Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5513/17 (R. H.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5513/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine u predmetu broj AP 5513/17, rješavajući zahtjev Rifeta Haskovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Rifeta Haskovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Rifet Hasković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle, podnio je 25. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 186435 16 Kž 2 od 22. avgusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 186435 16 K 2 od 2. septembra 2016. godine. Apelant je postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 186432 14 K od 28. septembra 2015.godine, apelant je proglašen krivim zbog produženog krivičnog djela - zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz člana 247. stav 1 tačka c) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 55. istog Zakona, pa mu je sud izrekao uvjetnu osudu, tako što je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, čije je izvršenje odgodio na rok od dvije godine. Istom presudom je određeno da se od apelanta, na osnovu člana 114. i člana 115. stav 1. KZ FBiH, oduzima protivpravno stečana imovinska korist u iznosu od 39.920,96 KM.

3. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi, žalbu je izjavio apelantov branilac te je odlučujući o žalbi, Kantonalni sud donio Rješenje broj 32 0 K 186435 16 Kž od 14. aprila 2016. godine, kojim je, prvostepenu presudu u ožalbenom dijelu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno postupanje.

4. Nakon ponovnog suđenja, Općinski sud je donio Presudu broj 32 0 K 186435 16 K 2 od 2. septembra 2016. godine, kojom je presudio da se od apelanta, na osnovu čl. 114 i 115 KZ FBiH oduzima protivpravno stečena imovinska korist u iznosu od 39.920,96 KM. Ovu presudu je Kantonalni sud potvrdio Presudom broj 32 0 K 186435 16 Kž 2 od 22. avgusta 2017. godine.

5. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je apelant u vrijeme navedeno u izreci presude, radeći kao osnivač i lice ovlašteno za zastupanje privrednog društva „Bosnia Ars“ d.o.o. Tuzla, svjestan da svojim postupanjem uskraćuje plaćanje poreznih obaveza utvrđenih zakonom, što je i htio, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za privredno društvo, zloupotrijebio službena ovlaštenja na način opisan u dvije tačke izreke pravomoćne presude. Navedeno je da iz pravomoćnog rješenja Općinskog suda broj 032-0-Reg-10-001838 od 10. januara 2011. godine, proizilazi da je utvrđen prestanak subjekta upisa ,,Bosnia Ars“ d.o.o. Tuzla.

6. Budući da je odredbama člana 114. stav 1 KZ FBiH propisano da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, a apelant je novac od utajenog poreza u ukupnom iznosu od 39.920,96 KM bio dužan uplatiti u zakonom predviđenom roku na ime poreza, što nije učinio, te je izvršenjem ovog krivičnog djela uvećao svoju imovinu. Navedeno iz razloga što je privredno društvo apelantova imovina i iznos neuplaćenog poreza je ostao u apelantovom vlasništvu, odluku o organizaciji i načinu rada ne donosi pravno lice, nego odgovorno lice u pravnom licu,

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo i povredu prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da su navedena prava povrijeđena zbog odluke da se od njega oduzme imovinska korist, „koju ni po osuđujućoj krivičnoj presudi nije stekao on, nego pravna osoba“, prema kojoj nije bila podignuta optužba za krivično djelo u smislu odredbi čl. 126,128,129,132 KZ FBiH. Ukazuje da je nesporno da je pravna osoba „Bosnia Ars“ d.o.o. Tuzla u međuvremenu likvidirana i više ne učestvuje u pravnom i privrednom prometu, te da bi izvršenje osporenih odluka izazvalo nenadoknadivu štetu za njega lično. Ističe da bi izvršenjem tih odluka „nezakonito“ bila umanjena njegova imovina, te stoga predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se Općinskom sudu naložiti da odgodi prinudno izvršenje osporenih odluka suda, do donošenja odluke Ustavnog suda po podnijetoj apelaciji.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

10. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji odnosno ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud zapaža da apelant zahtjevom za donošenje privremene mjere traži da se obustavi izvršenje presude Općinskog suda, zasnivajući taj zahtjev na navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na meritum apelacije. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što predstavlja neodvojiv segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da navodi koji je apelant ponudio u korist donošenja privremene mjere a koji se, kako je naprijed već rečeno, odnose isključivo na navode vezane za meritum odnosno suštinu apelacije, ne mogu predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere odnosno da apelant nije ponudio razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda u postupku izvršenja pravosnažne sudske presude. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5513/17 (R. H.) | Sudska praksa | Aktio