Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3838/16 (D. N.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Invalid
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3838/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3838/16, rješavajući apelaciju Duška Nedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Duška Nedića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 015500 15 Uvp od 14. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Duško Nedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kobaša, podnio je 24. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 015500 15 Uvp od 14. jula 2016. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
2. Odjeljenje za opštu upravu Opštine Srbac (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za opštu upravu) je donijelo Rješenje broj 03/1-1-560 od 10. maja 2011. godine kojim se apelantu, do sada priznatom ratnom vojnom invalidu druge kategorije sa 100% invaliditeta, i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida šeste kategorije sa 60% invaliditeta-trajno, po osnovu ranjavanja i oboljenja zadobijenog vršeći dužnost pripadnika Vojske Republike Srpske sa pravom na ličnu invalidninu.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv rješenja Odjeljenja za opštu upravu od 10. maja 2011. godine, Ministarstvo rada i boračko – invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je donijelo Rješenje broj 16-03/2-1-2-560-483/2011 od 29. novembra 2011. godine, kojim je djelimično usvojilo apelantovu žalbu u dijelu u kojem su osporeni procenat i kategorija vojnog invaliditeta, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana. Stavom 2 izreke rješenja Ministarstva, u postupku revizije, prvostepeno rješenje je ukinuto i rješeno na način da se apelantu utvrđuje svojstvo ratnog vojnog invalida pete kateorije sa 79% vojnog invaliditeta.
4. Apelant je protiv navedenog rješenja pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), koji je Presudom broj 11 0 U 008570 11 U od 21. oktobra 2013. godine tužbu uvažio i osporeni akt poništio.
5. Tuženi je protiv presude Okružnog suda podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 11 0 U 008571 13 Uvp od 28. maja 2014. godine zahtjev odbio kao neosnovan.
6. U postupku izvršenja presude Okružnog suda od 21. oktobra 2013. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 16-03/4-1-1-560-17/12 od 9. oktobra 2014. godine kojim je djelimično usvojilo apelantovu žalbu podnesenu protiv rješenja Odjeljenja za opštu upravu od 10. maja 2011. godine u dijelu u kojem su osporeni procenat i kategorija vojnog invaliditeta, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana. Istim rješenjem je prvostepeno rješenje od 10. maja 2011. godine poništeno i riješeno na način da se apelantu utvrđuje svojstvo ratnog vojnog invalida pete kategorije sa 70% vojnog invaliditeta.
7. Apelant je protiv rješenja Ministarstva od 9. oktobra 2014. godine podnio tužbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 11 0 U 015500 14 U od 13. jula 2015. godine tužbu uvažio i osporeni akt poništio.
8. Apelant je 11. novembra 2015. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju u kojoj je naveo da u razumnom roku nije okončan predmetni postupak za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, koji se nalazio na rješavanju pred Vrhovnim sudom, po zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda od 13. jula 2015. godine. Ustavni sud je donio Odluku broj AP-4960/15 od 28. aprila 2016. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4960/15 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što u razumnom roku nije okončan postupak za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, te naložio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje odluke.
9. Odlučujući o zahtjevu tuženog za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 13. jula 2015. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 U 015500 15 Uvp od 14. jula 2016. godine kojom je zahtjev uvažio, presudu Okružnog suda od 13. jula 2015. godine preinačio, tako da je tužbu odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prije svega naveo da je nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 17. jula 2014. godine sa dopunom tog nalaza od 25. septembra 2014. godine, potpun, jasan i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu sa članom 10. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanja prava po Zakonu o pravima boraca i člana 10. st. 1. do 3. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik), jer je u navedenom nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije i dopuni tog nalaza zdravstveno stanje apelanta po ocjenskim tačkama Liste cijenjeno po: T-61a) 40%, T-104a) 30%, T-202b) 40%, po osnovu ranjavanja i po T-230b) 30%, po osnovu bolesti utvrđujući ukupan vojni invaliditet od 70% trajno. Vrhovni sud je istakao da nasuprot stavu iz presude Okružnog suda od 13. jula 2015. godine, u navedenom nalazu i mišljenju i dopuni tog nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije, kao i u rješenju Ministarstva od 9. oktobra 2014. godine, dat je odgovor u vezi apelantovog ranjavanja, jer su uvaženi stavovi Okružnog suda i Vrhovnog suda i apelant je cijenjen po ocjenskoj tački T-202b) 40% po osnovu posljedica ranjavanja u predjelu kičmenog stuba, iako navedenu tačku Pravilnik definiše kao oštećenje funkcije kičmenog stuba sa neurološkim ispadima, a isto tako u pogledu apelantove bolesti po ocjenskoj tački T-230b) detaljno je obrazloženo o kakvoj vrsti oboljenja se radi, te zbog čega je utvrđen udio vojnog invaliditeta kao posljedica spoljašnjih i endogenih faktora kod apelanta.
11. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su presudom Okružnog suda od 13. jula 2015. godine ostvareni razlozi iz odredbe člana 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZUS), pa je zahtjev Ministarstva na osnovu odredaba člana 40. st. 1. i 2. ZUS-a uvažena, te pobijana presuda preinačena na način da je tužba odbijena kao neosnovana, jer nisu ostvareni razlozi za poništenje osporenog akta iz odredaba člana 10. ZUS. Apelacioni navodi
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant tvrdi da mu je, zbog proizvoljnog i medicinski neutemeljenog mišljenja komisije da je psihičko oboljenje endogenog karatera, procenat invaliditeta po osnovu oboljenja prepolovljen, tj. umjesto 60% utvrđen je procenat od 30%. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno presudio kada je takav nalaz i mišljenje komisije prihvatio kao potpun i jasan, pa je donio presudu koja nije na zakonu zasnovana. Konačno, apelant navodi da se predmetni postupak vodio od 2011. godine, te stoga traži „dodatnu isplatu štete“ zbog dužine postupka.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Apelant prije svega tvrdi da su mu povrijeđena navedena ustavna prava jer su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida apelantu utvrdilo svojstvo ratnog vojnog invalida 5. kategorije sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja i bolesti ispoljene za vrijeme vršenja vojne dužnosti. Presudom Okružnog suda poništeno je rješenje Ministarstva uz obrazloženje da Ministarstvo u osporenom aktu nije dalo odgovor na relavantna pitanja niti je raspravilo odlučne činjenice od kojih zavisi pravilna i na zakonu zasnovana odluka. Presudom Vrhovnog suda uvažen je zahtjev Ministarstva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda i ta presuda je preinačna na način da je odbijena apelantova tužba kao neosnovana. Iz obrazloženje presude Vrhovnog suda slijedi da je nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije sa dopunom tog nalaza, potpun, jasan i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu sa propisima iz te oblasti. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant dalje tvrdi da su mu navedena prava povrijeđena i zbog dužine trajanja predmetnog postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 015500 15 Uvp od 14. jula 2016. godine. Pri tome, Ustavni sud uočava da je o dužini određenog dijela predmetnog postupka već odlučivao i da je tom prilikom usvojio apelantovu apelaciju i donio naprijed citiranu odluku broj AP-4960/15 i naložio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje odluke, te da je Vrhovni sud nakon toga u roku od oko dva i po mjeseca postupio po nalogu Ustavnog suda i donio presudu od 14. jula 2016. godine. S obzirom na navedeno i podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP-1497/08 od 8. decembra 2010. godine, tač. 42. i 43, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi kojim ukazuje na dužinu postupka koji je, nakon donošenja odluke Ustavnog suda, trajao oko dva i po mjeseca očigledno (prima facie) neosnovanim.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman