Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4992/15 (D.V., I.V. i Dr.V.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Protek roka
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4992/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP 4992/15, rješavajući apelaciju D.V. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.V. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 002292 13 Rev od 25. augusta 2015. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 002292 12 Gž od 31. oktobra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.V. i Dr.V. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 002292 13 Rev od 25. augusta 2015. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 002292 12 Gž od 31. oktobra 2012. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. D.V., I.V. i Dr.V. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica i trećeapelant ili apelanti) iz Zvornika, koje zastupa Dragan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnijeli su 10. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 002292 13 Rev od 25. augusta 2015. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnje tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 002292 12 Gž od 31. oktobra 2012. godine.

2. U konkretnom slučaju, presudom Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 002292 07 P od 4. januara 2012. godine, obavezani su Republika Srpska za Vladu Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (prvotužena u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: prvotužena) i Miladin Popović (drugotuženi u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantima solidarno na ime naknade štete isplate određene novčane iznose na ime nematerijalne štete (na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti muža/oca), te da prvoapelantici isplate određene novčane iznose na ime materijalne štete (za troškove sahrane, podizanja nadgrobnog spomenika i uređenja grobnog mjesta, te crnine), sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Presudom su dalje odbijeni apelanti sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, te su odbijeni tužbeni zahtjevi drugoapelantice i trećeapelanta kojim su tražili da se tuženi solidarno obavežu da im isplate određene novčane iznose za izgubljeno izdržavanje zbog smrti oca za određeni period i za troškove crnine.

3. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 002292 12 Gž od 31. oktobra 2012. godine, odbijena je žalba drugotuženog i prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu koji se odnosio na drugotuženog, dok je žalba prvotužene uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu koji se odnosio na prvotuženu, tako što su apelanti odbijeni sa tužbenim zahtjevima u odnosu na prvotuženu. Presudom je dalje odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 83 0 P 002292 13 Rev od 25. augusta 2015. godine, odbačena je revizija drugoapelantice i trećeapelanta, a revizija prvoapelantice je odbijena.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija drugoapelantice i trećeapelanta nije dozvoljena. S tim u vezi, obrazloženo je da su drugoapelantica i trećeapelant pobijali drugostepenu presudu u dijelu čija vrijednost ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, te da Vrhovni sud nije našao da bi odlučivanje po reviziji, u smislu odredaba člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

6. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je revizija prvoapelantice dozvoljena, jer je vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude iznosila 13.850,00 KM, ali da nije osnovana. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je drugotuženi pravosnažnom sudskom presudom proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, radi ubistva muža i oca apelanata (u daljnjem tekstu:prednik apelanata), koji je u vrijeme ubistva kao policajac obavljao poslove uviđaja povodom saobraćajne nezgode koju je izazvao drugotuženi. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da je prvotužena, kao nosilac opasne djelatnosti, odgovorna za štetu pričinjenu prvoapelantici, u smislu čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kako po osnovu odbrane teritorije koja je u te svrhe angažovala drugotuženog, i zadužila ga sa oružjem, tako i po osnovu čuvanja bezbjednosti, koje poslove je obavljao prednik apelanata, kao pripadnik milicije Republike Srpske. Međutim, ocijenjeno je da je sporno da li se privilegovani rok zastarjelosti potraživanja prvoapelantice na ime naknade štete, u smislu odredaba člana 377. ZOO odnosi i na prvotuženu, kao lice koje odgovara za postupke njenih pripadnika ili samo na neposrednog učinioca krivičnog djela ubistva, kojim je prvoapelantici prouzrokovana šteta. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je iz odredbe člana 377. stav 1. ZOO proizilazilo da se citirana odredba može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu, koje inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se stoga na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Imajući u vidu da se štetni događaj desio 7. oktobra 1992. godine, da prvoapelantica nije mogla podnijeti tužbu sve do 19. juna 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje i da je prvoapelantica podnijela tužbu 3. decembra 2007. godine, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda, da je potraživanje prvoapelantice u odnosu na prvotuženu zastarjelo i da je zahtjev prvoapelantice u odnosu na prvotuženu neosnovan u smislu odredaba člana 360. stav 1. ZOO. Slijedom datih razloga, Vrhovni sud je zaključio da se neosnovano prvoapelantičinom revizijom isticalo da je privilegovani zastarni rok u smislu odredaba člana 377. ZOO valjalo primjeniti i na prvotuženu, kao lice koje odgovara za postupke svojih pripadnika u smislu odredaba člana 173. i 174., a u vezi sa članom 172 stav 1. ZOO.

7. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava, odnosno, proizvoljnoj primjeni odredbi ZOO koje se odnose na zastarjelost prava potraživanja naknade štete. Apelanti navode da su u reviziji naveli niz odluka vrhovnih sudova u kojima je zauzet stav suprotan od stava zauzetog u osporenim presudama, odnosno da se rok zastare prema Republici Srpskoj ima računati prema članu 377. ZOO, odnosno da se rok iz člana 377. ZOO ne primjenjuje samo prema odgovornom licu već i prema prvotuženoj. Ističu da Vrhovni sud u osporenoj revizionoj presudi uopće nije dao obrazloženje zašto nije prihvatio stavove citiranih odluka vrhovnih sudova o istoj pravnoj stvari. Dalje navode da je njihov prednik bio zaposlen kao policajac, čiji poslovi predstavljaju opasnu djelatnost, a da ga je ubio drugotuženi, koji je u to vrijeme bio pripadnik Vojske Republike Srpske, puškom koja je bila u vlasništvu Republike Srpske, koja predstavlja opasnu stvar. Stoga smatraju da je navedeno bilo osnov za odgovornost prvotužene, te je trebalo prvotuženu obavezati na naknadu štete. Apelanti navode da je navedeni stav zauzeo Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u presudi broj 070 0 Rev 09 000 522 od 4. maja 2010. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao rok za podnošenje;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.U odnosu na prvoapelanticu - očigledno (prima facie) neosnovano

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se prvoapelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenog prava, na koje se pozvala prvoapelantica u predmetnoj apelaciji, u suštini, vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO-a, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom. U pogledu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je navedeni stav Vrhovnog suda u vezi s primjenom „privilegovanih rokova“ iz člana 377. ZOO razmatrao u više svojih odluka (vidi npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1884/15 od 15. novembra 2017. godine i AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojima nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da prvoapelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da prvoapelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. II.U odnosu na drugoapelanticu i trećeapelanta – protek roka

13. Prilikom ispitivanja apelacije u dijelu koji se odnosi na drugoapelanticu i trećeapelanta, čija revizija je odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

14. U konkretnom slučaju revizija drugoapelantice i trećeapelanta je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena presudom Vrhovnog suda broj 83 0 P 002292 13 Rev od 25. augusta 2015. godine. Konačna odluka u ovom predmetu u odnosu na drugoapelanticu i trećeapelanta je presuda Okružnog suda broj 83 0 P 002292 12 Gž od 31. oktobra 2012. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada su drugoapelantica i trećeapelant primili osporenu presudu Okružnog suda, s obzirom na to da je Vrhovni sud 25. augusta 2015. godine donio odluku, pa se podrazumijeva da su drugoapelantica i trećeapelant navedenu presudu Okružnog suda primili prije 25. augusta 2015. godine. S obzirom da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 10. novembra 2015. godine, proizlazi da je apelacija u odnosu na drugoapelanticu i trećeapelanta podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na drugoapelanticu i trećeapelanta neblagovremena, odnosno da je podnesena nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su drugoapelantica i trećeapelant primili presudu Okružnog suda.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4992/15 (D.V., I.V. i Dr.V.) | Sudska praksa | Aktio