Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5253/17 (N. T.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5253/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-5253/17, rješavajući apelaciju Nihada Tase, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nihad Taso protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006154 17 Uvp od 14. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nihad Taso (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 13. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006154 17 Uvp od 14. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 012556 11 U od 10. januara 2014. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, Sarajevo) od 18. aprila 2011. godine. Navedenim rješenjem tuženog odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Stari Grad Sarajevo od 28. marta 2011. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojne invalidnosti po osnovu oboljenja koje se pogoršalo u toku službe u Armiji Republike Bosne i Hercegovine.

2. U obrazloženju osporene konačne odluke je navedeno, između ostalog, da je ranijim konačnim Rješenjem Službe za boračka pitanja, zdravstvo i socijalnu zaštitu Općine Stari Grad od 21. novembra 2005. godine apelantu, kao priznatom ratnom vojnom invalidu VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta, priznato svojstvo ratnog vojnog invalida po osnovu pogoršanja bolesti, počev od 1. oktobra 2005. godine sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 379,48 KM, a na koje rješenje se apelant nije žalio. Dalje je navedeno da je Ministarstvo za boračka pitanja Kantona Sarajevo u postupku revizije Rješenjem od 20. januara 2006. godine poništio Rješenje od 21. novembra 2005. godine i riješilo na način što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo u toku službe u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, primjenom odredaba člana 11. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je apelant 15. marta 2011. godine podnio prvostepenom organu zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta po osnovu pogoršanja zdravstvenog stanja, a da je naprijed navedenim Rješenjima od 28. marta 2011. godine i 18. aprila 2011. godine o tom zahtjevu negativno riješeno, iz razloga što se prema odredbama člana 11. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica procent vojnog invaliditeta utvrđen konačnim rješenjem (po osnovu pogoršanja oboljenja, tačka 247, Infarct myocarda, za koje se ne može pouzdano zaključiti da je nastalo pod okolnostima vršenja vojnih dužnosti, ali se može pouzdano zaključiti da su ratni napori uticali na njegovo pogoršanje) ne može kasnije povećati, bez obzira na dalje pogoršanje oštećenja organizma. Shodno navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 49. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da ako kod ratnog vojnog invalida nastupe promjene koje utiču na prava utvrđena konačnim rješenjem, ratni vojni invalid može po isteku dvije godine od dana donošenja konačnog rješenja podnijeti zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta u vezi sa nastalom promjenom, ukoliko to pravo koristi po osnovu rane ili povrede, po isteku roka od četiri godine ukoliko to pravo koristi po osnovu oboljenja, dok se u smislu odredaba člana 11. istog zakona procent vojnog invaliditeta utvrđen konačnim rješenjem po osnovu oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme službe u oružanim snagama ne može kasnije povećati, bez obzira na dalje pogoršanje oštećenja organizma. S obzirom da je apelantu konačnim rješenjem utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta isključivo po osnovu oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme službe u oružanim snagama, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije mogao podnijeti zahtjev za povećanje invaliditeta po osnovu pogoršanja zdravstvenog stanja po tom osnovu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da je kao ratni vojni invalid obolio za vrijeme izvršavanja neposrednog borbenog zadatka, odnosno da nije tačno da je uzrok apelantove invalidnosti „bolest koja se pogoršala u Armiji Republike Bosne i Hercegovine“. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5253/17 (N. T.) | Sudska praksa | Aktio