Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3627/17 („Doming“ d.o.o. Čitluk)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3627/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3627/17, rješavajući apelaciju „DOMING“ d.o.o. Čitluk, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „DOMING“ d.o.o. Čitluk protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 058135 14 Rev od 16. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Doming“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slaven Bevanda, advokat iz Mostara, podnio je 24. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 058135 14 Rev od 16. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 058135 13 Gž od 6. maja 2014. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 058135 09 P od 16. maja 2013. godine kojom je, pored ostalog, obavezan tuženi J. M. da isplati apelantu iznos od 26.009,63 KM, dok je odbijen apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 44.588,74 KM.

2. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo, između ostalog, da su apelant, kao izvođač radova i tuženi, kao naručilac radova zaključili ugovor o građenju stambeno-poslovne zgrade na Stupu, a da je ugovor raskinut u novembru 2006. godine (apelant nije gradio objekat do kraja). Dalje, Općinski sud je naveo da je ugovorena fiksna cijena građenja u iznosu od 311.392,00 KM i da se cijena može mijenjati pod uslovima propisanim odredbama čl. 636. do 639. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je naveo da apelant, pored ostalog, traži isplatu i po osnovu izvođenja dodatnih radova i viška radova, koji pojmovi su određeni Posebnim uzansama o građenju koje se primjenjuju shodno odredbama člana 2. stav 1. ovog propisa i člana 31. ugovora. Takođe, Općinski sud je naveo da za svako odstupanje od ugovorenih radova i tehničke dokumentacije izvođač mora imati pismenu suglasnost naručioca radova i ne može tražiti povećanje ugovorene cijene za radove koje je izveo bez te saglasnosti, kako je propisano odredbama člana 633. ZOO, dok za takva odstupanja nije dovoljan ni nalog koji izvođaču daje investitorov stručni nadzorni organ, ako prethodno nije pribavljeno pismeno odobrenje investitora. Općinski sud je naveo da je, poklanjajući vjeru navodima svjedoka (M. P., J. M., M. B., M. S. i T. S.), zaključio da je apelant zbog zaštite i pristupa kanalizacionim cijevima morao napraviti tunel koji ograđuje cijevi, što se može smatrati nepredviđenim radovima. Općinski sud je naveo da su nepredviđeni radovi, u smislu odredaba člana 634. stav 2. ZOO, radovi čije je poduzimanje bilo nužno zbog osiguranja stabilnosti objekta ili radi sprečavanja nastanka štete. Shodno tome, ukazano je da je apelant tvrdio da je zbog kanalizacionih cijevi morao ojačati temelje čitavog objekta, ali da na ovu okolnost nije tražio provođenje vještačenja, a sud nema stručno znanje da bi utvrdio da je jačanje temelja bilo nužno. Osim što nema dokaza da je tuženi izričito zahtijevao izvođenje radova koji nisu navedeni u predmjeru i što se izvedenim dokazima nije moglo utvrditi koja je izdvojena vrijednost materijala i radova radi zaštite kanalizacionih cijevi, Općinski sud je naveo da se ne bi moglo utvrditi ni koja je cijena naknadnih radova (koja se posebno ugovara), a u pogledu viška radova koja je razlika između ugovorenih vrsta i količina radova i viška količine. Općinski sud je istakao da ugovorena cijena ne obuhvata vrijednost naknadnih radova, a da apelant i tuženi nisu sačinili pismeni ugovor o naknadnim radovima, kako to propisuju odredbe člana 633. stav 1. ZOO, pa samim tim nema osnova da se tuženi obaveže na isplatu po osnovu naknadnih radova.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da nije učinjena povreda odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da apelant u reviziji daje svoju subjektivnu ocjenu dokaza, koja se ne može uspješno suprotstaviti ocjeni dokaza datoj od strane nižestepenih sudova, u smislu odredaba člana 8. ZPP. Vrhovni sud je ukazao da je članom 14. ugovora o građenju isključivo ugovoreno da naknadnim radovima izvođač može pristupiti samo po pismenom nalogu naručioca, nakon što se utvrde cijene i zaključi ugovor za takve radove, pa bi tek tada postojao osnov da se obaveže tuženi da plati apelantu naknadno izvedene radove. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da zbog neispunjenja zakonom i ugovorom propisanih uslova za plaćanje naknadno izvedenih radova, pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo i odbili apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 44.588,74 KM po osnovu naknadno izvedenih radova. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da u konkretnom slučaju nisu savjesno cijenjeni provedeni dokazi, te da je on izveo dodatne radove na zahtjev tuženog. Apelant smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su Vrhovni sud i nižestepeni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka zaključili da apelant, kao tužitelj, nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, pa su stoga u jednom dijelu odbili njegov tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3627/17 („Doming“ d.o.o. Čitluk) | Sudska praksa | Aktio