Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4318/16 (M. Z.)
Odluka donesena 16. 02. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso
Citirani propisi
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-4318/16
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4318/16, rješavajući apelaciju Mlađe Zelenovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 16. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mlađe Zelenovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 004729 15 Kžk2 od 13. jula 2016. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mlađe Zelenovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 K 004729 16 Kž 2 od 24. oktobra 2016. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0K 004729 16 Kžk 3 od 5.
oktobra 2016. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mlađo Zelenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 K 004729 16 Kž 2 od 24. oktobra 2016. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0K 004729 16 Kžk 3 od 5. oktobra 2016. godine, te Presude Okružnog suda broj 95 0 K 004729 15 Kžk2 od 13. jula 2016. godine. Apelant (lično) dopunio je 11. maja 2017. godine apelaciju tako što je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio „izvršenje kazne zatvora“ do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 4318/16 od 15. juna 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 19. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 25. i 27. septembra 2017. godine, dok Okružni sud nije odgovorio na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 K 004729 10 K od 9. novembra 2011. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410 stav 3 u vezi sa stavom 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Osnovni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Rješenje broj 95 0 K 004729 12 Kž od 22. maja 2012. godine kojim je žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa.
8. Nakon održanog pretresa, Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 K 004729 12 Kžk od 11. februara 2013. godine kojom je apelant proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, iz nehata, kao učesnik u saobraćaju na putevima, ne pridržavajući se saobraćajnih propisa, ugrozio javni saobraćaj, dovodeći time u opasnost život ljudi, pa je usljed toga nastupila smrt tri lica, čime je počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410 stav 3, a u vezi sa stavom 2 KZRS. Okružni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.
9. Okružni sud je istakao da je na pretresu izveo dokaze u smislu člana 332 stav 6 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), da je dodatno saslušao vještake saobraćajne struke V. S., B. V. i M. V., te da je na prijedlog Tužilaštva izveo nove dokaze saslušanjem svjedoka L. M., R. D. i D. L., nakon čega je zaključio da je apelant počinio navedeno krivično djelo.
10. Naime, Okružni sud je utvrdio da je nesporno da je apelant 26. novembra 2009. godine izvodio radove deponovanja otpadnog željeza uz magistralni put, te da je u uslovima smanjene vidljivosti upravljao radnom mašinom tako što je zauzeo desnu kolovoznu traku. U tom trenutku naišlo je vozilo kojim je upravljao D. P. i smrtno su stradali svi putnici iz tog vozila (oštećeni D. P. i njegove dvije kćerke). Okružni sud je naveo da je ključno pitanje u vezi s utvrđivanjem uzroka nastanka saobraćajne nezgode bilo pitanje ko je od učesnika nezgode prouzrokovao konkretnu opasnu situaciju u saobraćaju i time ugrozio javni saobraćaj. Okružni sud je istakao da je prihvatio kao stručan i objektivan nalaz vještaka saobraćajne struke V. S. (kojeg je angažovalo Tužilaštvo), a nije prihvatio mišljenje tima vještaka Departmana za saobraćaj u Novom Sadu (koji je angažovala apelantova odbrana) i tima vještaka Instituta Saobraćajnog fakulteta u Doboju (koji je odredio sud shodno članu 161 stav 2 ZKPRS), koji se zasnivaju na tvrdnji da su propusti vozača D. P. uzrok saobraćajne nezgode. Kao uzrok saobraćajne nezgode naveli su isključivo propust vozača D. P. koji se kretao brzinom većom od dopuštene, a koji je prema nalazima vještaka imao mogućnost izbjegavanja sudara da se kretao dopuštenom brzinom i da je blagovremeno kočio. Oba nalaza vještaka, kako je istakao Okružni sud, uzimaju za nesporno da je apelantova zaustavljena radna mašina bila obilježena bezbjednosnim trouglom, podrazumijevajući da je trougao bio vertikalno postavljen na desnoj saobraćajnoj traci, te da je bio odgovarajuće sredstvo za obilježavanje radne mašine kojom su na magistralnom putu obavljani radovi. Okružni sud je naveo da zbog mjesta i izgleda pronađenog trougla prilikom uviđaja nije mogao na pouzdan način utvrditi činjenicu da je u momentu nailaska vozila D. P. na kolovozu zaista bio postavljen bezbjednosni trougao. Stoga je Okružni sud uskratio povjerenje nalazima i mišljenjima navedenih timova vještaka koji su svoje nalaze zasnivali na pretpostavci da je bezbjednosni trougao bio postavljen na kolovozu na dovoljnoj razdaljini iza zaustavljene radne mašine. Uz to, kako je smatrao Okružni sud, oba nalaza zanemaruju niz povreda blanketnih saobraćajnih normi navedenih u izreci presude, a koje je apelant prekršio.
11. Okružni sud je takođe utvrdio da su nesporni propusti vozača D. P. koji je upravljao putničkim vozilom pod uticajem alkohola, te se kretao nepropisnom brzinom u zoni naseljenog mjesta gdje je propisana brzina 60 km na čas. U odnosu na utvrđeni procenat alkohola u krvi od 2,11 promila kod oštećenog D. P., Okružni sud je naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke R. K. koji se bazira na tvrdnji da je zbog navedene koncentracije alkohola u krvi kod oštećenog D. P. došlo do paralize psihičkih i motornih aktivnosti. Okružni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka G. C. prema kojem se samo na osnovu koncentracije alkohola ne može utvrditi očigledna nesposobnost nekog lica za bezbjednu vožnju s obzirom na to da su za takav zaključak potrebni i drugi parametri. Konačno, Okružni sud je zaključio da, iako se u sva tri nalaza vještaka saobraćajne struke navodi da do udesa ne bi došlo, odnosno da bi posljedice bile znatno lakše da je oštećeni D. P. svojim vozilom upravljao u okviru dopuštene brzine, to, prema ocjeni Okružnog suda, ne znači da navedeno opravdava apelanta i oslobađa ga odgovornosti. Apelant je, kako je zaključio Okružni sud, bio dužan da preduzme sve zakonom propisane mjere precizirane u izreci presude koje bi omogućile da drugi učesnici u saobraćaju na vrijeme uoče zaustavljenu radnu mašinu na kolovozu i preduzmu mjere za izbjegavanje te prepreke.
Postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 1328/13
12. Odlučujući o apelaciji koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 95 0 K 004729 12 Kžk od 11. februara 2013. godine, Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1328/13 od 17. juna 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju i utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U donesenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je redovni sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise. Takođe je zaključeno da je povrijeđen i princip in dubio pro reo. Tom odlukom Ustavni sud je ukinuo Presudu Okružnog suda broj 95 0 K 004729 12 Kžk od 11. februara 2013. godine i naložio Okružnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku.
13. U obrazloženju Odluke broj AP 1328/13 je navedeno da (tač. 35-36): „[…] Ustavni sud zapaža da su odredbama Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS) na koje se pozvao Okružni sud (čl. 19, 20, 90, 151 i 203) propisani načini prema kojima su se preduzeća i drugi subjekti koji izvode radove na javnom putu dužni ponašati, kao i pravila o upaljenim svjetlima za vrijeme upravljanja motornim vozilom. Međutim, Ustavni sud ističe da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant vršio deponovanje otpadnog željeza pored magistralnog puta, dakle da nije izvodio radove na putu zbog kojih bi bio dužan preduzeti sve nabrojane mjere obezbjeđenja, odnosno apelantu su stavljene na teret sve radnje koje su zakonom propisane za izvođenje radova na javnom putu.“
14. „Nasuprot odredbama koje je citirao Okružni sud, Ustavni sud zapaža da je članom 70 stav 2 ZOBS-a predviđeno da vozač koji je zbog neispravnosti na vozilu ili zbog drugog opravdanog razloga prinuđen zaustaviti vozilo na kolovozu dužan je obilježiti ga bezbjednosnim trouglom i preduzeti sve mjere da zaustavljeno vozilo ne dovede u opasnost druga vozila i što prije ga ukloniti s kolovoza. Ustavni sud zapaža da je u krivičnom postupku utvrđeno da je apelant započeo radnju prelaska preko ceste ispravnom radnom mašinom, te da je zbog tehničkog kvara bio prinuđen zaustaviti radnu mašinu na kolovozu, poslije čega je došlo do saobraćajne nezgode. S druge strane, Ustavni sud zapaža da Okružni sud nije utvrđivao da li je apelant imao pravo, nakon što se uvjerio da bezbjedno može preći kolovoz, da pređe s radnom mašinom na drugu stranu kolovoza, odnosno koje je mjere obezbjeđenja trebao preduzeti u tom slučaju. Ustavni sud, takođe, zapaža da Okružni sud nije obrazložio zašto u konkretnom slučaju nije primijenio odredbe člana 70 stav 2 ZOBS-a iako konkretni slučaj pokreće i pitanje regulisano tom odredbom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u konkretnom slučaju proizvoljno na apelantovu štetu primijenio odredbe ZOBS-a.“
15. Ustavni sud je dalje zaključio da (tač. 39 i 40): „[…] Okolnost da Okružni sud iz činjenica konkretnog predmeta nije mogao na siguran način utvrditi činjenicu da je na desnoj kolovoznoj traci bio postavljen bezbjednosni trougao, te zbog sumnje navedenu činjenicu nije ni prihvatio, vodi ka kršenju principa in dubio pro reo […]. Takođe, u odnosu na stepen alkoholisanosti oštećenog od 2,11 promila alkohola u krvi, Ustavni sud zapaža da je prema jednom nalazu vještaka zbog navedene koncentracije alkohola u krvi kod oštećenog D. P. došlo do paralize psihičkih i motornih aktivnosti. Prema drugom nalazu vještaka, a koji je prihvatio Okružni sud, na osnovu koncentracije alkohola ne može se utvrditi očigledna nesposobnost nekog lica za bezbjednu vožnju. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da u situaciji kada je moguće da redovni sud izvede zaključak iz činjenica koje su proizašle iz direktnih ili indirektnih dokaza princip in dubio pro reo nalaže da se mora razmotriti da li je takav zaključak, koji je moguć na osnovu utvrđenih činjenica, nedosljedan s krivicom apelanta kao optuženog, odnosno zahtijeva da se usvoji zaključak koji pogoduje optuženom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo zagarantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 2 Evropske konvencije.“
Postupak nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1328/13
16. Okružni sud je nakon prijema odluke Ustavnog suda održao pretres 13. novembra 2015. godine, te 15. marta, 15. juna i 12. jula 2016. godine.
17. Nakon okončanog pretresa, Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 K 004729 15 Kžk 2 od 13. jula 2016. godine kojom je apelant proglašen krivim zato što je u vrijeme i mjestu, te na način detaljno opisan u izreci presude, iz nehata, opasnom radnjom ugrozio javni saobraćaj i time izazvao opasnost za život ljudi, usljed čega je nastupila smrt tri lica, čime je počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom iz člana 412 stav 4 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS. Okružni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.
18. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Tužilaštvo, nakon otvaranja ponovnog pretresa, 13. novembra 2015. godine, „uvažavajući stanovište Ustavnog suda“ izvršilo izmjenu predmetne optužnice tako što je „u neznatnom dijelu“ korigovalo činjenični opis djela, te izmijenilo pravnu kvalifikaciju djela u odnosu na onu koja je bila sadržana u izreci ukinute presude, te je izmijenjenom optužnicom apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom iz člana 412 stav 4 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da ovakva zahvatanja u optužnici nisu sadržavala pogoršanja, odnosno težu kvalifikaciju djela u odnosu na kvalifikaciju iz ukinute presude tako da izvršena izmjena optužbe nije bila u skladu sa zabranom preinačenje nagore (pravilo o zabrani reformatio in peius). Okružni sud je naveo da je analizom izmijenjene optužnice zaključio da je novi činjenični opis djela po svom obimu manji od onoga koji je bio naveden u ukinutoj presudi, te da u njega nisu unesene nikakve nove činjenice i okolnosti koje se odnose na subjektivnu strukturu predmetnog krivičnog djela ili eventualno nove kriminalne radnje za koje se apelant ranije nije teretio.
19. Nakon što je održao novi pretres i izveo dokaze prema procesnim pravilima o izvođenju dokaza propisanim u članu 332 stav 6 ZKPRS, te dodatno saslušao svjedoke R. K., Đ. I., N. D. i A. V. i izveo novi dokaz saslušanjem vještaka dr Helene Škobić, specijaliste neuropsihijatrije, Okružni sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se izmijenjenom optužnicom stavlja na teret. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da u postupku nisu bile sporne okolnosti da je apelant 26. novembra 2009. godine izvodio radove deponovanja otpadnog željeza uz magistralni put Bileća-Gacko, te da je oko 17.00 časova, u uslovima smanjene vidljivosti, upravljao radnom mašinom „ULT 150” i obavljao radnju guranja otpadnog željeza tako što je kašikom radne mašine gurao istovareno otpadno željezo na livadu koja se nalazi neposredno uz put, te tom prilikom radnom mašinom povremeno zauzimao desnu kolovoznu traku gledajući iz pravca Gacka. Utvrđeno je da je u jednom trenutku došlo do gašenja motora radne mašine i poprečnog zaustavljanja radne mašine na kolovozu, i to njenog zadnjeg dijela u cijeloj desnoj kolovoznoj traci gledano iz pravca Gacka, u kom trenutku je iz pravca Gacka svojom desnom stranom naišlo putničko motorno vozilo, marke Golf 2, kojim je upravljao oštećeni D. P., koji je prednjim desnim čeonim dijelom svoga vozila, a zatim desnim bočnim dijelom vozila, udario u zadnji desni točak radne mašine s bočne strane, kojom prilikom su sva lica iz putničkog vozila smrtno stradala (vozač putničkog vozila-oštećeni D. P. i njegove dvije kćerke). Nesporne su i okolnosti da radna mašina „ULT 150” nije imala ispravne svjetlosno-signalne uređaje.
20. Navedeno je da je ključno pitanje u predmetnom postupku bilo ko je od učesnika nezgode prouzrokovao konkretnu opasnu situaciju u saobraćaju i time ugrozio javni saobraćaj. Prema mišljenju Okružnog suda, apelant je kritičnog dana nesumnjivo obavljao radnje na javnom putu koje mogu da ugroze ili ometu javni saobraćaj koje, kao takve, zakon izričito zabranjuje. Naime, odredbama člana 19 ZOBS-a propisano je da se na javnim putevima izričito zabranjuje podizanje objekata, uređaja ili postrojenja, sađenje sadnica ili postavljanje predmeta kojima se umanjuje preglednost puteva i željezničke pruge s kojom se put ukršta u istom nivou, kao i preglednost na raskrsnici ili obavljanje bilo kakvih radnji koje bi mogle da ugrožavaju ili ometaju saobraćaj na javnom putu ili oštećuju javni put i objekte na njemu. U konkretnom slučaju apelant je guranje otpadnog željeza radnom mašinom „ULT 150” vršio tako što je kretanjem te mašine presijecao magistralni put i zbog tehničke neispravnosti mašine zaustavio se poprečno, na desnoj kolovoznoj traci gledano iz pravca Gacka. Takva radnja, vršena inače u uslovima smanjene vidljivosti zbog nadolazećeg mraka, nesumnjivo predstavlja radnju koja je tako ugrozila javni saobraćaj da je izazvala opasnost za život ljudi i imovinu većeg obima. Kretanje radne mašine, a zatim i njeno zaustavljanje na kolovoznoj traci, odvijalo se u suprotnosti sa saobraćajnim propisima. Istaknuto je da je vozač dužan da se vozilom kreće desnom stranom kolovoza u smjeru kretanja (član 39 stav 1 ZOBS-a). Nepropisne radnje kretanja radnom mašinom zahtijevale su adekvatne mjere zaštite ostalih učesnika u saobraćaju, a koje kritične prilike evidentno nisu preduzete. Apelantovi propusti su u neposrednoj uzročnoj vezi s nastalom saobraćajnom nezgodom. Apelant se radnom mašinom kretao nepropisno kada je u toku takve vožnje došlo do poprečnog zaustavljanja mašine na kolovozu i stvaranja prepreke na desnoj kolovoznoj traci, gledano iz pravca Gacka. Dakle, kako je Okružni sud zaključio, apelant je stvaranjem prepreke na putu stvorio opasnu situaciju u saobraćaju i bio je dužan da preduzme adekvatne mjere da na propisan način omogući drugim učesnicima u saobraćaju, pa i oštećenom, da ga na vrijeme uoče i preduzmu mjere za izbjegavanje te prepreke.
21. Okružni sud je istakao da je koncepcija apelantove odbrane zasnovana na tezi da je apelant prije preduzimanja radnje odgurivanja željeza postavio bezbjednosni trougao na kolovoz iza radne mašine (gledajući iz pravca Gacka), te da su lica koja su pomagala apelantu regulisala saobraćaj. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da su način i uslovi za korišćenje bezbjednosnog trougla (znaka za označavanje zaustavljenog vozila) propisani članom 77 ZOBS-a. Navedena odredba propisuje obavezu vozača da motorno vozilo, traktor ili priključno vozilo, osim motocikla bez bočne prikolice, koje je zaustavljeno na kolovozu, obilježi posebnim znakom kojim se označava zaustavljeno vozilo na kolovozu. Odredba stava 2 spomenutog člana propisuje da se znak postavlja na kolovoz iza zaustavljenog vozila u vertikalnom položaju i na dovoljnoj razdaljini koja na putu van naselja ne smije biti manja od 50 m tako da vozači motornih vozila koji nailaze iz smjera na kojem je znak postavljen mogu blagovremeno da zaustave svoja vozila, odnosno da bezbjedno obiđu zaustavljeno vozilo. Iz prednjeg proizlazi, kako je naglasio Okružni sud, da se bezbjednosni trougao koristi isključivo za obilježavanje vozila koja su zaustavljena na kolovozu. U konkretnom slučaju saslušani svjedoci, uključujući i samog apelanta, iznijeli su tvrdnju da je bezbjednosni trougao kritične prilike postavljen prije nego što je apelant započeo radove odgurivanja željeza u poprečnom smjeru. Stoga, bezbjednosni trougao, kao način obilježavanja izvođenja opasnih radnji na kolovozu, očigledno nije bio adekvatno sredstvo za obezbjeđenje ostalih učesnika u saobraćaju, niti je bio postavljen u skladu s odredbama člana 77 ZOBS-a, odnosno na način da su vozači motornih vozila koji su nailazili iz smjera na kojem je znak postavljen mogli blagovremeno da zaustave svoja vozila, odnosno da ih bezbjedno obiđu. Bezbjednosni trougao je prilikom vršenja uviđaja pronađen sklopljen u horizontalnom položaju, bez znakova oštećenja, što potvrđuje tezu da on, i ako je bio postavljen, nije mogao ostvariti svrhu zaštite ostalih učesnika u saobraćaju.
22. Okružni sud je dalje istakao da su u toku postupka nesumnjivo utvrđeni propusti oštećenog D. P. koji je upravljao putničkim vozilom golf 2, a koji se sastoje u vožnji pod uticajem alkohola, te kretanju nepropisnom brzinom u zoni naseljenog mjesta. Međutim, kako je u presudi navedeno, to ne znači da propusti u vožnji oštećenog D. P. opravdavaju i oslobađaju apelanta odgovornosti. Naime, nije sporna okolnost da je kod oštećenog utvrđen procenat alkohola u krvi od 2,11 promila. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr Ratka Kovačevića koji se bazira na tvrdnji da je zbog navedene koncentracije alkohola u krvi kod oštećenog D. P. došlo do paralize psihičkih i motornih aktivnosti, te da su njegove sposobnosti za bezbjedno upravljanje motornim vozilom u vrijeme saobraćajne nezgode bile isključene. U tom smislu, Okružni sud je angažovao vještaka iz oblasti neuropsihijatrije prof. dr sc. Helenu Škobić koja se u svom nalazu izjasnila da se oštećeni D. P. u vrijeme saobraćajne nezgode nalazio u srednjem stepenu pijanstva u kojem nije bio sposoban za bezbjednu vožnju. Na pretresu je svoj nalaz pojasnila konstatacijom da ona u svojim nalazima nikad ne koristi izraz paralize psihičkih i motornih osobina pojedinih lica. Smatra da je u konkretnom slučaju prikladnije bilo reći da se radilo o poremećaju koordinacije pokreta i slično. Prihvatajući stručnim i objektivnim ovaj nalaz, Okružni sud je zaključio da su redukovane vozačke sposobnosti oštećenog bile uzrokovane upotrebom alkohola. Međutim, kada vozač radne mašine njom upravlja na nepropisan način, kretanjem koje presijeca putanju ostalih učesnika u saobraćaju, u uslovima smanjene vidljivosti i s neispravnom svjetlosnom signalizacijom (koja je inače, zbog neprirodnog položaja zaustavljene radne mašine, izgubila svrhu), pa vozač putničkog vozila golf 2 naleti na zadnji desni točak zaustavljene mašine i tom prilikom izgubi život sa još dvoje saputnika, postoji krivica vozača radne mašine, bez obzira što je vozač putničkog motornog vozila vozio nepropisnom brzinom i u alkoholisanom stanju. Svi propusti u vožnji oštećenog mogu se pripisati kao njegov znatan doprinos nastanku udesa, ali to ne znači da ovi propusti opravdavaju i oslobađaju apelanta odgovornosti zbog njegovih propusta.
23. Okružni sud je dalje istakao da je apelant u završnoj riječi ukazao na povredu procesnog zakona jer, prema njegovom stavu, tužilac u ponovnom krivičnom postupku nije predao izmijenjenu nego potpuno novu optužnicu koja je trebalo da ide na potvrđivanje u Osnovni sud. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je izmjena optužnice na pretresu diskreciono pravo tužioca koju može učiniti po svom nahođenju, tj. na osnovu svoje nove subjektivne ocjene dokaza, koja može biti različita od one koju je imao prilikom sastavljanja optužbe. Treba imati u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o prvom, nego o ponovnom suđenju do kojeg je došlo zbog ukidanja drugostepene presude. Sudska praksa je već zauzela stav da je tužilac ovlašćen da izmijeni optužnicu na pretresu i ovo njegovo ovlašćenje se veže uz njegovu sopstvenu ocjenu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, te stoga sud nije ovlašćen da ulazi u tu njegovu procjenu. Sud, dakle, ne može onemogućiti tužioca u izmjeni optužnice na glavnom pretresu (shodno tome i na pretresu pred drugostepenim sudom) i dužan je donijeti presudu koja će se odnositi na djelo sadržano u izmijenjenoj optužnici. Neprihvatljiva je teza odbrane da se radi o novoj optužnici kojoj nedostaju dokazi s obzirom na to da su predmet raspravljanja u ponovnom postupku sve činjenice i okolnosti koje je sadržavao činjenični opis djela u potvrđenoj optužnici i sva, s njima povezana, pravna pitanja. Suština je da izmjena optužnice nije prouzrokovala izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela koja bi otežala apelantov procesni položaj, te da se činjenični opis djela u izmjeni optužbe odnosio na isti događaj za koji je podnesena optužba. Tužilac je, pri tome, suprotno navodima žalbe, za osnov uzeo raniju potvrđenu optužnicu. U slučaju izmjene optužbe, tako izmijenjena optužnica se ne dostavlja na potvrđivanje, kako to tvrdi apelantov branilac. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se u apelantovim radnjama stiču sva bitna obilježja bića krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 412 st. 4 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS, te da je u izvršenju djela apelant postupao sa svjesnim nehatom. U odnosu na nastupanje smrti tri lica, kao kvalifikatornu posljedicu, kod apelanta je takođe postojao nehat. Sud je utvrdio da je apelant bio svjestan da nepropisnom radnjom guranja željeza stvara opasnu situaciju i da time može da ugrozi javni saobraćaj i izazove opasnost za život ljudi, ali je olako držao da do toga neće doći.
24. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Presude Okružnog suda broj 95 0 K 004729 15 Kžk 2 od 13. jula 2016. godine, Okružni sud je donio Rješenje broj 95 0 K 004729 15 Kžk 3 od 5. oktobra 2016. godine kojim je žalbu odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ukazao na član 333 stav 1 ZKPRS kojim su propisani slučajevi u kojima je dopuštena žalba protiv presude drugostepenog suda. Istaknuto je da iz stanja spisa proizlazi da nijedan slučaj iz citiranog člana nije primjenjiv na konkretnu krivičnopravnu stvar jer su odluke prvostepenog i drugostepenog suda identične po pitanju apelantove krivice.
25. Rješenjem Vrhovnog suda broj 95 0 K 004729 16 Kž 2 od 24. oktobra 2016. godine žalba apelantovog branioca, izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 95 0 K 004729 15 Kžk 3 od 5. oktobra 2016. godine, odbijena je kao neosnovana.
26. Vrhovni sud je istakao da je nasuprot žalbenim navodima u pobijanom rješenju pravilno zaključeno da je žalba branioca osuđenog nedopuštena, o čemu su u obrazloženju dati valjani razlozi, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Stoga, žalba apelantovog branioca nije osnovana, pa je Vrhovni sud tu žalbu odbio u smislu člana 337 stav 3 ZKPRS. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Apelant, takođe, ukazuje i na povredu prava iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je nakon ponovnog otvaranja pretresa pred Okružnim sudom, tužilac odmah izmijenio optužnicu pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1328/13, tako što je izmijenio opis krivično-pravne radnje koja se apelantu stavlja na teret i pravne kvalifikacije djela, iako citirana odluka nema nikakve veze s izmijenjenom optužnicom, mada nije izveden nijedan dokaz na ponovo otvorenom pretresu, te time nisu ispunjeni uslovi iz člana 290 ZKPRS. Apelant smatra da je tužilac na taj način odustao od optužnice koja je egzistirala do izmjene optužnice i navedenom izmjenom podigao sasvim novu optužnicu na osnovu istog činjeničnog supstrata, te je na taj način apelantu onemogućeno da se izjasni o njoj, a to izjašnjenje sud nije ni tražio. Apelant smatra da je tužilac, ako je imao namjeru da podigne novu optužnicu, a što je i učinio, trebao da odustane od prethodne optužnice za koju očigledno nije imao dokaza, te da novu optužnicu s dokazima preda na potvrđivanje sudiji za prethodno saslušanje Osnovnog suda. Da je tako postupljeno apelant bi imao pravo na prethodne prigovore na optužnicu, izvođenje dokaza koji bi negirali dokaze optužnice i na kraju i pravo na ulaganje žalbe na odluku Osnovnog suda, a sve u skladu sa ZKPRS. Međutim, ovakvim postupkom, koji je omogućio sud, tužilac je postigao da sud ne dozvoli apelantu da izjavi žalbu na Presudu broj 95 0 K 004729 15 Kžk 2 koju je donio 13. jula 2016. godine, što je u suprotnosti sa članom 2 Protokola broj 7 Evropske konvencije, a o takvoj situaciji Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3063/15 od 16. marta 2016. godine. Osim toga, apelant navodi da u dispozitivu optužnice nije navedena povreda nijednog blanketnog propisa, pa je i to, uz opisane radnje, razlika između optužnice koja je egzistirala i nove optužnice. Kod postojanja navedene manjkavosti u dispozitivu optužnice, odnosno izreke presude, sud je morao donijeti oslobađajuću presudu jer u istima nije naveden bitan elemenat bića krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom iz člana 412 stav (4) u vezi sa st. (2) i (1) KZRS. Apelant dalje vrši analizu provedenih dokaza, te iz nje izvlači zaključak da u njegovim radnjama nema elementa krivičnog djela, niti krivice, te da je do nesretnog slučaja došlo zbog krivice oštećenog D. P. Apelant navodi da se Okružni sud „silno trudi“ da dokaže apelantovu odgovornost iako je to uloga tužioca, te da prelazi preko činjenice da „prije nezgode on nije ni vozio radnu mašinu, već je ista stajala djelomično na kolovoznoj traci“. Kao takva, ona je predstavljala prepreku za vozača golfa - oštećenog D. P. i ta prepreka je uredno označena postavljanjem trougla na propisan način u skladu s odredbama člana 70 stav (2) i člana 77 ZOBS-a. Smatra da je Okružni sud ponovo proizvoljno na apelantovu štetu primijenio odredbe ZOBS-a, te je na taj način sud povrijedio i princip jednakosti u postupanju iz člana 14 stav (2) ZKPRS jer nije s jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje terete apelanta, ali ni one koje mu idu korist. Apelant dalje ukazuje da su činjenice koje mu idu u korist: 1. da je pravilno trouglom označio radnu mašinu koja je bila zaustavljena na kolovozu; 2. da je oštećeni vozio na takav način da je on isključivi krivac za nastalu nezgodu i 3. da je tako vozio usljed dejstva alkohola koji ga je činio nesposobnim za bezbjednu vožnju. Apelant dalje navodi da je prilikom davanja završne riječi, govoreći o postojanju pritisaka na sud, oštećena predsjedniku vijeća pružila zatvorenu bijelu kovertu, formata A-4, a on ju je upitao zašto mu to sada daje. Na apelantovo traženje da se ta koverta otvori, taj njegov zahtjev je odbijen. „Odbijanjem zahtjeva apelanta da se otvori predmetna koverta i pruži mu mogućnost da se izjasni o sadržaju iste, povrijeđeno je njegovo pravo na odbranu i na pravično suđenje.“
b) Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da su navodi iz apelacije neosnovani jer su i Okružni sud i taj sud donijeli pravilne i zakonite odluke kojima nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, niti su povrijeđene druge odredbe Evropske konvencije na koje se apelant poziva u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
30. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) relevantne odredbe glase:
Član 410.
Ugrožavanje javnog saobraćaja (1) Učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većeg obima, pa usljed toga kod drugoga nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko 3.000 KM, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.
(3) Ako je usljed djela iz st. 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina. Ugrožavanje javnog saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom Član 412. st. (1), (2) i (4) (1) Ko uništenjem, uklanjanjem ili težim oštećenjem saobraćajnih uređaja, sredstava, znakova ili uređaja za signalizaciju koji služe bezbjednosti saobraćaja, ili davanjem pogrešnih znakova ili signala, postavljanjem prepreka na saobraćajnicama ili na drugi način tako ugrozi javni saobraćaj da time izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili imovinu većeg obima, kazniće se zatvorom do tri godine.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.
(4) Ako je usljed djela iz st. 1. i 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do petnaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina.
31. U Zakonu o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06, 44/07 i 84/09) relevantne odredbe glase: Član 19.
(1)Na javnim putevima zabranjeno je [...] vršiti bilo kakve radnje koje bi mogle ugrožavati ili ometati saobraćaj na javnom putu ili oštećivati javni put i objekte na njemu.
Član 70. stav 2.
(2) Vozač koji je zbog neispravnosti na vozilu, saobraćajne nesreće ili drugog opravdanog razloga prinuđen zaustaviti vozilo na kolovozu dužan je obilježiti ga sigurnosnim trokutom i preduzeti sve mjere da zaustavljeno vozilo ne dovede u opasnost druga vozila i što prije ga ukloniti s kolovoza.
32. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Jednakost u postupanju Član 14. stav (2) (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Izmjena optužnice Član 290.
Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 294. stav 1.
Vezanost presude za optužbu Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana Pretres pred drugostepenim sudom Član 332. stav (6) Ako u čl. 319. i 331. ovog zakona nije što drugo određeno, odredbe o glavnom pretresu pred prvostepenim sudom shodno će se primjenjivati i u postupku pred drugostepenim sudom.
Opšta odredba Član 333. stav 1.
(1) Protiv presude drugostepenog suda dopuštena je žalba u slučaju ako je:
a) drugostepeni sud izrekao kaznu dugotrajnog zatvora ili potvrdio presudu prvostepenog suda kojim je izrečena takva kazna,
b) drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi proglašava krivim, odnosno ako je povodom žalbe na prvostepenu presudu kojom je optuženi proglašen krivim izrekao presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe i
v) drugostepeni sud povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donio presudu kojom se optuženi proglašava krivim, odnosno ako je povodom žalbe na osuđujuću presudu na pretresu donio presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 95 0 K 004729 16 Kž 2
35. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
36. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
37. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima je odbačena njegova žalba protiv drugostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da je u predmetnom slučaju apelant podnio apelaciju protiv rješenja redovnih sudova kojim je isključivo raspravljano pitanje ispunjenosti zakonskih pretpostavki za izjavljivanje žalbe, a ne o „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta. Dakle, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojem je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, niti o apelantovim građanskim pravima i obavezama, proizlazi da član 6 Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6 Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
38. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na Presudu Okružnog suda broj 95 0 K 004729 15 Kžk2
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 K 004729 15 Kžk2 od 13. jula 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
40. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelant osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom odlukom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 2 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ali da iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
44. Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2)Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
45. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
46. Dalje, budući da apelant ukazuje na veoma ozbiljno kršenje ljudskih prava koje se ogleda, prije svega, u povredi principa in dubio pro reo, Ustavni sud će stoga prvo ispitati te apelantove navode. Naime, apelant kršenje principa in dubio pro reo obrazlaže time da sud nije uzeo u obzir činjenice „koje mu idu u korist“, odnosno: da je pravilno trouglom označio radnu mašinu koja je bila zaustavljena na kolovozu; da je oštećeni vozio na takav način da je on isključivi krivac za nastalu nezgodu i da je oštećeni usljed dejstva alkohola bio nesposoban za bezbjednu vožnju. U vezi s tim, apelant smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1328/13 proizvoljno primijenio procesno pravo donoseći odluku da je apelant kriv zato što je u vrijeme i mjestu, te na način detaljno opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom iz člana 412 stav 4 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS.
47. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 1328/13 naveo da (tač. 39 i 40): „[...] Okolnost da Okružni sud iz činjenica konkretnog predmeta nije mogao na siguran način utvrditi činjenicu da je na desnoj kolovoznoj traci bio postavljen bezbjednosni trougao, te zbog sumnje navedenu činjenicu nije ni prihvatio, vodi ka kršenju principa in dubio pro reo. […]. Takođe, u odnosu na stepen alkoholisanosti oštećenog od 2,11 promila alkohola u krvi, Ustavni sud zapaža da je prema jednom nalazu vještaka zbog navedene koncentracije alkohola u krvi kod oštećenog D. P. došlo do paralize psihičkih i motornih aktivnosti. Prema drugom nalazu vještaka, a koji je prihvatio Okružni sud, na osnovu koncentracije alkohola ne može se utvrditi očigledna nesposobnost nekog lica za bezbjednu vožnju. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da u situaciji kada je moguće da redovni sud izvede zaključak iz činjenica koje su proizašle iz direktnih ili indirektnih dokaza princip in dubio pro reo nalaže da se mora razmotriti da li je takav zaključak, koji je moguć na osnovu utvrđenih činjenica, nedosljedan s krivicom apelanta kao optuženog, odnosno zahtijeva da se usvoji zaključak koji pogoduje optuženom [...].“
48. Dakle, iz navedene odluke proizlazi da je Okružni sud u ponovnom postupku bio dužan da van razumne sumnje utvrdi činjenice da li je na desnoj kolovoznoj traci bio postavljen bezbjednosni trougao, kao i da li je, s obzirom na stepen alkoholisanosti oštećenog od 2,11 promila alkohola u krvi, došlo do paralize psihičkih i motornih aktivnosti oštećenog, ali što, prema mišljenju Ustavnog suda, ne isključuje obavezu suda da utvrdi i druge činjenice koje su od ključnog značaja za utvrđivanje apelantove krivice, odnosno obavezu suda da s jednakom pažnjom ispita i utvrdi činjenice koje terete apelanta, kao i one koje mu idu u korist.
49. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da ZKPRS propisuje presumpciju nevinosti i primjenu principa in dubio pro reo, pravilo da sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije. Presumpcija nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantovan članom 6 stav 2 Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Zatim, prema praksi Evropskog suda, optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost.
50. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKPRS) i da pri tome dâ obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te da sve provedene dokaze dovede u uzajamnu logičku vezu.
51. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelant kritične prilike vršio radnju guranja otpadnog željeza radnom mašinom „ULT 150” tako što je kretanjem te mašine presijecao magistralni put i da se zbog tehničke neispravnosti mašine zaustavio poprečno, na desnoj kolovoznoj traci gledano iz pravca Gacka u pravcu Bileće. Prema zaključku Okružnog suda, takva radnja, vršena inače u uslovima smanjene vidljivosti zbog nadolazećeg mraka, nesumnjivo predstavlja radnju koja je ugrozila javni saobraćaj i izazvala opasnost za život ljudi i imovinu većeg obima jer je zbog takvog apelantovog postupanja došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je oštećeni svojim vozilom udario u apelantovu radnu mašinu. Dakle, Okružni sud je zaključio da se osnovni uzrok saobraćajne nezgode koja se tom prilikom desila ogleda u apelantovom propustu jer je on, stvaranjem prepreke na putu, stvorio opasnu situaciju u saobraćaju, a bio je dužan da preduzme adekvatne mjere da na propisan način omogući drugim učesnicima u saobraćaju da ga na vrijeme uoče i preduzmu mjere za izbjegavanje te prepreke. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u ponovnom postupku utvrdio da postoji apelantova krivica bez obzira što je vozač putničkog motornog vozila vozio nepropisnom brzinom i u alkoholisanom stanju. Okružni sud je zaključio da je apelant navedeno krivično djelo počinio iz (svjesnog) nehata.
52. Budući da je Okružni sud utvrdio da je apelant pri izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao sa svjesnim nehatom, iz čega proizlazi da je apelant bio svjestan da zbog njegove radnje (činjenja ili nečinjenja) može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da će je moći spriječiti ili da ona ipak neće nastupiti, proizlazi da je kod apelanta postojala svijest o djelu, ali ne i volja jer apelant ne želi posljedicu, niti pristaje na njeno nastupanje, Ustavni sud smatra da je ključno pitanje, a na koje i dalje nema odgovora, da li je apelant isključivo odgovoran za predmetnu saobraćajnu nesreću, te da li se saobraćajna nezgoda mogla izbjeći da nije bilo propusta oštećenog.
53. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude ne proizlazi da je Okružni sud u ponovnom postupku uzeo u obzir sve provedene dokaze koji se tiču predmetne saobraćajne nezgode, uključujući analizu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke koji su dali svoje nalaze i mišljenja o doprinosima apelanta i oštećenog predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, te koji dokazi su trebali, skupa s nalazima i mišljenjima vještaka medicinske struke, dati decidiran i jasan odgovor na ključno pitanje da li se predmetna saobraćajna nezgoda mogla izbjeći da nije bilo alkoholisanosti oštećenog, te da je oštećeni svoju vožnju prilagodio uslovima na putu, odnosno da li je apelant isključivo i jedino odgovoran za saobraćajnu nezgodu koja se desila.
54. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da je Okružni sud bio dužan da izvrši analizu svih provedenih dokaza kako u postupku koji je prethodio donošenju Odluke Ustavnog suda broj AP 1328/13 tako i u ponovljenom postupku, naročito da dovede u vezu sačinjene nalaze i mišljenja vještaka saobraćajne struke, te vještaka medicinske struke pojedinačno i pri tome da dâ obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te da sve provedene dokaze dovede u uzajamnu logičku vezu i da konačno nakon takve analize utvrdi van razumne sumnje apelantovu krivicu ili eventualno njegovu nevinost. Međutim, Ustavni sud smatra da Okružni sud u ponovnom postupku nije postupio na naprijed navedeni način, slijedom čega proizlazi da razlozi koje je naveo Okružni sud dovode u sumnju odluku o apelantovoj krivici. Konačno, Ustavni sud smatra da u situaciji kada je moguće da redovni sud izvede zaključak iz činjenica koje su proizašle iz direktnih ili indirektnih dokaza princip in dubio pro reo nalaže da se mora razmotriti da li je takav zaključak, koji je moguć na osnovu utvrđenih činjenica, nedosljedan s krivicom apelanta kao optuženog, odnosno zahtijeva da se usvoji zaključak koji pogoduje apelantu.
55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo zagarantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 2 Evropske konvencije.
Ostali navodi
56. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na povredu principa in dubio pro reo, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje ostale apelantove navode u odnosu na navode o povredi prava iz člana 6 stav 1 i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije kada Okružni sud u sumnji o postojanju određenih činjenica ne izvrši analizu svih provedenih dokaza u postupku njihovim dovođenjem u uzajamnu logičku vezu na način koji je povoljniji za apelanta.
58. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h), člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Aneks ove odluke, u smislu člana 43 stav (1) Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje sudije Tudora Pantirua u skladu s odlukom.
60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Izdvojeno mišljenje sudije Tudora Pantirua u skladu s odlukom Dijelim većinsko mišljenje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, moji razlozi se donekle razlikuju od onih iznesenih u većinskom mišljenju. Moje mišljenje se zasniva na razlozima kako slijedi:
Odlukom Ustavnog suda se sugeriše da su redovni sudovi trebali primijeniti princip in dubio pro reo i osloboditi apelanta kao jedino moguće rješenje. Na ovaj način, namećući svoju ocjenu dokaza, Ustavni sud je preuzeo ulogu redovnog suda više instance i takav pristup je neprihvatljiv.
Slažem se da se krivični postupak u ovom predmetu, gledajući u cjelini, čini nepravičnim zbog očigledno jednostrane ili čak selektivne ocjene dokaza. U tom smislu, nesporno je da se radna mašina, kojom je upravljao apelant, usljed tehničke neispravnosti zaustavila poprečno na desnoj strani kolovozne trake, odakle je dolazila žrtva. S druge strane, takođe je nesporno da je žrtva vozila pod uticajem znatne alkoholisanosti od 2,11 promila alkohola u krvi, kao i da je bila znatno smanjena vidljivost na kolovozu. Po mom mišljenju, Okružni sud nije ocijenio činjenice u svoj svojoj kompleksnosti, nije utvrdio da li je brzina automobila žrtve bila prilagođena uslovima smanjene vidljivosti i posebnom stanju vozača (vožnja pod uticajem alkohola) i da li je ovo moglo doprinijeti nesreći.
Ustavni sud je stoga mogao sugerisati da Okružni sud ocijeni sve dokaze, ne dovodeći ih u pitanje, kako bi utvrdio da li je samo jedan ili su oba vozača doprinijela nesreći. Ne više od toga.