Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4449/16 (Zdravstvena ustanova Bolnica iz hirurških oblasti „Neo Vita“ Pale)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4449/16

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4449/16, rješavajući apelaciju Zdravstvene ustanove Bolnica iz hirurških oblasti „Neo-Vita“ Pale, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zdravstvene ustanove Bolnica iz hirurške oblasti „Neo-Vita“ Pale.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je pravosnažno okončan Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 010866 16 Rsž od 6. aprila 2016. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji Zdravstvenoj ustanovi Bolnici iz hirurške oblasti „Neo- Vita“ Pale isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravstvene ustanove Bolnica iz hirurške oblasti „Neo-Vita“ Pale podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 Rs 010866 16 Rev od 6. oktobra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 010866 16 Rsž od 6.

aprila 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 Rs 010866 15 Rs 2 od 17. avgusta 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zdravstvena ustanova Bolnica iz hirurških oblasti „Neo-Vita“ Pale (u daljnjem tekstu: apelantkinja) sa sjedištem u Palama, koju zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 25. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 Rs 010866 16 Rev od 6. oktobra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 Rs 010866 16 Rsž od 6. aprila 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 Rs 010866 15 Rs 2 od 17. avgusta 2015. godine.

2. Podnescima od 4. odnosno 11. decembra 2017. godine apelantkinja je dopunila apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Odlučujući o apelantkinjinoj apelaciji podnesenoj protiv Presude Okružnog suda broj 89 1 Rs 010866 16 Rsž od 6. aprila 2016. godine, koja je zavedena pod brojem AP 2932/16, Ustavni sud je odbacio apelaciju kao preuranjenu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2283/15 od 10. oktobra 2016. godine u okviru koje je odlučeno i o apelaciji broj AP 2932/16).

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tužiteljke Stoje Bojanić (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 11. decembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Osnovni sud i tužiteljkin punomoćnik dostavili su odgovore na apelaciju 18. odnosno 21. decembra 2017. godine.

6. Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

8. Tužiteljka je 16. marta 2009. godine, odnosno 20. juna 2009. godine tužbama pokrenula radni spor protiv apelantkinje. Konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tužiteljka je zatražila poništenje Rješenja o otkazu ugovora o radu broj 14/09 od 29. maja 2009. godine i naknadu štete zbog izgubljene zarade (plate i regres) za period od 15. marta do 13. oktobra 2009. godine u ukupnom iznosu od 5.988,11 KM zajedno sa kamatama, uplatu poreza i doprinosa na ime PIORS u ukupnom iznosu od 3.089,87 KM, te naknadu troškova postupka.

9. Na pripremnom ročištu održanom 13. oktobra 2009. godine Osnovni sud je rješenjem spojio predmete koje je tužiteljka tužbama pokrenula protiv apelantkinje.

10. Nakon što je u periodu od 13. oktobra 2009. godine i 29. juna 2012. godine održao 12 ročišta, proveo veliki broj dokaza, uključujući vještačenja, te nakon što je predsjednik Osnovnog suda odbio apelantkinjin zahtjev za izuzeće postupajuće sudije, Osnovni sud je 9. avgusta 2012. godine donio presudu kojom je u cijelosti odbio tužiteljkin tužbeni zahtjev, uz istovremeno odbijanje apelantkinjinog protivtužbenog zahtjeva.

11. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je svojom odlukom od 14. juna 2014. godine tužiteljkinu žalbu usvojio, osporenu presudu ukinuo u odnosu na tužbeni zahtjev i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je apelantkinjinu žalbu u odnosu na protivtužbeni zahtjev odbio.

12. Tokom ponovnog postupka apelantkinja je na ročištu održanom 30. oktobra 2014. godine postavila novi protivtužbeni zahtjev protiv tužiteljke i Doma zdravlja Sokolac kojim je tražila da se utvrdi da više materijalnih dokaza koji glase na tužiteljkino ime, a tiču se njene zdravstvene sposobnosti (uvjerenja o apelantkinjinoj radnoj sposobnosti i izvještaji o tužiteljkinoj privremenoj nesposobnosti koji datiraju iz 2008. godine), nisu istinitog sadržaja, odnosno da su ništavi ugovori o radu koje je apelantkinja zaključila sa tužiteljkom 15. februara 2008. godine, odnosno 16. marta 2009. godine. Shodno tome, postupak je morao krenuti iznova radi dostavljanja protivtužbenog zahtjeva Domu zdravlja Sokolac kao novoj stranci u postupku.

13. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je Presudom broj 89 1 Rs 010866 15 Rs 2 od 17. avgusta 2015. godine usvojio tužiteljkin tužbeni zahtjev poništavajući apelantkinjino rješenje o otkazu ugovora o radu obavezujući apelantkinju na isplatu naknade štete na ime izgubljene zarade i uplatu doprinosa, uz naknadu tužiteljkinih troškova parničnog postupka, te je istovremeno odbačen apelantkinjin protivtužbeni zahtjev, uz obavezivanje apelantkinje da Domu zdravlja Sokolac naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

14. Na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva odlučujući kao u izreci presude. Pojašnjavajući takav stav, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je tokom postupka utvrđeno da je tužiteljka kod apelantkinje radila od njenog samog osnivanja gdje je obavljala poslove medicinske sestre akušerke, zatim da je 2008. godine nakon povratka tužiteljke sa godišnjeg odmora, mimo dotadašnje prakse, na istim poslovima i u istoj smjeni počela da radi druga radnica, da je nakon toga i nakon što je tužiteljka zbog bolesti u periodu od 19. septembra 2008. godine do 31. marta 2009. godine bila na bolovanju, što je uredno pravdala doznakama o bolovanju, apelantkinja 15. februara 2009. godine donijela rješenje o otkazu ugovora o radu tužiteljki zbog teže povrede radne obaveze, na koje je tužiteljka uložila prigovor apelantkinji, koji je odbijen, da se tužiteljka nakon toga obratila nadležnoj inspekciji rada koja je utvrdila nepravilnosti vezane za otkaz ugovora o radu, te naložila apelantkinji da otkloni uočene nedostatke, nakon čega je apelantkinja 16. marta 2009. godine tužiteljki ponudila novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme za isto radno mjesto, što je tužiteljka prihvatila, ali je apelantkinja već 29. maja 2009. godine otkazala tužiteljki ugovor o radu, ovaj put zbog ekonomskih i tehnoloških razloga, shodno članu 126 stav 1 tačka 2 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).

15. Osnovni sud je naveo da je u vezi s tom okolnošću vještak ekonomske struke sproveo vještačenje iz koga je proizašlo da je apelantkinja tokom 2008. godine ostvarila gubitak od preko 50.000,00 KM uz konstataciju da je taj gubitak i očekivan kod privrednih subjekata u prvoj godini poslovanja. Dalje je Osnovni sud naveo da je apelantkinjin zakonski zastupnik u iskazu, izjašnjavajući se na navedene okolnosti, istakao da tužiteljki i nije otkazan ugovor o radu zbog ekonomskih razloga nego zbog teže povrede radne dužnosti i aljkavosti u radu, odnosno pokušaja ubistva porodilje i djeteta. Međutim, kako je naveo Osnovni sud, apelantkinja na navedene okolnosti nije sprovodila dokaze tokom postupka, niti je tužiteljki otkazan ugovor o radu iz navedenih razloga. Kako je dalje pojasnio Osnovni sud, na navedeno upućuje i činjenica da je apelantkinja u radni odnos na neodređeno vrijeme na iste poslove primila drugu radnicu, i to u vrijeme kada je tužiteljka bila na godišnjem odmoru i kada je apelantkinja znala za loše poslovanje u avgustu i septembru 2008. godine, pa sve navedeno, prema ocjeni Osnovnog suda, upućuje na činjenicu da je apelantkinja iz potpuno drugih razloga tužiteljki otkazala ugovor o radu.

16. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantkinjine navode da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi za donošenje otkaza ugovora o radu iz člana 126 stav 1 tačka 2, te člana 126 stav 2 ZOR-a jer su motivi za otkaz ugovora o radu bili sasvim druge prirode, što je i apelantkinjin zakonski zastupnik u svom iskazu potvrdio, pri čemu je posebno ocijenjena činjenica da je apelantkinja prije nego je tužiteljki otkazala ugovor o radu na iste poslove i radne zadatke zaposlila drugu radnicu, pa su stoga ostale bez osnova apelantkinjine tvrdnje da poslije otkaza tužiteljki u istoj godini kao i narednoj godini u radni odnos nije primila nikog drugog.

17. U vezi s apelantkinjinim protivtužbenim zahtjevom, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 74 ZPP za podnošenje protivtužbe.

18. Visinu potraživanja Osnovni sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka ekonomiste kojem niti jedna parnična stranka nije prigovorila, tako da je apelantkinja obavezana na isplatu iznosa od 5.988,11 KM na ime plata, iznos od 2.777,86 KM na ime doprinosa, te iznos od 313,01 KM na ime poreza. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je detaljno obrazložio na str. 9 i 10 obrazloženja presude.

19. Okružni sud je odlučujući o apelantkinjinoj žalbi donio Presudu broj 89 1 Rs 010866 16 Rsž od 6. aprila 2016. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Okružni sud je zaključio da je prvostepena odluka pravilna i da ona nije dovedena u sumnju apelantkinjinim žalbenim navodima. Do takvog zaključka Okružni sud je došao imajući u vidu relevantne odredbe ZOR-a (čl. 126 stav 1 tačka 2 i stav 2 istog člana) koje je citirao, navodeći da je za pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na tužbeni zahtjev od odlučnog značaja činjenica da li se kod apelantkinje ukazala potreba za prestankom rada tužiteljke iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, te da li je apelantkinja mogla obezbijediti tužiteljki drugi odgovarajući posao.

20. Okružni sud je naveo da je iz rješenja o otkazu ugovora o radu tužiteljki od 29. maja 2009. godine vidljivo da je ugovor o radu otkazan na osnovu odredaba člana 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a, uz obrazloženje da apelantkinja ima izvjesnih ekonomskih teškoća, koje su iskazane negativnim bilansom poslovanja u 2008. godini, te da je apelantkinjinim Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji sistematizovano devet radnih mjesta, od čega pet sa SSS, da su navedena radna mjesta popunjena predviđenim brojem izvršilaca i da se tužiteljki ne može obezbijediti drugi odgovarajući posao. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da nije sporno da je apelantkinja na kraju 2008. godine imala negativni finansijski rezultat poslovanja, ali apelantkinja tokom postupka nije dokazala da je otkaz ugovora o radu tužiteljki bio uslovljen negativnim finansijskim poslovanjem u 2008. godini, što je pravilno utvrdio prvostepeni sud. Naime, kako je istakao Okružni sud, apelantkinja tokom postupka nije dokazala da se zbog negativnog financijskog poslovanja u 2008. godini ukazala potreba za smanjenjem broja izvršilaca i na kojim radnim mjestima, odnosno apelantkinja nije dokazala po kojim kriterijumima je tužiteljkino radno mjesto proglašeno viškom i upravo tužiteljki otkazan ugovor o radu, a ne nekom drugom radniku (akušerskoj sestri) sa istim kvalifikacijama, kod činjenice da je prema Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta iz 2007. godine, koji nije mijenjan prije donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu tužiteljki, i prema stanju zaposlenih na dan 13. oktobar 2009. godine bilo sistematizovano pet radnih mjesta medicinskih sestara sa SSS, od čega tri sestre akušerke, odnosno u vrijeme otkaza ugovora o radu tužiteljki nije bilo ukinuto ni jedno radno mjesto sestre akušerke, već su tokom 2008. godine, prema iskazu apelantkinjinog zakonskog zastupnika, primljene dvije sestre akušerke – pripravnice.

21. Da otkaz ugovora o radu tužiteljki nije bio uslovljen ekonomskim i organizacionim razlozima, kako je navedeno u rješenju o otkazu ugovora o radu, prema ocjeni Okružnog suda, proizlazi i iz iskaza apelantkinjinog zakonskog zastupnika koji je u svom iskazu naveo da je prilikom otkaza ugovora o radu imao u vidu da je tužiteljka bila bolesna, ali i da je kriterijum za otkaz bio teški propust na radnom mjestu, pokušaj ubistva porodilje i djeteta, iako protiv tužiteljke nije vođen bilo kakav postupak za utvrđivanje njene odgovornosti, a što u svakom slučaju ne predstavlja razloge ekonomske i organizacione prirode koje predviđa član 126 ZOR-a na osnovu koga je apelantkinji otkazan ugovor o radu. Čak i kada bi se uzelo da je upravo tužiteljkino radno mjesto proglašeno viškom iz ekonomskih ili organizacionih razloga, što apelantkinja nije dokazala, prema stavu Okružnog suda, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantkinjini navodi da tužiteljku nije mogla rasporediti na drugi posao koji odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima zbog promjene tužiteljkine radne sposobnosti, koju je utvrdio sudski vještak, s obzirom na to da je iz sprovedenih dokaza (uvidom u rješenje Fonda PIORS od 15. septembra 2011. godine) proizašlo da tužiteljki nije priznato pravo na invalidsku penziju jer je utvrđeno da kod tužiteljke ne postoji invaliditet i da ona može s punim radnim vremenom obavljati svoj posao.

22. U vezi s neosnovanošću žalbenih razloga u odnosu na apelantkinjin protivtužbeni zahtjev, Okružni sud se detaljno izjasnio na str. 6 i 7 obrazloženja presude u svemu prihvativši stav prvostepenog suda o nedopuštenosti istaknutih zahtjeva. Okružni sud se u vezi s tim pozvao na odredbu člana 74 stav 1 ZPP koja propisuje da tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protivtužbu ako je zahtjev protivtužbe u vezi s tužbenim zahtjevom ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju zavisi u cijelosti ili djelomično odluka o tužbenom zahtjevu. Prema ocjeni Okružnog suda, iz citirane odredbe proizlazi da tuženi u parnici koju je tužilac pokrenuo protiv njega svoj protivtužbeni zahtjev može istaći samo protiv tužitelja, pa kako je tužiteljka predmetni postupak pokrenula protiv apelantkinje, apelantkinja nije mogla u predmetnoj parnici podnijeti protivtužbu protiv Doma zdravlja Sokolac, koji nije parnična stranka u postupku, pa je iz tog razloga odbačena protivtužba usmjerena protiv navedenog Doma zdravlja. Potom je Okružni sud pojasnio da je apelantkinja zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o radu podnijela iz razloga što tvrdi da je tužiteljka prilikom zaključenja tog ugovora prevarila apelantkinju dajući joj netačne podatke o svojoj zdravstvenoj sposobnosti, pa kako se u tom slučaju radi o rušljivom ugovoru (član 111 Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), to je apelantkinja imala pravo da zahtijeva poništenje navedenog ugovora shodno odredbama člana 117 stav 1 ZOO-a, i to u subjektivnom roku od jedne godine od saznanja za razloge rušljivosti, odnosno u objektivnom roku od tri godine od dana zaključenja ugovora, pa imajući u vidu datum zaključenja ugovora i datum podnošenja protivtužbe, Okružni sud je zaključio da je jasno da je protekao objektivni rok za podnošenje protivtužbe, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.

23. Vrhovni sud je Rješenjem broj 89 1 Rs 010866 16 Rev od 6. oktobra 2016. godine odbacio kao nedopuštenu apelantkinjinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Ocjenjujući dopuštenost revizije, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237 stav 2 ZPP koja propisuje da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Nadalje je pojašnjeno da se mjerodavna vrijednost spora za ocjenu prava na reviziju kada tužbeni zahtjev ne glasi na novčani iznos, ocjenjuje prema vrijednosti koju tužilac označi u tužbi (član 321 stav 2 ZPP), odnosno ona koju je sud brzo i na pogodan način utvrdio najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi, prije početka raspravljanja o glavnoj stvari (član 321 stav 3 ZPP). Nadalje je pojašnjeno da kada je tužbeni zahtjev izražen u novcu, kao vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (član 316 stav 2 ZPP) pri čemu se kamate, ugovorne kazne i ostala traženja ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev (stav 3 člana 316 ZPP).

24. U vezi s navedenim je dalje pojašnjeno da tužiteljka u tužbi nije označila vrijednost spora, pa time ni preko zakonom propisanog iznosa od 30.000,00 KM, pa je na taj način pokrenut i vođen spor u predmetu u kome revizija nije dopuštena. Potom je pojašnjeno da se protivtužba smatra samostalnom tužbom, tako da se dopuštenost revizije u odnosu na pravosnažnu odluku po protivtužbi ocjenjuje samostalno i odvojeno od tužbe, a apelantkinja podnošenjem protivtužbe podneskom od 30. oktobra 2014. godine takođe nije odredila vrijednost predmeta spora, pa je tako i apelantkinja pokrenula i vodila parnicu u predmetu u kome nije dopuštena revizija.

25. Vrhovni sud je nadalje pojasnio da novčano potraživanje iz tužbenog zahtjeva na čije je plaćanje apelantkinja obavezana ukupno iznosi 9.077,98 KM, što je manje od zakonom propisanog iznosa za dopuštenost revizije. Potom je Vrhovni sud pojasnio da se apelantkinja podnoseći reviziju pozvala na odredbe člana 237 stav 3 tačke 1, 2 i 3 ZPP, pri čemu reviziju nije sačinila u skladu sa stavom 4 citiranog člana, jer apelantkinja u reviziji nije izložila razloge zbog kojih smatra da bi odlučivanje o reviziji u ovom predmetu bilo važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantkinjino pozivanje na odluke tog suda na koje se pozvala jer činjenično stanje utvrđeno u pobijanoj odluci nije podudarno sa činjeničnim stanjem iz revizionih odluka na koje se apelantkinja neosnovano pozvala.

26. Vrhovni sud je odlučio kao u izreci rješenja na osnovu člana 237 stav 2 i člana 247 st. 1 i 4, a sve u vezi sa članom 456.a) ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelantkinja u iscrpnoj apelaciji tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja u apelaciji, između ostalog, detaljno obrazlaže stavove redovnih sudova sa kojima se ne slaže te istovremeno iznosi svoje viđenje cijelog slučaja tvrdeći da su redovni sudovi prilikom odlučenja proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U tom smislu, apelantkinja iznosi neslaganje sa stavom Vrhovnog suda o nedopuštenosti revizije jer smatra da je revizioni sud proizvoljno primijenio procesno pravo tvrdeći uz to da je u navodima revizije postupljeno po stavu 4 člana 237 ZPP, odnosno da su detaljno obrazloženi razlozi za dopuštenost revizije po stavu 3 člana 237 ZPP. Zatim apelantkinja iskazuje nezadovoljstvo i stavom Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za dopuštenost revizije u vezi sa stavom 2 člana 237 ZPP, te se u vezi s tim poziva na odredbu člana 317 ZPP. Apelantkinja problematizuje stav redovnih sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva, te iskazuje nezadovoljstvo datim obrazloženjem redovnih sudova, a posebno problematizuje stav redovnih sudova kojim je apelantkinja bila u obavezi da dokaže da je otkaz ugovora o radu bio uslovljen negativnim finansijskim rezultatima jer apelantkinja nije bila dužna da to dokazuje, pa je na taj način došlo do kršenja člana 123 ZPP. Potom apelantkinja ukazuje i na nerazumljivost izreke presude, te u tom smislu detaljno elaborira manjkavosti izreke. Apelantkinja je nezadovoljna i stavom redovnih sudova u kontekstu odbacivanja protivtužbenog zahtjeva te ukazuje na način na koji su redovni sudovi zapravo trebali postupiti. Prema njenim tvrdnjama, redovni sudovi su o protivtužbi kao prejudicijalnom pitanju trebali odlučiti meritorno jer je protivtužba u direktnoj vezi s tužbenim zahtjevom budući da se protivtužba upravo odnosi na kriterijume koje je apelantkinja imala u vidu kada je tužiteljki otkazala ugovor o radu, a ne drugim sestrama akušerkama. Apelantkinja još tvrdi da redovni sudovi nisu obrazložili zbog čega je protivtužbeni zahtjev odbačen. Zatim tvrdi da su redovni sudovi apelantkinji nametnuli neopravdano veliki teret jer su tužiteljki priznata sva potraživanja iz radnog odnosa pri čemu naglašava da je tužiteljka u postupku htjela samo da ostvari novčana sredstva na apelantkinjinu štetu pri čemu joj nije bilo u interesu da se vrati na posao, a o čemu dovoljno govori i činjenica da je tužiteljka na dan kada je trebala da se vrati na posao ponovo otvorila bolovanje. Osporenim odlukama apelantkinji je onemogućeno pravo koje je dato odredbama ZOR-a da može otkazati ugovor o radu po članu 126 stav 1 tačka 2 navedenog zakona. Konačno, apelantkinja smatra da ni dužina trajanja radnog spora ne zadovoljava kriterijume prava na pravično suđenje, te u vezi s tim traži isplatu nematerijalne štete u iznosu od 3.500,00 KM zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

28. Osnovni sud se u odgovoru na apelaciju iscrpno osvrnuo na tok postupka s aspekta njegove dužine trajanja (detalji koje je Osnovni sud naveo u vezi s dužinom trajanja postupka navedeni su u činjenicama ove odluke) istaknuvši, između ostalog, da je u ponovnom postupku najveći broj dokaza izvodila apelantkinja tražeći ponovno izvođenje neposrednih dokaza kako vještačenja vještaka predstavnika Zavoda za sudsku medicinu tako i parničnih stranaka (apelantkinja se protivila izvođenju dokaza čitanjem). Zbog svega iznesenog Osnovni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na suđenje u razumnom roku neosnovani jer je tome u najvećoj mjeri doprinijela sama apelantkinja. U pogledu primjedbi na meritum, Osnovni sud je naveo da ostaje pri navodima iz osporene presude koji su potvrđeni presudom Okružnog suda.

29. Tužiteljka je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenila neosnovanim pri čemu se posebno osvrnula na dopuštenost apelacije u kontekstu blagovremenosti podnošenja s obzirom na procesno rješenje Vrhovnog suda. Nadalje je ocijenila neosnovanim i apelantkinjino pozivanje na kršenje prava na suđenje u razumnom roku jer apelantkinja tokom postupka nije isticala takve navode pri čemu je još naglašeno da se dužina trajanja postupaka može pripisati isključivo apelantkinji i njenom ponašanju, te su u tom pravcu dostavljeni zapisnici s ročišta koji su održani u periodu od 13. oktobra 2009. godine do 29. juna 2012. godine. Predloženo je da se apelacija odbaci kao nedopuštena.

V.Relevantni propisi

30. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, 4. ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad.

Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbjediti drugi odgovarajući posao.

31. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. st. (1) i (2) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

b) Protivtužba i odgovor na protivtužbu Član 74.

Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najdocnije na pripremnom ročištu da podnese protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u cjelini ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu. Poslije održavanja pripremnog ročišta, protivtužba se može podnijeti samo ako tuženi na to pristane i ako sud ocijeni da podnošenje protivtužbe nije usmjereno na odugovlačenje postupka.

Odredbe ovog zakona o tužbi i odgovoru na tužbu shodno se primjenjuju i na protivtužbu i odgovor na protivtužbu, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 237.

(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.

(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

(3)U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.

(4) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

VRIJEDNOST SPORA

Član 316.

Tužilac je dužan u tužbi navesti vrijednost predmeta spora.

Kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.

Kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev.

Član 317.

Ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovom zbiru, ali najviše do iznosa koji odgovara zbiru davanja za vrijeme od pet godina.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

Član 456a.

Postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena presuda nastavit će se prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda okončat će se prema odredbama ovog zakona.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 89 1 Rs 010866 16 Rev od 6. oktobra 2016. godine protiv kojeg je apelantkinja blagovremeno podnijela apelaciju 25. novembra 2016. godine. Međutim, iako apelantkinja osporava i rješenje Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da navedeno rješenje ne predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu budući da je apelantkinjina revizija protiv drugostepene presude Okružnog suda, kao konačne odluke u predmetnom slučaju, odbačena kao nedopuštena. Shodno tome, imajući u vidu da je apelantkinja blagovremeno podnijela apelaciju protiv konačne odluke u ovom predmetu, a to je Presuda Okružnog suda broj 89 1 Rs 010866 16 Rsž koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačku 2 ove odluke), Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelantkinja pobija odluke redovnih sudova tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u razumnom roku i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

38. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

39. U konkretnom slučaju tužiteljka je protiv apelantkinje vodila radni spor radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

A) U odnosu na osporene presude

40. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kko u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

42. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u apelaciji iznijela brojne prigovore u odnosu na osporene odluke jer se ne slaže sa stavovima redovnih sudova uključujući i stav Vrhovnog suda koji je reviziju odbacio zbog nedopuštenosti, a suštinski kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

43. Imajući u vidu iznesene prigovore, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u svojim odlukama detaljno bavili identičnim prigovorima nalazeći da prigovori nisu opravdani, što su redovni sudovi argumentovano obrazložili. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu velikog broja sprovedenih dokaza, uključujući i različita vještačenja, te posebno iskaz apelantkinjinog zakonskog zastupnika koji je u iskazu tvrdio da je tužiteljki ugovor o radu otkazan u suštini zbog teže povrede radne dužnosti (pokušaj ubistva porodilje i djeteta) i zloupotrebe bolovanja, utvrdio da apelantkinja tokom postupka nije dokazala postojanje uslova za otkaz ugovora o radu tužiteljki iz razloga koje je naveo u spornom rješenje koje propisuje odredba člana 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a (ukoliko se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja, imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, utvrdili da otkaz ugovora o radu nije bio uslovljen negativnim finansijskim poslovanjem u 2008. godini, niti da se ukazala potreba za smanjenjem broja izvršilaca na radnom mjestu medicinske sestre akušerke, a posebno da apelantkinja, u smislu stava 2 člana 126 ZOR-a, tužiteljki nije mogla obezbijediti drugi odgovarajući posao s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i apelantkinjine radne sposobnosti, koje se, kako je to tokom postupka utvrđeno, nisu promijenile. Dakle, imajući u vidu detaljno obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud u obrazloženju da apelantkinja ponuđenim dokazima nije uspjela dokazati postojanje uslova za otkaz koje propisuju odredbe člana 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a, koje je apelantkinja navela u spornom rješenju o otkazu, ne uočava proizvoljnost. Uz to, Ustavni sud podsjeća da odredbe člana 126 ZOR-a propisuju i druge razloge za otkaz ugovora o radu, pa je apelantkinja svakako imala mogućnost da tužiteljki otkaže ugovor o radu iz drugih razloga (teža povreda radnih dužnosti ili zbog nemogućnosti uspješnog izvršavanja radnih obaveza) budući da je apelantkinja kao stvarne razloge za otkaz iznijela ozbiljne pritužbe na tužiteljkin rad, koji su, u slučaju da su opravdani, bili dovoljan razlog za otkazivanje ugovora o radu po tom drugom osnovu. Stoga se u takvim okolnostima ne mogu prihvatiti opravdanim apelantkinjini prigovori o kršenju njenih procesnih prava o teretu dokazivanja jer iz raspoloživih dokumenata i detaljnog obrazloženja redovnih sudova tako što ne proizlazi. Takođe, Ustavni sud smatra da je posebno Okružni sud detaljno obrazložio razloge za odbacivanje apelantkinjinih protivtužbenih zahtjeva koje je istakla tokom ponovnog postupka smatrajući da nisu ispunjeni uslovi za njihovo isticanje u smislu člana 74 stav 1 ZPP, a posebno njihovo isticanje u odnosu na Dom zdravlja Sokolac, o čemu se taj sud detaljno izjasnio, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. U vezi s apelantkinjinim prigovorima kojima osporava odluku Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odbacio reviziju jer je nakon njenog razmatranja zaključio da ona nije dopuštena jer za meritorno razmatranje revizije nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 237 st. (2) i (3) ZPP, o čemu se Vrhovni sud detaljno izjasnio u obrazloženju rješenja, a u datom obrazloženju koje je revizioni sud zasnovao na relevantnim odredbama ZPP Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud osvrnuo i na apelantkinjino pozivanje na odluke Vrhovnog suda koje je smatrao primjenjivim u konkretnom slučaju obrazloživši zašto pozivanje na te odluke nije relevantno. Stoga, imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud u datom obrazloženju ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost koja bi posljedično dovela do kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje, pri čemu apelantkinjino neslaganje sa stavom Vrhovnog suda, samo po sebi, ne pokreće pitanje kršenja njenih ustavnih prava.

45. Imajući u vidu sve navedeno, te činjenicu da je apelantkinja imala mogućnost da u postupku učestvuje ravnopravno sa tužiteljkom, da predlaže dokaze, da se očituje o dokazima suprotne strane, odnosno da su joj bile pružene sve procesne garancije koje propisuju odredbe ZPP, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u kontekstu osporenih odluka neosnovani.

B) Suđenje u razumnom roku

46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

47. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

48. U odnosu na apelantkinjine navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je tužiteljka predmetni radni spor pokrenula 16. marta, odnosno 20. juna 2009. godine podnoseći dvije tužbe koje je Osnovni sud, budući da se radilo i istom činjeničnom i pravnom osnovu, spojio u jedan predmet vodeći jedan postupak koji je pravosnažno okončan 6. aprila 2016. godine presudom Okružnog suda. Dakle, postupak je na dvije sudske instance trajao nešto duže od sedam godina uzimajući u obzir prvu podnesenu tužbu, pri čemu Ustavni sud nije uzeo u obzir procesnu odluku Vrhovnog suda, budući da je apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena, odnosno revizija nije bila djelotvoran pravni lijek.

49. Ustavni sud prije svega zapaža da se radilo o radnom sporu, dakle, o hitnom postupku, shodno članu 420 ZPP. Potom, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka istaknuto više tužbenih odnosno protivtužbenih zahtjeva koje je apelantkinja usmjerila na novu parničnu stranku, da je tokom postupka sproveden velik broj dokaza, uključujući više vještačenja što je sve usložilo postupak, tako da se u okolnostima konkretnog slučaja može govoriti o nešto složenijem predmetu. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja tokom postupka tražila izuzeće sudije, što je svakako dodatno usporilo postupak. Ustavni sud, uvažavajući činjenicu da se radilo o složenom predmetu u kojem ne primjećuje posebnu pasivnost redovnih sudova, ipak ne može prihvatiti opravdanim da radni spor na dvije sudske instance traje duže od sedam godina. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je vraćanje predmeta na ponovni postupak zapravo ključno dovelo do odugovlačenja postupka, što se svakako može staviti na teret redovnim sudovima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

50. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud razmatra prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina postupka koji je po zakonu hitan, uz uvažavanje svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, bila pretjerano duga.

Pitanje naknade nematerijalne štete

51. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

52. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelantkinja pravno lice i da je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda da se „ne može isključiti mogućnost da komercijalnom preduzeću može biti dosuđena naknada nematerijalne štete“ (vidi Evropski sud, Damjanović i Euromag d.o.o. protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 31. oktobra 2017. godine, stav 34). Osim toga, Ustavni sud ukazuje i na stav Evropskog suda „da je aplikant propustio zatražiti obeštećenje pred Ustavnim sudom priznanje povrede bi, samo po sebi, predstavljalo primjerenu i dostatnu pravnu zaštitu u smislu člana 34 Konvencije (vidi Evropski sud, Lukić protiv Bosne i Hercegovine, Odluka broj 34379/03 od 18. novembra 2008. godine). Međutim, budući da je aplikant zatražio obeštećenje zbog kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“, a Ustavni sud ipak nije dosudio bilo kakvu odštetu, aplikant i dalje može tvrditi da je „žrtva“ (vidi Evropski sud, Kahriman protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. oktobra 2017. godine, stav 9). Imajući u vidu navedeno, činjenicu da je apelantkinja zatražila naknadu nematerijalne štete, kao i odredbu člana 74 Pravila Ustavnog suda i zauzetu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51) prema kojoj bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku dvostruki iznos, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantkinji trebalo isplatiti iznos od 2.100,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak, koji je po zakonu hitan, trajao nešto duže od sedam godina. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

53. U vezi s prigovorima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na proizvoljnu primjenu materijalnog prava odnosno povrede odredaba ZPP, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga i ovo pozivanje na kršenje navedenog prava smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je predmetni radni spor, koji je po zakonu hitan, na dvije sudske instance trajao nešto duže od sedam godina, što se u okolnostima konkretnog slučaja i pored činjenice da se radilo o nešto složenijem predmetu ne može smatrati prihvatljivom dužinom trajanja predmetnog postupka.

55. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji upućuju na zaključak da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na apelantkinjinu štetu, pri čemu su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili stavove o osnovanosti tužbenog zahtjeva, tj. o nedopuštenosti protivtužbenih zahtjeva odnosno apelantkinjine revizije.

56. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4449/16 (Zdravstvena ustanova Bolnica iz… | Sudska praksa | Aktio