Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1902/17 (Z.M.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1902/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-1902/17, rješavajući apelaciju Z. M. i „Gora“ d.o.o. Šipovo, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i h), stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. M.

protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 I 024993 16 Gž 2 od 27. marta 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. M.

protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 I 024993 16 Gž 2 od 27. marta 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Gora“ d.o.o. Šipovo protiv Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 Ip 024993 11 Ip od 22. jula 2016. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. M. i „Gora“ d.o.o. Šipovo (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), podnijeli su 13. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu) broj 75 0 I 024993 16 Gž 2 od 27. marta 2017. godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 Ip 024993 11 Ip od 22. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba prvoapelanta i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 22. jula 2016. godine kojim je odbijen prigovor apelanata i određeno da se Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 75 0 Ip 024993 11 Ip od 2. decembra 2011. godine održava na pravnoj snazi, dok je odbijen prijedlog apelanata za protivizvršenje.

2. Osnovni sud je, na osnovu sporazuma stranaka i pravosnažnih i izvršnih rješenja Osnovnog suda od 23. septembra 2002. godine i od 20. jula 2004. godine, radi naplate dospjelih novčanih potraživanja tražioca izvršenja („UniCredit“ d.d. sa sjedištem u Mostaru) na osnovu Ugovora o dugoročnom kreditu od 9. aprila 2003. godine i Ugovora o kratkoročnom kreditu od 27. juna 2004. godine, donio Rješenje o izvršenju od 2. decembra 2011. godine kojim je određeno izvršenje zabilježbom rješenja o izvršenju, utvrđivanjem vrijednosti i prodajom nekretnina u suvlasništvu prvoapelanta i namirenjem tražioca izvršenja prenosom novčanih sredstava dobivenih prodajom nekretnina na račun tražioca izvršenja.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružnog suda je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud, po prijedlogu tražioca izvršenja, proveo ekonomsko vještačenje u svrhu utvrđivanja visine obaveze prvoapelanta prema tražiocu izvršenja, s obzirom da je osporena visina duga. Dalje je navedeno da je shodno nalazu vještaka od 7. novembra 2014. godine utvrđena visina potraživanja tražioca izvršenja prema zaključenom ugovoru o dugoročnom kreditu od 9. aprila 2003. godine u iznosu od 157.691,90 KM, kao i visina potraživanja prema zaključenom ugovoru o kratkoročnom kreditu od 27. juna 2004. godine u iznosu od 111.776,61 KM, pa ukupna visina potraživanja prema ugovorima o kreditu, shodno nalazu vještaka, iznosi 269.468,51 KM. Okružni sud je naveo da su apelanti prigovorili na takav nalaz vještaka, tvrdeći da tražbina ne može biti veća od 136.000,00 KM, da bi vještak, nakon dostavljenih dokaza o uplatama apelanata po osnovu kredita, izvršio dopunu vještačenja 3. aprila 2015. godine i ponovo cijenio utvrđeni iznos potraživanja prema ugovorima o dugoročnom i kratkoročnom kreditu, te je dopunom vještačenja ponovo utvrdio visinu potraživanja kako je to utvrdio u nalazu i mišljenju od 7. novembra 2014. godine. Nadalje, Okružni sud je naveo da prvoapelant pobija prvostepeno rješenje ukazujući da prvostepeni sud nije nadležan za postupanje u predmetnom izvršnom postupku, već Okružni privredni sud u Banjoj Luci. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 30. stav g) tačka 1. Zakona o sudovima Republike Srpske određena stvarna nadležnost Osnovnog suda koji postupa u drugim predmetima, a koji se odnosi na sprovođenje izvršnog postupka, ako zakonom nije drugačije određeno. Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o sprovođenju izvršnog postupka između pravnih i fizičkog lica, iz kog razloga je nadležan prvostepeni sud. Pored toga, Okružni sud je podsjetio da su odredbama člana 47. stav 1. tač. 1. do 10. Zakona o izvršnom postupku propisani razlozi koji sprečavaju izvršenje. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije ukazano na nepravilnost rješenja o izvršenju, jer iz sadržaja prigovora proizilazi da apelanti nisu sporili da su sa tražiocem izvršenja zaključili okvirni sporazum o kreditno garantnim poslovima i poslovima otvaranja akreditiva i da je prvostepeni sud donio rješenje od 23. septembra 2002. godine i odredio osiguranje potraživanja tražioca izvršenja i to uknjižbom založnog prava na nekretnini suvlasništvo prvoapelanta sa dijelom 1/3, a sada 2/3 i da je izvršena procjena tržišne vrijednosti založene nepokretnosti u vrijednosti od 204.067,05 KM, Takođe, da nisu sporili da su sa tražiocem izvršenja zaključili okvirni ugovor o kreditno garantnim poslovima i poslovima otvaranja akreditiva do iznosa od 305.000,00 KM, za koji ugovor je data garancija u rješenju prvostepenog suda od 20. jula 2004. godine, te da su zaključili ugovor o dugoročnom kreditu od 9. aprila 2003. godine kojim je odobren kredit u iznosu od 150.000,00 KM. Okružni sud je naveo da je kod takvog činjeničnog stanja, prvostepeni sud pravilno odbio prigovor apelanata.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su sudovi postupali van granica svoga ovlaštenja, iz razloga što je odredbama čl. 29. i 33. Zakona o sudovima propisano da okružni privredni sudovi u prvom stepenu odlučuju o sprovođenju izvršnog postupka po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama i sprovođenju izvršnog postupka po vjerodostojnim ispravama u kojima su obje stranke pravna lica. Apelanti ukazuju da su sudovi tokom cijelog izvršnog postupka pogrešno utvrđivali visinu duga. Povredu prava na pravično suđenje apelanti nalaze u tome što izvršni postupak traje dugo. Apelanti, u suštini, smatraju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka m) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Neiscrpljivanje pravnih lijekova u odnosu na drugoapelanta

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine)

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su apelanti podnijeli apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda, iz kojeg proizlazi da je žalbu protiv prvostepenog rješenja podnio samo prvoapelant. Dakle, iz navedenog proizlazi da drugoapelant, prije podnošenja predmetne apelacije, prethodno nije iskoristio mogućnost da podnese žalbu protiv osporenog prvostepenog rješenja, a koju mogućnost je imao u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija drugoapelanta se ne može razmatrati.

b)U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na prvoapelanta

8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem prvoapelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o žalbi prvoapelanta podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanata, na osnovu sporazuma stranaka i pravosnažnih i izvršnih rješenja Osnovnog suda od 23. septembra 2002. godine i od 20. jula 2004. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze prvoapelanta», već da su ona utvrđena navedenim izvršnim ispravama. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupci koji su rezultirali osporenim rješenjima ne uživaju zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

c)U pogledu navoda o povredi prava na imovinu u odnosu na prvoapelanta

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da prvoapelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi prvoapelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da prvoapelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, te ako apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1902/17 (Z.M.) | Sudska praksa | Aktio