Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5266/17 (A. H.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Zakonito hapšenje - općenito
- Lišavanje slobode
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5266/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5266/17, rješavajući apelaciju Arifa Hajradinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Arifa Hajradinovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s produženjem pritvora Arifu Hajradinoviću na osnovu Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 025093 17 Kž 18 od 12. oktobra 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 025093 17 Kv 33 od 23.
septembra 2017. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Arifa Hajradinovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 025093 17 Kž 18 od 12. oktobra 2017.
godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 025093 17 Kv 33 od 23. septembra 2017. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Arif Hajradinović (u daljnjem tekstu: apelant), koji se trenutno nalazi u pritvoru u Kaznenopopravnom zavodu Sarajevo, kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. decembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 025093 17 Kž 18 od 12. oktobra 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 025093 17 Kv 33 od 23. septembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 18. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 21. decembra 2017. godine, a Vrhovni sud 8. januara 2018. godine. Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda je 27. decembra zatraženo da dostavi Ustavnom sudu informaciju da li su nakon podnošenja apelacije donesena nova rješenja o produženju pritvora apelantu, ali Kantonalni sud nije dostavio traženu informaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 025093 17 KV 25 od 31. augusta 2017. godine prema A. S. i apelantu, protiv kojih se vodi krivični postupak po potvrđenoj optužnici zbog krivičnih djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa čl. 28. i 31. KZFBiH i teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 2. u vezi sa članom 323. stav 1. i članom 31. KZFBiH, a protiv optuženog A. S. i zbog krivičnog djela oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZFBiH, te, prema optuženoj Al. S., protiv koje se vodi krivični postupak po potvrđenoj optužnici zbog krivičnog djela razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. KZFBiH, u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora produžen je pritvor za dva mjeseca, tako da se apelantu po tom rješenju pritvor računao od 3. septembra 2017. godine i mogao je trajati do 3. novembra 2017. godine. Pritvor je apelantu određen iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tač. a), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 025093 17 Kž 16 od 20. septembra 2017. godine ukinuto je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 025093 17 KV 25 od 31. augusta 2017. godine i predmet je vraćen Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje i naloženo da se apelant i optužena Al. S. imaju odmah pustiti na slobodu.
Osporena rješenja
7. U ponovnom postupku Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 025093 17 Kv 33 od 23. septembra 2017. godine kojim je A. S. i apelantu određen pritvor u trajanju od dva mjeseca, tako da će se po tom rješenju pritvor apelantu računati od časa i dana lišenja slobode. Pritvor je apelantu određen iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH.
8. U rješenju je navedeno da je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 025093 17 Kž 16 od 20. septembra 2017. godine dostavljeno Kantonalnom sudu 22. septembra 2017. godine, te je istog dana dostavljeno KPZ Sarajevo na postupanje i otpremljeno apelantu, njegovoj braniteljici i Kantonalnom tužilaštvu.
9. Postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela, za koja se terete potvrđenom optužnicom, Kantonalni sud je zasnivao na dokazima koji su priloženi uz optužnicu i dokazima izvedenim u dosadašnjem toku glavnog pretresa. Analizom navedenih dokaza, Kantonalni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali optuženi, u okviru grupe, počinili krivična djela za koja se terete potvrđenom optužnicom.
10. Pored osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora, Kantonalni sud je smatrao da postoje i posebni pritvorski razlozi za produženje mjere pritvora prema apelantu i optuženom A. S. iz osnova člana 146. stav 1. tač. a), c) i d).
11. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) Kantonalni sud je cijenio činjenicu da su se apelant i optuženi A. S., nakon izvršenja krivičnih djela, 5. novembra 2015. godine, za koja se osnovano sumnjiče da su ih počinili, dali u bjekstvo, te su na taj način bili nedostupni organima gonjenja, što upućuje na zaključak da su imali namjeru da izbjegnu lišenje slobode i onemoguće vođenje krivičnog postupka protiv njih. Pored toga, istaknuto je da je apelant strani državljanin (Republika Srbija) što, uz okolnost počinjenja krivičnih djela i njihovu težinu, te zaprijećene kazne zatvora, prema ocjeni Kantonalnog suda, jasno ukazuje da apelant ima interes za bjekstvom i da bude nedostupan pravosudnim organima FBiH kako bi izbjegao krivično gonjenje, pogotovo kada se ima u vidu da mu se na teret stavlja izvršenje teških krivičnih djela. Kantonalni sud je navedeno doveo u vezu s okolnostima izvršenja krivičnog djela za koje se apelant i A. S. osnovano sumnjiče (prethodne pripreme i dogovor, upotreba vozila, dva pancira, dvije automatske puške, oduzimanje velike količine novca), te sa okolnošću da su nakon izvršenja krivičnog djela i tokom bjekstva pucali u pravcu zaštitara koji su ih pratili kako bi se udaljili i postali nedostupni, pa zaključio da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, čime je ispunjen uvjet za određivanje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH.
12. Kada je u pitanju postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Kantonalni sud je, prije svega, konstatirao da je ispunjen objektivni uvjet za produženje pritvora po ovom osnovu jer se radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Pri ocjeni naročitih okolnosti, Kantonalni sud je imao u vidu da su apelant i A. S osnovano sumnjivi da su u istom danu u kontinuitetu počinili tri krivična djela jer iz prezentiranih dokaza proizlazi da, nakon što je izvršeno krivično djelo razbojništva u okviru grupe, uz upotrebu vatrenog oružja, optuženi su ponovili krivično djelo pucanjem iz vatrenog oružja i pokušali lišiti života zaštitare koji su bili u potjeri za njima, a zatim opet učinili krivično djelo tako što su ponovo pucali iz vatrenog oružja kojom prilikom je smrtno stradao nedužni građanin-biciklista koji se slučajno zatekao u kritičnoj situaciji. Dakle, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant je pokazao visok stepen bezobzirnosti i upornosti pri učinjenju ovih krivičnih djela u kontinuitetu, kao i optuženi A. S. Kantonalni sud je cijenio i apelantove socijalne prilike, tj. da je nezaposlen, lošeg imovnog stanja (prema vlastitoj izjavi), da je riječ o krivičnom djelu protiv imovine, pa je smatrao da je realno očekivati da apelant počinjenjem ovakvih djela pribavlja prihode za svoju egzistenciju. Sve navedeno, prema ocjeni Kantonalnog suda, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, boravkom na slobodi, mogao ponoviti krivično djelo, čime je ispunjen poseban pritvorski razlog iz tačke c) stav 1. člana 146. ZKPFBiH.
13. Kantonalni sud je smatrao da postoje i pritvorski razlozi propisani u članu 146. stav 1. tačka
d) ZKPFBiH. S tim u vezi je istaknuto da su apelant i A. S. optuženi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora i teža, čime je ispunjen prvi od ukupno četiri zakonom propisana posebna uvjeta za pritvor iz navedenog zakonskog osnova. Nadalje, s obzirom na način izvršenja predmetnih krivičnih djela za koje se apelant i ostali optuženi terete i nastalu smrtnu posljedicu, da su krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH počinili u jutarnjim satima, i to maskirani i naoružani dugim cijevima, s pancir prslucima na sebi, da su tom prilikom fizički maltretirali i ugrožavali prisutne zaposlenike i klijente banke, a nekim nanijeli i tjelesne povrede, te i upotrijebili vatreno oružje u prostorijama poslovnice banke, zatim da su prilikom bijega pucali iz automatskog oružja tokom vožnje od poslovnice banke do izletišta „Stojčevac“, što je rezultiralo i smrtnom posljedicom, kako to proizlazi iz provedenih dokaza, Kantonalni sud je našao da se radi o posebno teškom krivičnom djelu. Kantonalni sud je našao i da je učinjenje ovog krivičnog djela praćeno vanrednim okolnostima, tj. okolnostima koje nisu uobičajene za učinjenje istovrsnih krivičnih djela. Te vanredne okolnosti se, prema mišljenju Kantonalnog suda, ogledaju u postojanju osnovane sumnje da se cijeli događaj dogodio u prostorijama banke u vrijeme kada je u poslovnici banke uobičajeno prisutan veći broj klijenata, da se poslovnica banke nalazi u samom centru Ilidže, da su prilikom bijega pucali iz automatskog oružja od poslovnice banke sve do izletišta „Stojčevac“, pri tome se krećući prometnom ulicom kroz Ilidžu prema navedenom izletištu, ne obazirući se na brojne prolaznike na tim saobraćajnicama i mjestima kuda su prolazili, a koji su, vidjevši predmetni događaj, nesumnjivo osjećali nelagodu i strah za svoju sigurnost, kao i prisutni građani u banci, što su potvrdili i saslušani svjedoci koji su naveli da je nastala opća panika, pa je nesumnjivo bio narušen i javni red i mir. Odlučnost koju su apelant i ostali optuženi, kako se osnovano sumnja, ispoljili pri učinjenju predmetnog krivičnog djela, veliku upornost i bezobzirnost, da je tom prilikom bila ugrožena sigurnost kako lica koja su se zatekla u unutrašnjosti banke tako i mnogih građana, prema mišljenju Kantonalnog suda, očito upućuje da se građani više ne mogu osjećati sigurnim ni u svojim domovima, ni na javnim mjestima, tj. ukazuje da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju puštanja apelanta i ostalih optuženih na slobodu.
14. Kantonalni sud je na kraju istakao da je prethodno ispitao i mogućnost izricanja i blažih mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH prema svim optuženim, umjesto mjere pritvora, pa i mjere zabrane iz čl. 140. i 140.a) ZKPFBiH, te je smatrao da se isti cilj i svrha ne bi mogli postići blažom mjerom od mjere pritvora, a imajući pri tome u vidu prirodu i težinu predmetnih krivičnih djela za koja su apelant i ostali optuženi osnovano sumnjivi da su ih učinili, kao i način njihovog izvršenja i svrhu koju je potrebno postići pritvorom po navedenim zakonskim osnovima.
15. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 025093 17 Kž 18 od 12. oktobra 2017. godine odbio žalbe apelanta i ostalih optuženih izjavljene protiv prvostepenog rješenja.
16. U vezi sa žalbenim navodima apelantove braniteljice da prvostepeni sud nije postupio po Rješenju Vrhovnog suda broj 09 0 K 025093 17 Kž 16 od 20. septembra 2017. godine kojim je odlučeno da se apelant ima odmah pustiti na slobodu jer apelant nije pušten na slobodu, Vrhovni sud je naveo da je tačno da je rješenjem Vrhovnog suda od 20. septembra 2017. godine odlučeno da se apelant ima odmah pustiti na slobodu, a iz razloga koji su detaljno navedeni u obrazloženju tog rješenja (budući da rješenja prvostepenog suda koja su prethodila tom prvostepenom rješenju, koje je bilo predmet odlučivanja Vrhovnog suda, nisu postala pravomoćna). Dalje je navedeno da iz prvostepenog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud, postupajući po navedenom rješenju, preduzeo potrebne aktivnosti radi dostavljanja spomenutog rješenja KPZ Sarajevo, apelantu, braniteljici i Tužilaštvu, te je na osnovu toga zaključio da se apelant nalazi na slobodi, pa mu je, slijedom takvog zaključka, u konkretnom slučaju pritvor odredio, a ne produžio. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud postupio po rješenju Vrhovnog suda od 20. septembra 2017. godine kojim je odlučeno da se apelant ima odmah pustiti na slobodu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, žalbenim navodima da apelant nije pušten na slobodu, te da zbog toga nije ni mogao ponovo biti lišen slobode, nije dovedena u pitanje pravilnost prethodno iznesenog zaključka prvostepenog suda.
17. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelantove braniteljice koji se odnose na postojanje posebnih razloga za pritvor prema apelantu.
18. Vrhovni sud je smatrao da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud za svoj zaključak da postoje razlozi za pritvor prema apelantu iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPBiH naveo sasvim određene razloge. Vrhovni sud je istakao da to što se određene činjenice i okolnosti bitne za pritvor prema apelantu iz navedenog zakonskog osnova nisu promijenile i što i dalje egzistiraju ne znači da je prvostepeni sud pri donošenju pobijanog rješenja „ponovio sve svoje prijašnje navode, i to iz rješenja o produženju pritvora unazad godinu dana“, kako je navela. Ovo posebno zbog toga što ni u žalbi nije konkretno ukazano koje su se to činjenice izmijenile, a koje prvostepeni sud nije cijenio.
19. Nadalje, neosnovanim su ocijenjeni žalbeni navodi da prvostepeno rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama u pogledu postojanja pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Prema ocjeni Vrhovnog suda, izneseni zaključak iz prvostepenog rješenja nije doveden u pitanje žalbenim navodima apelantove braniteljice kojim ukazuje da apelant nikada nije osuđivan. Ovo stoga što ranija osuđivanost za isto ili istovrsno krivično djelo nije uvjet za izvođenje zaključka o postojanju naročitih okolnosti u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, već je, kako je to prihvatio i prvostepeni sud, takav zaključak moguć i na osnovu drugih činjenica i okolnosti, koje su i navedene u obrazloženju prvostepenog rješenja. Osim toga, kako je naveo Vrhovni sud, taj zaključak nije mogao biti doveden u pitanje time što braniteljica smatra da se apelant sada sumnjiči za jedan događaj, a ne tri kako to prvostepeno rješenje pokušava predstaviti. Ovo iz razloga što su u obrazloženju prvostepenog rješenja, prema ocjeni Vrhovnog suda, dati sasvim dovoljni i prihvatljivi razlozi da postoji osnovana sumnja da je apelant, u istom inkriminiranom događaju, učinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom, a koji razlozi se ni žalbom nisu osporavali.
20. Nadalje, prema ocjeni Vrhovnog suda, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud naveo konkretne činjenice i okolnosti koje objektivno ukazuju na postojanje stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanta na slobodu, te da je osnov za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
21. Također je istaknuto da su neosnovani žalbeni navodi da je prekršena presumpcija nevinosti u odnosu na apelanta jer je prvostepeni sud, u obrazloženju pobijanog rješenja i razlozima koji su dati za postojanje pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH, jasno naveo da u odnosu na apelanta postoji osnovana sumnja, odnosno da se optuženi osnovano sumnjiče da su učinili krivična djela za koja se terete, a ne da su učinili predmetna krivična djela.
22. Konačno, istaknuto je da je prvostepeni sud razmatrao mogućnost izricanja blažih mjera prema apelantu u odnosu na mjeru pritvora i u obrazloženju svog rješenja naveo jasne razloge na osnovu kojih je utvrdio da se ista svrha, koja se želi postići mjerom pritvora, ne bi mogla ostvariti primjenom neke od blažih mjera zabrane.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c), 3. i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
24. U vezi s povredom prava na slobodu i sigurnost apelant prije svega ukazuje da je osporeno prvostepeno rješenje Kantonalnog suda od 23. septembra 2017. godine doneseno nakon što je Vrhovni sud rješenjem od 20. septembra 2017. godine ukinuo rješenje Kantonalnog suda od 31. augusta 2017. godine, te predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje i naložio puštanje apelanta na slobodu odmah. Dalje navodi da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 23. septembra 2017. godine određen pritvor u trajanju od dva mjeseca od dana i časa lišenja slobode, ali da nije bio pušten na slobodu nakon donošenja ukidnog rješenja Vrhovnog suda od 20. septembra 2017. godine, pa samim tim i nije mogao biti lišen slobode, pa period između 20. i 23. septembra 2017. godine na bilo koju način nije tretiran osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 23. septembra 2017. godine. Istovremeno navodi da, imajući u vidu navedeno, a da mu se pritvor određuje u trajanju od dva mjeseca od dana i časa lišenja slobode, nije jasno od kada prvostepeni sud uopće računa trajanje pritvora za apelanta.
25. Apelant dalje smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH, te da se obrazloženja osporenih rješenja baziraju na stereotipnim formulacijama.
26. Apelant, također, smatra da su u obrazloženjima osporenih rješenja u potpunosti izostali razlozi i obrazloženja zbog čega u konkretnom slučaju ista svrha ne bi mogla biti ostvarena izricanjem mjera zabrane iz ZKPFBiH.
27. Nadalje se ukazuje da su redovni sudovi prekršili fundamentalno krivično-procesno načelo pretpostavke nevinosti koje propisuje odredba člana 3. stav 1. ZKPFBiH i član 6. stav 2. Evropske konvencije, korištenjem formulacija koje se u rješenjima o pritvoru smatraju kršenjem presumpcije nevinosti u skladu sa standardima ESLJP, a što je detaljno elaborirano u predmetu Matijašević protiv Srbije. Apelant ukazuje na kršenje načela presumpcije nevinosti, prije svega, u vezi s obrazloženjem osporene odluke Kantonalnog suda u kontekstu posebnih pritvorskih razloga navodi okolnosti koje se odnose na izvršenja na način da to predstavlja izražavanje uvjerenja Kantonalnog suda da je apelant počinio krivično djelo za koje mu se sudi.
b) Odgovor na apelaciju
28. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava istaknuti u apelaciji. Također je istaknuto da je Kantonalni sud upoznat da je, nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda FBiH od 20. septembra 2017. godine, apelant zadržan u pritvoru, a vezano za predmet Suda Bosne i Hercegovine i traženu ekstradiciju.
29. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava istaknuti u apelaciji, te se pozvao na razloge i obrazloženja date u osporenom rješenju Vrhovnog suda.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav (1) tač. a), c) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Član 148. st. 2. i 3.
Nadležnost za određivanje pritvora (2) Rješenje o pritvoru sadrži: ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.
(3) Rješenje o pritvoru predaje se licu na koje se odnosi u momentu pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišavanja slobode i sat predaje rješenja.
Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.
Član 151.
Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. [...] Član 337.
Odlučivanje o žalbi na rješenje (3) Odlučujući o žalbi sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedozvoljenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 025093 17 Kž 18 od 12. oktobra godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 11. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c), 3. i st. 3. i 4. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
37. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
(…)
38. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava - u daljnjem tekstu: Evropski sud - Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće proizvoljno biti lišen slobode (vidi Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
39. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je pritvor proizvoljno određen jer se iz osporenog rješenja Kantonalnog suda ne može precizno utvrditi od kada mu se pritvor po tom rješenju računa, pa samim tim i do kada će trajati. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 23. septembra 2017. godine apelantu određen pritvor u trajanju od dva mjeseca, tako da će se po tom rješenju pritvor apelantu računati od časa i dana lišenja slobode. Ustavni sud dalje zapaža da je osporeno rješenje Kantonalnog suda doneseno nakon što je Vrhovni sud rješenjem od 20. septembra 2017. godine ukinuo ranije rješenje Kantonalnog suda od 31. augusta 2017. godine i vratio predmet Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje, te naložio puštanje apelanta na slobodu odmah. Međutim, apelant nije pušten na slobodu, a Kantonalni sud je, rukovodeći se činjenicom da egzistira rješenje Vrhovnog suda kojim je naloženo apelantovo puštanje i koje je dostavljeno Pritvorskoj jedinici, donio osporeno rješenje u kojem je naveo da će se po tom rješenju pritvor apelantu računati od časa i dana lišenja slobode. Navedeni propust nije ispravio ni Vrhovni sud koji je to mogao učiniti u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima u postupku po žalbi. Na taj način je, i prema mišljenju Ustavnog suda, stvorena nejasnoća od kada se prema osporenom rješenju računa dvomjesečni pritvor apelantu, imajući u vidu da je apelant lišen slobode i kontinuirano mu je produžavan pritvor duži vremenski period. S obzirom na značaj prava na ličnu slobodu i sigurnosti i stepen zaštite koji član 5. Evropske konvencije pruža u smislu zaštite lica od proizvoljnog lišenja slobode, što dalje zahtijeva odsustvo bilo kakve nepreciznosti i nejasnoće u pogledu trajanja pritvora, ova nejasnoća vodi zaključku da je apelantov pritvor po ovom rješenju proizvoljan, a što je suprotno izričitoj obavezi iz člana 5. Evropske konvencije.
40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije.
41. Konačno Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 3. Evropske konvencije uključuje određeni broj neophodnih garancija da bi lišenje slobode bilo izuzetak od prava na slobodu i da se osigura pravosudni nadzor nad hapšenjem i pritvorom, a stav 4. člana 5. garantira licima lišenim slobode da pokrenu postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da budu pušteni ako je pritvor nezakonit. Ovaj dio teksta se uglavnom bavi pritvorom u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio povredu osnovnog načela člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije bilo potrebno razmatrati apelantove navode u pogledu povreda ostalih aspekata prava na ličnu slobodu i sigurnost. Pretpostavka nevinosti
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
44. Apelacijom se ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u kontekstu obrazloženja osporene odluke u pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH.
45. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije, na koji se i sam apelant u apelaciji pozvao, istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je krivo prije no što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugerira da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).
46. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, naprimjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41-45).
47. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant ukazuje na kršenje načela presumpcije nevinosti, prije svega, u vezi s obrazloženjem osporene odluke u kontekstu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka c) ZKPRS, navodeći da razlozi i činjenice koji se tiču načina i okolnosti izvršenja krivičnog djela izraženi unaprijed odražavaju uvjerenje da je apelant kriv. Dovodeći navedena načela u vezu s apelacionim prigovorima o povredi presumpcije nevinosti, Ustavni sud, zapaža da su sudovi u osporenim rješenjima apelanta označavali kao osumnjičenog ili optuženog i u dijelovima rješenja gdje je obrazlagano postojanje posebnih pritvorskih razloga za određivanje mjere pritvora, iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem sudovi nisu prejudicirali apelantovu krivicu na bilo koji način. U vezi s tim Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih rješenja Kantonalnog i Vrhovnog suda ni na koji način ne odražavaju uvjerenje da je apelant kriv prije nego što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom, odnosno ni na koji način ne sugeriraju da sud smatra apelanta krivim.
48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
49. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije kada u rješenju o određivanju pritvora postoji nejasnoća kako se pritvor ima računati apelantu.
50. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud u rješenju o određivanju mjere pritvora apelanta označavao kao osumnjičenog, a takvim izražavanjem nije na bilo kakav način prejudicirao apelantovu krivicu.
51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman