Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2825/17 (J. Ć., S. H., M. R. i E. K.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2825/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-2825/17, rješavajući apelaciju J. Ć. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli J. Ć., S. H., M. R. i E. K. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 011657 09 Gž od 4. novembra 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J. Ć., S. H., M. R. i E. K. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 6. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 011657 17 Rev od 18. aprila 2017. godine kojim je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 011657 09 Gž od 4. novembra 2010. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-32/11 od 9. marta 2011. godine, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda od 4. novembra 2010. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 25. septembra 2009. godine obavezan je tuženi (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova) da isplati apelantima određene novčane iznose i to apelantu J. Ć. naknadu za ishranu, rad u državne praznike, noćni rad, prekovremeni rad, apelantima S. H. i M. R. naknadu za ishranu i apelantu E. K. naknadu za ishranu i povećanje plaće po osnovu rezultata rada, što je preciznije navedeno u izreci prvostepene presude, dok su „odbijeni tužbeni zahtjevi u preostalom dijelu preko dosuđenog". Osim toga, prvostepenom presudom obavezan je tuženi da nadoknadi apelantima troškove parničnog postupka u iznosu od 2.998,60 KM.

2. Presudom Kantonalnog suda djelimično je preinačena prvostepena presuda, te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta E. K. za povećanje plate po osnovu rezultata rada, dok je tuženi obavezan nadoknaditi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 3.345,60 KM umjesto dosuđenih 2.998,60 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo, između ostalog, da u skladu sa odredbama člana 71. Zakona o radu uposlenik ima pravo na povećanu plaću za otežane uslove rada, prekovremeni rad i noćni rad, te za rad subotom i nedjeljom i praznikom ili nekim drugim danom za koje je zakonom određeno da se ne radi, shodno kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu. Dalje, Općinski sud je naveo da je prilikom odlučivanja, imao u vidu odredbe člana 27. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) kojom je propisano da će se osnovna plaća uvećati za rad noću najmanje 35%, rad subotom i nedeljom ako su neradni dani najmanje 30%, te za državne praznike za najmanje 50% i za prekovremeni rad 50%. Isto tako, Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 24. Kolektivnog ugovora data definicija osnovne plaće kao umnoška koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan i osnovice za plaću. S obzirom na navedeno, te cijeneći dopunu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke B. R. identičnu podacima sadržanim u rednim listama sa tačnim evidencijama satnica provedenim na radu u svakom od pojedinačnih mjeseci u godini, kao i dopis PU Konjic od 27. aprila 2009. godine, Općinski sud je primjenom odredaba člana 27. Kolektivnog ugovora udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta J. Ć u dijelu uvećanja plaća po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada praznicima. Osim toga, navedeno je da je primjenom odredaba člana 31. Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, te u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke apelantima priznato pravo na razliku toplog obroka u iznosima preciznije navedenim u izreci presude. Dalje, Općinski sud je naveo da rad subotom i nedjeljom, s obzirom na prirodu posla, spada u redovni rad apelanta, na što ukazuje i činjenica da je apelant J. Ć. rješenjem od 2. jula 2003. godine raspoređen na radno mjesto saobraćajnog policajca u PS za bezbjednost saobraćaja u PU Konjic, dok iz raspoložive dokumentacije nije bilo moguće utvrditi da se rad subotom i nedjeljom nemaju smatrati redovnim radom, s obzirom na prirodu posla i radne zadatke. Općinski sud je ukazao da je apelantu i sa manjim fondom efektivnih radnih sati provedenih na radu u toku jednog mjeseca obračunavana i isplaćivana puna plaća za ukupan broj radnih dana, kako to proizilazi iz obračunskih listi u prilogu nalaza i mišljenja vještaka, na koji način je faktički izvršena kompenzacija manjeg broja sati provedenih na radu sa prekovremenim satima. Općinski sud je naveo da je neposrednom primjenom odredaba člana 42. „Zakona o namještenicima Federacije BiH“ i na osnovu odredaba člana 127. Zakona o parničnom postupku, priznao apelantu E. K. garantovano pravo u najmanjem zakonom propisanom iznosu od 1%, uvažavajući činjenicu da svaki od organa tuženog vlastitim aktima, odnosno pravilnicima određuje procentualne iznose u kojima će se vršiti povećanja plaća po osnovu rezultata rada.

4. U obrazloženju drugostepene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev jednog od apelanata za isplatu naknade plaće za rad subotom i nedjeljom, imajući, pri tome, u vidu nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke B. R. na osnovu kojeg je utvrđeno da je ovaj rad redovno radno vrijeme apelanta koji radi u smjenama. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da je pogrešna odluka prvostepenog suda da apelantu E. K., koji ima status namještenika prizna pravo na povećanje plaće po osnovu rezultata rada. Naime, Kantonalni sud je naveo da je to pravo izraženo kroz ocjenjivanje prema odredbama člana 42. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 15. Zakona o namještenicima u organima državne službe propisano da o pravima i dužnostima namještenika odlučuje rukovodilac organa državne službe. S tim u vezi, ukazano je da nije sporno da je apelantu E. K. od strane rukovodioca organa državne službe izdato rješenje o njegovom godišnjem ocjenjivanju za rad i postignute rezultate, kao i da nije sporno da nije doneseno posebno rješenje kojim se apelantu u mjesečnom procentu povećava plaća shodno njegovoj godišnjoj ocjeni. Kantonalni sud je naveo da iz pomenutih zakonskih normi proizilazi pravo namještenika da ostvari pravo na povećanje plaće, ali da je sporno pitanje da li je u situaciji kada rukovodilac državne službe ne donese odluku o tom pravu, namještenik dužan zaštitu svojih prava tražiti na sudu u parničnom postupku ili kod organa državne službe (zahtjevom da rukovodilac službe odluči o njegovom pravu na povećanje plaće). Kantonalni sud je ukazao da za odlučivanje o svim pravima i dužnostima namještenika rukovodilac primjenjuje odredbe Zakona o upravnom postupku, te u slučaju da namještenik podnese zahtjev za ostvarenje nekog prava, a rukovodilac ne donese rješenje u zakonskom roku, tada nastaje šutnja uprave i sva prava koja navedeni zakon daje podnosiocu zahtjeva, pa je slijedom navedenog ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan. Kantonalni sud je ukazao da je prilikom ocjene koje troškove treba priznati potrebno pažljivo cijeniti sve okolnosti i uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Shodno tome, navedeno je da naknada za sastav opomene pred tužbu ne predstavlja radnju koja je potrebna za vođenje postupka u smislu odredaba člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, kao ni naknada za sastav odgovora na žalbu jer ova radnja nije bila neophodna, dok je istaknuto da nisu osnovani žalbeni navodi apelanata u odnosu na nepriznavanje troškova sastava ostalih podnesaka kojima je izvršeno povećanje tužbenog zahtjeva, jer se ne mogu smatrati obrazloženim u smislu odredaba člana 13. tačka 5.b. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata Federacije BiH.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, prije svega relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o namještenicima u organima državne službe. Apelanti navode da je pogrešna odluka Kantonalnog suda u odnosu na troškove parničnog postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozivaju apelanti u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su u konkretnom slučaju primijenjeni pozitivno pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2825/17 (J. Ć., S. H., M. R. i E. K.) | Sudska praksa | Aktio