontekst s predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da se stajalište iz citirane Odluke broj AP 498/14 u cijelosti može primijeniti i konkretan slučaj s obzirom na to da se (i) u ovom slučaju razmatralo identično činjenično i pravno pitanje jer se radi o tužbama iz radnog spora, a tužbe su podnesene protiv istog tuženog radi isplate razlike plaće i doprinosa, te su odluke redovnih sudova donesene primjenom istih propisa. Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud su u postupcima odlučivanja o žalbama i revizijama, razmotrili sva sporna pitanja koja se tiču primjene materijalnog prava, koja su apelanti ponovili u apelaciji. Stoga, Ustavni sud, podržavajući praksu iz citirane Odluke broj AP 498/14, zaključuje da i u predmetnom slučaju osporenim odlukama Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b) Suđenje u razumnom roku
39. U odnosu na navode apelanata o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnim postupcima podnijeli tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa u travnju, srpnju i listopadu 2008. godine, te studenom 2009. godine. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da su apelanti Semiz Halilović, Fetah Delić, Senad Bašić, Novalija Mešaljić i Hamzalija Smajlović protiv osporenih presuda Kantonalnog suda izjavili revizije Vrhovnom sudu, o kojima je Vrhovni sud odlučio, a da je protiv presude Kantonalnog suda u predmetu po tužbi Hajrudina Redžića tuženi izjavio reviziju, u kojem je postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom u tijeku. Međutim, apelanti nisu osporavali duljinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, već izričito duljinu trajanja postupka pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, pridržavajući se apelacijskih navoda kojim je vezan u smislu članka 31. Pravila Ustavnog suda, ispitati duljinu trajanja predmetnih postupaka do donošenja osporenih presuda Kantonalnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su postupci po tužbama apelanata Semiza Halilovića, Hajrudina Redžića, Fetaha Delića, Senada Bašića trajali pet godina, dok je postupak po tužbi apelanta Hamzalije Smajlovića trajao četiri godine.
40. Pri tome, Ustavni sud, također, ukazuje da se u konkretnim slučajevima radilo o radnim sporovima koji su žurne prirode po samom zakonu. Osim toga, apelanti svojim ponašanjem nisu doprinijeli duljini trajanja postupka, a sam postupak bio je od iznimnog značaja za njih s obzirom na to da se odlučivalo o visini njihovih prihoda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnim postupcima, koji su se vodili radi ostvarenja prava iz radnog odnosa i koji su trajali četiri godine i pet godina, došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je duljina postupka bila pretjerano duga, za što redovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.
41. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojim novijim odlukama broj AP 4101/15 od 10. svibnja 2017. godine i broj AP 5468/14 od 15. lipnja 2017. godine (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. svibnja 2017. godine i broj AP 5468/14 od 15. lipnja 2017. godine i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U Odluci broj AP 4101/15 Ustavni sud je, između ostalog, naveo da: „Usprkos mjerama koje se poduzimaju za rješavanje prekomjerne duljine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sustavno kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za poduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTVBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obveze u svezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
42. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz istih razloga kao u Odluci broj AP 4101/15 od 10. svibnja 2017. godine, te u Odluci broj AP 5468/14 u kojoj se Ustavni sud bavio identičnim činjeničnim i pravnim pitanjem, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja glede kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 4101/15.
Pitanje naknade nematerijalne štete
43. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete.
44. S obzirom na to da su postupci povodom tužbenih zahtjeva apelanata (pojedinačno) iz radnog odnosa u relevantnom razdoblju trajali četiri, pet i nešto više od pet godina i osam godina, vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantima na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dan nalog u citiranoj Odluci broj AP 4101/15 poduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u odnosu na apelante tako i sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
45. Navedeni iznos je apelantima dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu
46. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim navodima kao u svezi s pravom na pravično suđenje, dakle proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud razmotrio i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, te zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su u okolnostima konkretnog slučaja navodi apelacije o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Pitanje naknade troškova podnošenja apelacije
47. U odnosu na zahtjev iz apelacije da Ustavni sud dosudi apelantima troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti, pa Ustavni sud nije ni mogao udovoljiti tom njihovom zahtjevu. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada su predmetni parnični postupci radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, koji su po zakonu žurne prirode, trajali četiri godine i pet godina.
49. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije kada je Kantonalni sud prilikom preinačavanja prvostupanjskih presuda za svoju odluku dao jasna i argumentirana obrazloženja koja je potvrdio Vrhovni sud, iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju su apelanti neutemeljeno ukazali.
50. Ustavni sud, također, zaključuje da nije povrijeđeno ni pravo apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom na to da se navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koji su istaknuti u svezi s pravom na pravično suđenje, dakle proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Na temelju članka 18. stavak (3) točka l), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman