Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5710/15 („Glencore International“ AG iz Švicarske)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5710/15

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-5710/15, rješavajući apelaciju „Glencore International“ AG, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Glencore International“ AG podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 004004 13 Rev od 16. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Glencore International“ AG (u daljnjem tekstu: apelant) iz Švicarske, kojeg zastupaju Vesna Pehar i Zoran Lesko, advokati iz Mostara, podnio je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 004004 13 Rev od 16. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i „Wiener osiguranje“ a.d. Banja Luka (kao pravnog sljednika „Jahorina osiguranje“ a.d. Pale; u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su 22. aprila i 4. maja 2017. godine dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Apelant je kupio robu (trupce) od preduzeća ,,Aluminij“ d.o.o. Mostar. Prevoz navedene robe trebalo je da izvrši preduzeće SC „Transport Company“ d.o.o. Čelopek Zvornik (u daljnjem tekstu: prevoznik) koje je sa tuženim zaključilo ugovor o osiguranju (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) prema polisi osiguranja broj 0036541 važećoj od 21. oktobra 2009. godine do 21.oktobra 2010. godine. Predmet osiguranja su bile sve pošiljke u domaćem i međunarodnom transportu, a kao osigurani rizici bili navedeni, požar, saobraćajna nezgoda i provalna krađa. U toku transporta je jedan dio robe ukraden, o čemu je prevoznik 27. jula 2010. godine obavijestio nadležnu policijsku stanicu. Krađa je, također, prijavljena i Kantonalnom tužilaštvu, ali provođenje istrage protiv određene osobe nije određeno. Nakon toga, apelant se obraćao tuženom za naknadu štete za uništenu robu. Postupak vansudske nagodbe nije uspio.

Osporeni postupak

6. Apelant je protiv tuženog podnio tužbu radi naplate duga u određenom novčanom iznosu. Tuženi je osporio kako apelantovu aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe, tako i pasivnu legitimaciju na svojoj strani, čime je ujedno osporio i osnovanost i visinu predmetnog tužbenog zahtjeva.

7. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 004004 11 Ps od 30. avgusta 2012. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev.

8. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da istaknuti prigovori nedostatka aktivne i pasivne legitimacije nisu osnovani, kao ni prigovor neosnovanosti tužbenog zahtjeva. S tim u vezi je Okružni privredni sud ukazao na sadržaj odredbi člana 940. stav 1. i člana 941. st. 1. i

2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te naveo da se prostim jezičkim tumačenjem citiranih zakonskih odredaba zaključuje da osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem ako to treće lice zahtjeva, a što nesporno proizilazi iz izvedenih dokaza. Naime nesporno je utvrđeno da je štetu zbog nastanka osiguranog slučaja pretrpjelo treće lice, tj. u ovom slučaju apelant. Na taj način je Okružni privredni sud istakao da je pitanje aktivne i pasivne legitimacije nesporno na šta upućuje odredba člana 941. stav 1. ZOO.

9. Nadalje je Okružni privredni sud istakao da je pažljivom analizom polise osiguranja nesporno utvrđeno da tuženi kao osiguravač odgovara za sve vrste rizika predviđene ovom polisom i to rizici nastali požarom, saobraćajnom nezgodom i provalnom krađom. Ovom polisom osiguranja tuženi je preuzeo obavezu naknaditi štetu do iznosa navedenog u polisi osiguranja. Također, neosnovan je i prigovor tuženog na visinu tužbenog zahtjeva preko uslova utvrđenih u Uslovima za osiguranje odgovornosti prevoznika za štete na pošiljkama u međunarodnom prevozu od 28. decembra 2004. godine (u daljnjem tekstu: Uslovi). S tim u vezi se Okružni privredni sud pozvao na odredbe člana 902. stav 5. ZOO. Slijedom navedenog, a s obzirom da je apelant pretrpio štetu, Okružni privredni sud je naveo da osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva proizlazi iz navedenih odredaba čl. 902, 940. i 941. ZOO, dok je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na osnovu računa kursne liste.

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 004004 13 Pž od 05.7.2013. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena na način da se apelantov tužbeni zahtjev odbija u cjelosti kao neosnovan.

11. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da prvostepena odluka nije pravilna, jer je istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na apelantovoj strani (koji je meritorne, tj. materijalnopravne prirode) trebalo riješiti drugačije na način da apelant u ovoj vrsti spora ne može biti nosilac spornog prava. Na taj način ni tuženi ne može biti nosilac obaveze prema apelantu, pa stoga to pravo (koje je predmet zaštite u ovoj parnici) može da pripada samo prevozniku kao tuženikovom osiguraniku.

12. Naime, Viši privredni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi se o dobrovoljnom osiguranju, dakle, ugovoru koji je zaključen slobodnom voljom iz čisto ekonomskih pobuda zainteresovanih lica kao ugovarača. Ova vrsta osiguranja predviđena je odredbom člana 5. Zakona o osiguranju imovine i lica („Službeni glasnik RS“ br. 14/00 i 20/00), s tim da je ovim Zakonom u članu 58. navedeno koja vrsta osiguranja je obavezna pa je dispozicija stranaka u tim slučajevima isključena. Također, ZOO sadrži zajedničke, odnosno opšte odredbe koje se odnose na sva osiguranja ali sadrži i posebne odredbe koje se odnose na osiguranje lica i imovinska osiguranja. Zatim, nije sporno da je izvor prava osiguranja ne samo ZOO nego i opšti akti osiguravača i uslovi osiguranja koji se i donose za pojedine grupe i vrste osiguranja koji su sastavni dio zaključenih ugovora, koji moraju biti uručeni ugovaraču osiguranja prilikom zaključenja ugovora. Nije sporno ni to da prava iz ugovora o osiguranju mogu da koriste i treća lica koja nisu u ugovornom odnosu, mada je u najvećem broju slučaju osiguranik istovremeno i korisnik prava iz osiguranja. U konkretnom slučaju, apelant nije ugovarač niti se radi o ugovoru o osiguranju za štetu pričinjenu trećim licima, niti o ugovoru o osiguranju koji je zaključen za tuđi račun i za račun koga se tiče u smislu odredbe člana 905. ZOO. Isto tako, ni u polisi osiguranja nije navedeno da se radi o polisi za tuđi račun ili za račun koga se tiče, što znači da apelant nije legitimisan kao korisnik osiguranja pa mu slijedom toga i ne pripada pravo na naknadu štete po osnovu predmetnog ugovora koji je zaključen između prevoznika i tuženog.

13. Nadalje je Viši privredni sud naveo da je u transportnim osiguranjima, kao što je ovdje slučaj, polisa izdata radi zaštite određenog interesa osiguranika (od saobraćajne nezgode, provalne krađe). To znači da bi osiguraniku, kada se desi događaj prouzrokovan osiguranim rizikom koji za posljedicu ima različite vrste štete (osigurani slučaj), pripadalo pravo da zahtijeva naknadu iz osiguranja. Prema tome, samo je prevoznik kao osiguranik imao opravdan interes za zaključenje predmetnog ugovora jer je u toku transporta na različite načine izložen odgovornosti za nastanak štete. Apelant bi, samo da je u pitanju osiguranje od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima ili pak da se radilo o ugovoru o osiguranju koji je zaključen za tuđi račun (član 905. ZOO), imao vlastito pravo na podnošenje neposredne tužbe (actio directa) protiv tuženog kao osiguravatelja, budući da to pravo (za takvu vrstu osiguranja) crpi direktno i na temelju samog zakona. Međutim, kako to nije slučaj u konkretnom sporu, Viši privredni sud je naveo da nije bilo mjesta primjeni odredaba čl. 940. i 941. ZOO kao pravnom osnovu za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva od strane prvostepenog suda.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 004004 13 Rev od 16. septembra 2015. godine odbijena je apelantova revizija i potvrđena drugostepena presuda.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravno pitanje koje opredjeljuje rezultat ove parnice pitanje pravne prirode predmetnog ugovora, odnosno je li apelant kao vlasnik transportovane robe po tom ugovoru ima pravo direktnog obraćanja osiguravaču-tuženom, a samim tim i je li legitimisan za podnošenje tužbe protiv njega. S tim u vezi je Vrhovni sud prvenstveno istakao da je osnovan revizioni prigovor da se drugostepeni sud u svojoj presudi pogrešno poziva na odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica. Naime, taj Zakon je prestao da važi 8. marta 2005. godine, tj. stupanjem na snagu Zakona o društvima za osiguranje („Službeni glasnik RS” broj 17/05), što znači da nije bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, niti u vrijeme nastanka štete. Međutim, navedeni propust drugostepenog suda je bez ikakvog utjecaja na konačan ishod ove parnice, budući da se drugostepena presuda ne zasniva niti na jednoj odredbi tog zakona.

16. Nadalje je Vrhovni sud naveo da je pogrešna apelantova reviziona tvrdnja da predmetni ugovor po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu nastalu na robi primljenoj na prevoz i da se zbog toga u rješavanju ovog spora imaju primijeniti odredbe čl. 940. i člana 941. ZOO koje se odnose na osiguranje od odgovornosti. Naime, u konkretnoj situaciji (prema polici osiguranja broj 0036541 od 21. oktobra 2009. godine) ugovorne strane (prevoznik i tuženi) su zaključili ugovor o osiguranju odgovornosti drumskog prevoznika za robu primljenu u domaćem i međunarodnom prevozu. Ovo znači da osigurani rizik predstavlja odgovornost prevoznika za uništenu ili nestalu robu primljenu na prevoz i da do naknade štete od strane osiguravatelja može doći samo ako je prevoznik naknadio štetu korisniku prevoza za robu uništenu ili nestalu za vrijeme prevoza. Ovakva pravna priroda ugovora o osiguranju odgovornosti proizlazi iz Uslova tuženog, koje su sastavni dio predmetnog ugovora. Odredbom člana l.a) Uslova propisano je da po tim Uslovima osiguranje mogu zaključiti profesionalni prevoznici kojima je obavljanje prevoza osnovna djelatnost, a odredbom člana 2. stav 1. Uslova propisano je da se po tim Uslovima osigurava odgovornost prevoznika za potpuni ili djelimični gubitak i oštećenje na pošiljkama koje se transportuju sa urednom međunarodnom prevoznom ispravom. Odredbom člana 11. Uslova propisano je da je osiguranik dužan da prije eventualnog priznavanja svoje obaveze za naknadu štete i isplatu naknade za istu, zatražiti saglasnost osiguravača i da se drži njegovih uputstava. Ako osiguranik ne postupi u skladu sa prethodnim stavom, osiguravač može odbiti isplatu naknade, potpuno ili djelimično, ukoliko smatra da osiguranik nije bio odgovoran za nastalu štetu ili da je njegova odgovornost manja od one koju je priznao. Odredbom člana 13. stav 1. Uslova propisano je da nakon utvrđivanja odgovornosti osiguranika i obaveze osiguravača za nastalu štetu i visinu iste, osiguravač će najkasnije u roku od 30 dana po prijemu svih potrebnih dokumenata isplatiti naknadu štete osiguraniku ili na njegovo traženje podnosiocu odštetnog zahtjeva.

17. Imajući u vidu naprijed navedene odredbe Uslova tuženog, Vrhovni sud je istakao da jasno proizlazi da je osiguranik u predmetnom ugovoru o osiguranju odgovornosti prevoznik i samo je on aktivno legitimisan za podnošenje zahtjeva za naknadu štete osiguravaču (tuženom) kao i za eventualno podnošenje tužbe protiv osiguravača u parnici za naknadu štete nastalu na robi u prevozu. Direktno obraćanje korisnika prevoza (apelanta kao vlasnika robe) osiguravaču (tuženom) moguće je samo na traženje osiguranika (prevoznika), što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj.

18. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da pravilno drugostepeni sud zaključuje da ugovor o osiguranju odgovornosti drumskog prevoznika nije isto što i ugovor o osiguranju od odgovornosti, niti je predmetni ugovor zaključen za tuđi račun (član 905. ZOO). Pravo na podnošenje tužbe za naknadu štete nastale u transportu protiv osiguravača ima samo osiguranik, odnosno prevoznik koji je naknadio štetu korisniku prevoza za uništenu ili nestalu robu i koji je osigurao svoju odgovornost za uništenje i nestanak robe primljene na prevoz, a koja odgovornost proizlazi iz odredbe člana 671. stav 1. ZOO, koja reguliše odgovornost za gubitak ili oštećenje robe primljene na prevoz po ugovoru o prevozu stvari.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelant navodi da je Vrhovni sud u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrdio o kojoj se vrsti osiguranja radi. S tim u vezi apelant ističe da je stajalište Vrhovnog suda suprotno izričitoj zakonskoj odredbi, tj. članu 941. ZOO, kojim se reguliše osiguranje od odgovornosti. Nadalje apelant ukazuje da je Vrhovni sud u potpunosti zanemario da „prateći uvjeti osiguranja ni u kojem slučaju ne smiju biti u suprotnosti sa zakonom“. Po apelantovoj ocjeni, tumačenjem Vrhovnog suda narušeno je temeljno načelo osiguranja imovine iz člana 925. navedenog Zakona. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju i utvrdi povredu navedenih prava, te preinači osporenu odluku i usvoji apelantov tužbeni zahtjev kao u presudi Okružnog privrednog suda do 30. avgusta 2012. godine.

20. Apelant je, također, tražio od Ustavnog suda da mu se naknade troškovi na ime sastava apelacije.

b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda, kao ni presudom Višeg privrednog suda čija je pravilnost i zakonitost bila predmet ispitivanja u revizionom postupku, nisu povrijeđena apelantova ustavom zagarantovana prava na koja ukazuje apelacijom. S tim i vezi je Vrhovni sud istakao da ostaje u cjelini kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene presude protiv koje je podnesena apelacija, pa je predloženo da se ona odbije.

22. Tuženi je naveo da je nesporno da je on kao osiguravatelj zaključio sa prevoznikom kao osiguranikom ugovor o osiguranju od odgovornosti drumskog prevoznika za primljenu robu u domaćem i međunarodnom prevozu, te da se radi o dobrovoljnom ugovoru. S tim u vezi je tuženi istakao da apelant pogrešno tumači pravnu prirodu navedenog ugovora i da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 940. i 941. ZOO na koje se apelant poziva. Zatim je tuženi naveo da je „apelant u konkretnom slučaju na pogrešnoj adresi jer u ovom ugovornom odnosu nije ugovorna strana, nije ugovarač niti osiguranik“. Predmetni ugovor o osiguranju nije zaključen za tuđi račun i ne radi se o obveznom osiguranju i odgovornosti za štete pričinjene trećim licima. Slijedom navedenog, tuženi je istakao da smatra da apelant nema osnova da se poziva na povredu prava koja je naveo u apelaciji, te je predložio da se ona odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. od 17/93 do 74/04) relevantne odredbe glase:

ODGOVORNOST PREVOZIOCA ZA GUBITAK, OŠTEĆENJE I ZADOCNJENJE POŠILJKE Gubitak ili oštećenje pošiljke Član 671. stav 1.

1) Prevozilac odgovara za gubitak ili oštećenje pošiljke koji bi se dogodili od časa preuzimanja do njene predaje, osim ako su prouzrokovani radnjom ovlašćenog lica, svojstvima pošiljke, ili stranim uzrocima koji se nisu mogli predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.

GLAVA XXVII.

OSIGURANJE

Odjeljak 1.

ZAJEDNIČKE ODREDBE ZA IMOVINSKA OSIGURANJA I

OSIGURANJA LICA

Odsjek 1.

OPŠTE ODREDBE

Pojam Član 897.

Ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovarač osiguranja da, na načeli-ma uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja, odnosno zajednici rizika (osiguravač), a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.

Odsjek 2.

ZAKLJUČENJE UGOVORA

Osiguranje za tuđi račun ili za račun koga se tiče Član 905. stav 1.

1) U slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obaveze plaćanja premije i ostale obaveze iz ugovora dužan je izvršavati ugovarač osiguranja, ali on ne može vršiti prava iz osiguranja, čak i kad drži polisu, bez pristanka lica čiji je interes osiguran i kome ona pripadaju.

Odjeljak 2.

OSIGURANJE IMOVINE

Odsjek 7.

OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTI

Odgovornost osiguravača Član 940. stav 1.

1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtjeva njenu naknadu.

Sopstveno pravo oštećenika i direktna tužba Član 941. st. 1. i 2.

1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze.

2) Oštećeno lice ima, od dana kada se dogodio osigurani slučaj, sopstveno pravo na naknadu iz osiguranja, te je svaka docnija promjena u pravima osiguranika, prema osiguravaču bez uticaja na pravo oštećenog lica na naknadu.

24. U Zakonu o društvima za osiguranje („Službeni glasnik RS” broj 17/05 - stupio na snagu 8. marta 2005. godine) relevantne odredbe glase:

Član 85.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o osiguranju imovine i lica (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 14/00 i 20/00) [...].

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena presuda Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 004004 13 Rev od 16. septembra 2015. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantu 2. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 28. decembra 2015. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .

32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prije svega zapaža da je predmet odlučivanja u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev za naknadu štete koju je pretrpio zbog gubitka robe u transportu. Nadalje, Ustavni sud nalazi da apelant kao oštećeni svoj tužbeni zahtjev zasniva na predmetnom ugovoru o osiguranju, kojeg su zaključili tuženi kao osiguravatelj i prevoznik kao osiguranik, a koji ugovor je imenovan kao „ugovor o osiguranju od odgovornosti drumskog prevoznika za robu primljenu u domaćem i međunarodnom saobraćaju“ prema polisi osiguranja. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je analizom polise osiguranja nesporno utvrđeno da tuženi kao osiguravač odgovara za sve vrste rizika predviđene ovom polisom i to rizici nastali požarom, saobraćajnom nezgodom i provalnom krađom, te da je ovom polisom osiguranja tuženi preuzeo obavezu naknaditi štetu do iznosa navedenog u polisi osiguranja.

35. Cijeneći osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je zaključio da predmetni ugovor o osiguranju predstavlja svojom suštinom ugovor o osiguranju od odgovornosti i da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe čl. 940. i 941. ZOO koje se odnose na osiguranje od odgovornosti.

36. Na drugoj strani, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi (Viši privredni sud i Vrhovni sud) u nastavku postupka po žalbi i reviziji zauzeli suprotan stav od prvostepenog suda u pogledu primjenjivosti odredbi čl. 940. i 941. ZOO imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta. Naime, Vrhovni sud je u osporenoj odluci prvenstveno pošao od tumačenja pravne naravi samog predmetnog ugovora o osiguranju, od čijeg utvrđenja je po ocjeni Vrhovnog suda ovisilo i pitanje apelantove aktivne legitimacije za podnošenje direktne tužbe (actio directa) protiv tuženog za naknadu štete u smislu odredbe člana 941. ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud analizom predmetnog ugovora o osiguranju, te Uslova tuženog kao sastavnog dijela predmetnog ugovora o osiguranju i izvora prava u konkretnom slučaju, zaključio da predmetni ugovor o osiguranju ne predstavlja ugovor o osiguranju od odgovornosti slijedom čega nema mjesta primjeni odredbi čl. 940. i 941. ZOO kako je to tumačio prvostepeni sud. Ovakav svoj stav Vrhovni sud je argumentirao time da iz citiranih odredbi Uslova u obrazloženju osporene odluke jasno proizlazi da je osiguranik u ugovoru o osiguranju od odgovornosti prevoznik i da je samo on aktivno legitimisan za podnošenje zahtjeva za naknadu štete osiguravatelju (tuženom) kao i za podnošenje tužbe protiv njega za naknadu štete nastale na robi u prevozu. Dakle, Vrhovni sud je ocijenio pogrešnom apelantovu (revizionu) tvrdnju da predmetni ugovor o osiguranju predstavlja po svojoj pravnoj prirodi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu nastalu na robi primljenoj na prevoz. Također je Vrhovni sud zaključio da predmetni ugovor po svojoj naravi nije ni ugovor zaključen u tuđu korist u smislu odredbe člana 905. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je u osporenoj odluci ukazao i na neprimjenjivost Zakona o osiguranju imovine i lica u konkretnom slučaju, te da je tačna apelantova reviziona tvrdnja da se drugostepeni sud pogrešno pozvao na odredbe navedenog Zakona. Navedeno je Vrhovni sud argumentirao time da je citirani Zakon prestao da važi 8. marta 2005. godine (stupanjem na snagu Zakona o društvima za osiguranje), dakle prije zaključenja predmetnog ugovora i nastanka štetnog događaja (2009. godine). Međutim, kako drugostepena odluka nije zasnovana niti na jednoj odredbi Zakona o osiguranju imovine i lica, po ocjeni Vrhovnog suda samo pozivanje na navedeni Zakon nije od utjecaja na ishod postupka u konkretnom slučaju.

37. U kontekstu navedenog pravnog pitanja aktivne legitimacije za podnošenje direktne tužbe protiv osiguravatelja u situacijama kada dođe do nastanka štete na robi u prevozu, Ustavni sud smatra svrsishodnim ukazati na primjer iz svoje praksu u predmetu broj AP-1179/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1179/15 od 7. septembra 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenom predmetu je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete koju je potraživao od tuženog (osiguravajuće društvo) zbog uništenja robe prilikom prevoza. Apelant je u navedenom predmetu smatrao da naknadu štete može tražiti i od tuženog kao osiguravača i od umješača kao prevoznika robe, te da su oni solidarno odgovorni za pričinjenu štetu apelantu. Redovni sudovi su u navedenom predmetu, između ostalog, zaključili da ugovor o osiguranju prema odredbi člana 897. ZOO, koji je sklopljen između tuženog kao osiguravača i umješača (prevoznika) kao osiguranika potpisivanjem polise (prema odredbi člana 901. ZOO), ima pravni učinak, odnosno stvara prava i obaveze samo za ugovorne strane i da se u konkretnom slučaju njegovo dejstvo ne proteže na treće lice (apelanta koji nije ugovorna strana). Dakle, u postupku koji je prethodio postupku pred Ustavnim sudom zaključeno je da apelant nema pravo na direktno obraćanje osiguravaču njegovog prevoznika pozivanjem na odredbu člana 941. ZOO. Također je zaključeno da polisa osiguranja koju su potpisali tuženi kao osiguravač i prevoznik može biti osnov za isplatu osigurane svote kada nastupi osigurani slučaj samo za prevoznika. Kako apelant u navedenom predmetu nije ugovorna strana sklopljenog ugovora o osiguranju, zaključeno je pred redovnim sudovima da on nema pravo u smislu odredbe člana 941. ZOO na direktno obraćanje osiguravaču njegovog prevoznika, te da obeštećenje može ishodovati samo po osnovnim pravilima ZOO koja determinišu prouzrokovanje i naknadu štete (kako je i prethodno postupio vodeći spor pred nadležnim privrednim sudom protiv prevoznika i koji je ishodio u svoju korist, ali je zbog nemogućnosti naplate potraživanja pokrenuo i postupak protiv osiguravača). S obzirom na navedene stavove redovnih sudova, apelant je u navedenom predmetu (apelaciji) istakao da drugostepeni i revizioni sud pogrešno zaključuju da ugovor o osiguranju stvara prava i obaveze samo za ugovorne strane, a da se na njega kao treću osobu njegovo dejstvo ne proteže. Cijeneći osnovanost apelantovih navoda u navedenom predmetu, Ustavni sud je i navedenoj Odluci zaključio da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali veoma jasno i detaljno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete od tuženog. Naime, u obrazloženju svojih presuda redovni sudovi su veoma jasno obrazložili zbog čega polisa osiguranja i ugovor o osiguranju, zaključeni između tuženog i umješača, imaju samo dejstvo između njih kao ugovornih strana (osiguravača i osiguranika). Pri tome je drugostepeni sud u osporenoj odluci objasnio, a što je prihvatilo reviziono vijeće Apelacionog suda, zbog čega u konkretnom slučaju ne postoje izuzeci zbog kojih bi se dejstvo predmetnog ugovora o osiguranju i polise osiguranja proteglo na treća lica, odnosno apelanta u konkretnom slučaju. Stoga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da osporene presude redovnih sudova ni u kom slučaju nisu dovedene u pitanje apelantovim navodima iz apelacije, budući da u njihovom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava (stav 36.). Dakle, Ustavni sud je u navedenoj Odluci zaključio da su redovni sudovi (žalbeno i revizijsko vijeće Apelacionog suda) za svoje zaključke o tome zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev dali veoma jasno i precizno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. (stav 37.).

38. Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku zaključeno da predmetni ugovor o osiguranju po svojoj pravnoj naravi nije ugovor o osiguranju od odgovornosti u smislu relevantnih odredbi ZOO (glava XXVII, Odjeljak 2, Odsjek 7) kojima je posebno normirano osiguranje od odgovornosti u okviru osiguranja imovine, niti se radi o ugovoru zaključenom za tuđi račun (član 905. ZOO). Slijedom navedenog utvrđenja, Ustavni sud suprotno apelantovim navodima ne vidi proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda iz obrazloženja osporene odluke da apelant kao oštećeni (u smislu značenja o propisima o osiguranju od odgovornosti) nema pravo direktnog obraćanja tuženom kao osiguravaču shodno odredbama čl. 940. i 941. ZOO. Pritom, nepostojanje proizvoljnosti u odlučenju Vrhovnog suda u kontekstu nemogućnosti primjene odredbi čl. 940. i 941. ZOO u slučaju osiguranja od odgovornosti, kao posebnog oblika građanske odgovornosti za štetu, ni na koji način ne znači prestanak obligacije, odnosno gubljenje prava na obeštećenje u konkretnom slučaju u smislu opštih pravila prava na naknadu štete (čije je postojanje nesporno utvrđeno u predmetnom postupku), odnosno pravila kojima je propisana odgovornost prevozioca za gubitak ili oštećenje pošiljke na način kako je to, između stalog, učinio i apelant u citiranom predmetu AP-1179/15 u kojem čak za redovne sudove nije ni bilo sporno pitanje pravne prirode ugovora o osiguranju od odgovornosti.

39. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje osporene odluke u potpunosti zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Troškovi sastava apelacije

42. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova na ime sastava apelacije, Ustavni sud konstatuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivo na teret apelanta.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge.

44. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-5710/15 („Glencore International“ AG iz… | Sudska praksa | Aktio