Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1508/16 (G. R.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Ratna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Naknada štete
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1508/16
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1508/16, rješavajući apelaciju Gradimira Rađenovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Gradimira Rađenovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 073324 15 Rev od 7. januara 2016.
godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gradimir Rađenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pelagićeva podnio je 1. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 073324 15 Rev od 7. januara 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 073324 15 Gž 2 od 23. jula 2015. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 073324 14 P 2 od 14. januara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda, Bosne i Hercegovine (prvotužena u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: prvotužena) i Federacije Bosne i Hercegovine (drugotužena u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 14. i 15. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužene su dostavile odgovore u period od 18. decembra 2017. do 5. januara 2018. godine. Opštinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 11. januara 2006. godine podnio tužbu radi naknade štete protiv prvotužene, koju je naknadnim podneskom proširio i na drugotuženu. Apelant je u tužbi naveo da je vlasnik porodičnog stambenog objekta u mjestu Bosanski Osredci, zaseok Bodlovići, okućnice i više parcela u navedenom mjestu, putničkog motornog vozila i pokretnih stvari u objektu, te da su za vrijeme izvođenja vojne operacije „Oluja“ regularne vojne i policijske snage Republike Hrvatske, uz prethodno odobrenje i saglasnost rukovodstva tuženih, upali na teritoriju Bosne i Hercegovine i napali mjesto u kojem se nalazila apelantova imovina. Stoga je apelant predmetnu imovinu napustio, a nakon izvjesnog vremena je saznao da je predmetna imovina uništena. Apelant je naveo da su tuženi odgovorni za naknadu štete po principu objektivne odgovornosti, jer je šteta pričinjena na njenoj teritoriji, stranim trupama je odobrila izvođenje vojnih akcija i bila saglasna s tim. Nadalje, istakao je da krivicom tuženih koja nije procesuirala djela za koja se goni po službenoj dužnosti nije mogao opredijeliti vrijeme, mjesto i način nastanka štete koja je zapravo pričinjena nasiljem i terorom u smislu odredbe člana 237 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe je istakao da tužba nije zastarjela i iz razloga što je sve do 13. avgusta 2004. godine njegovom imovinom upravljala Opština Bihać.
6. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 073324 06 P od 30. decembra 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužene solidarno obavežu da apelantu isplate iznos od 202.601,50 KM, i to iznos od 60.401,50 KM na ime štete pričinjene na porodičnom stambenom objektu u mjestu Bosanski Osredci, iznos od 82.200 KM na ime štete za uništeno zemljište i voće, odnosno zasade, iznos od 50.000 KM na ime uništenih pokretnih stvari unutar stambenog objekta, te iznos od 10.000 KM na ime štete za ukradeni putnički automobil, sa zakonskom zateznom kamatom, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 073324 11 Gž od 25. oktobra 2013. godine uvažena je apelantova žalba, navedena prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da je prvostepeni sud takođe propustio ocijeniti činjenicu da su apelantove nepokretnosti od 1995. godine bile pod upravom Opštine Bihać, da su apelantu vraćene tek 2004. godine, pa je zaključak o nastupanju zastare donesen bez procjene kakve su bile apelantove stvarne i pravne mogućnosti da prije 2004. godine preduzima pravne radnje na zaštiti svoje imovine i ostvaruje pravo na naknadu štete.
8. U ponovnom postupku, Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 073324 14 P 2 od 14. januara 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
9. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je iz rješenja Službe prostornog uređenja, katastra i imovinskopravnih poslova Opštine Bihać od 13. avgusta 2004. proizilazilo da je prestala uprava Opštine Bihać nad apelantovim nepokretnostima, pa su savjesnom posjedniku, kako je u izreci rješenja navedeno, nepokretnosti i vraćene. Nadalje, naveo je da je apelant prema rješenju Osnovnog suda u Banjaluci od 18. aprila 2001. proglašen zakonskim nasljednikom iza svoga oca Đure na nepokretnostima u Bosanskim Osredcima, a da je prema uvjerenju Službe obnove i stambeno-komunalne poslove Opštine Bihać, apelantova porodična stambena zgrada uništena usljed ratnih dejstava. Opštinski sud je ocijenio da je osnovan prigovor zastare potraživanja koji su istakle tužene, te citirao odredbe čl. 376 i 377 ZOO-a. S tim u vezi, obrazloženo je da je ocjenom iskaza saslušanih svjedoka, upoređenih sa apelantovim iskazom i ispravama, utvrđeno da je apelant znao za nastalu štetu godinu ili dvije poslije rata, kao i za počinioca. Dalje je navedeno da je apelant za paljenje kuće i ostale imovine, štetu tokom vojne akcije „Oluja“, saznao kad se šteta dogodila, a najkasnije godinu kasnije, tj. 1996. godine, te da, iako je apelant u iskazu tvrdio da ne zna kad je šteta nastupila, tužbeni zahtjev je opredijelio tražeći kamate od dana kad je nastala, 4. avgusta 1995. godine. Slijedom navedenog, Opštinski sud je zaključio da je subjektivni zastarni rok od tri godine počeo teći 1995. godine, a najkasnije godinu nakon toga, a kako je apelant tvrdio da je šteta nastala u avgustu 1995. godine, tad je i objektivni zastarni rok od pet godina počeo teći. Stoga je Opštinski sud ocijenio da je apelant izgubio pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, s obzirom na to da nije utvrđeno postojanje nesavladivih prepreka za podnošenje tužbe za naknadu štete.
10. Po mišljenju Opštinskog suda, činjenica da je 2004. godine prestala uprava Opštine Bihać na apelantovim nepokretnostima bila je bez uticaja, jer se u smislu odredbe člana 376 ZOO-a, početak toka zastarjelosti za naknadu štete računa od dana kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo. Kako je apelant početkom avgusta 1995. napustio Bosanske Osredke, zbog rata i ratne opasnosti koja je za njega prijetila u vojnoj akciji „Oluja“, istaknuto je da je tada objektivno mogao znati i za štetu kao i za počinioca, dok datum „uprave“ Opštine nije pravno relevantan. Opštinski sud je dalje naveo da je u svakom slučaju objektivni zastarni rok počeo teći proglašenjem prestanka neposredne ratne opasnosti, 23. decembra 1996. godine, te da je od tada apelantu bio omogućen pristup sudu. Istaknuto je i da na početak toka zastare nisu mogle uticati okolnosti vezane za udaljenost i nepristupačnost sela Bosanski Osredci od Brčkog, Bihaća, Drvara ili susjednih mjesta u Republici Hrvatskoj, jer objektivnih razloga za egzistencijalni strah očito nije bilo, te da makadamski put svakako nije mogao biti prepreka i razlog zbog kojeg bi apelant tek 2004. godine, kako kaže, saznao za štetu i počinioca. Opštinski sud je ocijenio da nije bilo osnova za primjenu zastarnog roka iz člana 377 ZOO-a jer nije bilo dokaza da je šteta pričinjena krivičnim djelom iz grupe djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. S tim u vezi, navedeno je da je takav dokaz mogla biti samo presuda krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim, a kojom je parnični sud vezan u smislu člana 12 Zakona o parničnom postupku. Pri činjenici da još uvijek nije podignuta optužnica, Opštinski sud je zaključio da unatoč apelantovim obraćanjima organima javne vlasti (policiji i tužilaštvima) nije se mogao, kao prethodno pitanje, izvesti zaključak da je njegova imovina uništena krivičnim djelom, što bi eventualno moglo ukazivati na primjenu zastarnog roka iz člana 377 ZOO-a.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 073324 15 Gž 2 od 23. jula 2015. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđena presuda Opštinskog suda.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi, između ostalog, ukazao da je uprava Opštine Bihać na njegovim nepokretnostima objektivna pravna činjenica zbog koje apelant i njegovi prethodnici nisu mogli pravno raspolagati svojom imovinom, pa time ni podnijeti tužbu. Nadalje, ukazao je i da je uprava Opštine Bihać nad njegovom nepokretnošću predstavljala nesavladive prepreke za pristup sudu, te da je zahtjev za povraćaj imovine podnesen tokom 1999. godine, čime je očigledno više puta prekinut zastarni rok.
13. Kantonalni sud je zaključio da apelantova žalba nije osnovana i da je prvostepena presuda donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, citiran je član 376 st. 1 i 2 ZOO-a i obrazloženo da je navedeni rok počeo teći nakon proglašenja odluke o prestanku ratne opasnosti i ratnog stanja na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, tj. od 24. decembra 1996. godine. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. januara 2006. godine, Kantonalni sud je zaključio da je do tada protekao i subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja nematerijalne štete, pa je tužbeni zahtjev pravilnom primjenom navedenih odredaba odbijen kao neosnovan. Kantonalni sud je istakao da se nije mogla prihvatiti apelantova tvrdnja da je šteta nastala krivičnim djelom ratni zločin koje ne zastarijeva i da je trebalo primijeniti rok zastarjelosti potraživanja naknade štete iz člana 376 ili člana 377 ZOO-a iz razloga što nije postojala krivična presuda protiv neposrednog izvršioca. Osim toga, istaknuto je i da apelant prema stanju prvostepenog spisa tokom postupka nije dokazivao ispunjenje uslova za ovlašćenje parničnog suda da utvrđuje kao prethodno pitanje da li je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi ima elemente krivičnog djela, pa parnični sud nije mogao primjenjivati odredbe člana 377 ZOO-a, jer za to nije imao činjenična uporišta. Suprotno apelantovim žalbenim navodima, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da postojanje uprave Opštine Bihać nad apelantovom imovinom nije bilo smetnja za pokretanje postupka radi naknade štete. S tim u vezi, obrazloženo je da je do donošenja rješenja kojim je proglašena privremena uprava Opštine Bihać došlo nakon što je apelant napustio svoje nepokretnosti, a zahtjev za vraćanje u posjed predmetnih nepokretnosti podnio je tek 2004. godine.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 073324 15 Rev od 7. januara 2016. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv drugostepene presude.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prije svega ukazao da je apelant u reviziji tvrdio da se u konkretnom slučaju pitanje zastare trebalo procjenjivati na osnovu odredbe člana 377 ZOO-a, smatrajući da je predmetna šteta posljedica krivičnog djela. Nadalje, apelant je tvrdio i to da je zahtjev za povraćaj imovine Opštini Bihać podnio 1999. godine, da mu je imovina vraćena 13. avgusta 2004. godine, što se ne može zanemariti i da se datum zastarjelosti računa od tog dana, kada je bio u mogućnosti da sazna za obim i visinu štete.
16. Vrhovni sud je zaključio da su revizioni prigovori neosnovani, te da nisu doveli u sumnju zakonitost drugostepene presude. Vrhovni sud je istakao da je odredbu člana 377 ZOO-a moguće primijeniti samo u situaciji kada je krivični postupak bio pokrenut, pa zbog određenih objektivnih razloga nije završen (npr. okrivljeni umro tokom krivičnog postupka). Dalje je naveo da u situaciji kada krivični postupak uopšte nije pokrenut, niti je poznato lice protiv kojeg bi se taj postupak mogao pokrenuti, isključena je primjena odredbe iz člana 377 ZOO-a za procjenu osnovanosti prigovora zastare potraživanja. S tim u vezi, obrazloženo je da nije moguće u postupku naknade štete, kao što je ovaj, kao prethodno pitanje utvrđivati postojanje krivične odgovornosti nepoznatog lica. Vrhovni sud je istakao da su krivični postupak i krivična odgovornost strogo individualizirani i vezuju se uz postojanje konkretnog lica, što znači da se ni krivični postupak ne može voditi, a niti krivična odgovornost utvrditi protiv nepoznatog lica. Kako je u konkretnom slučaju od vremena nastanka štetnog događaja do dana podnošenja tužbe proteklo znatno više od pet godina, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno na osnovu odredbe člana 376 ZOO-a ocijenili da je nastupila zastara, te odbili apelantov tužbeni zahtjev. Nadalje, suprotno apelantovim revizionim navodima, Vrhovni sud je zaključio da činjenica da je Opština Bihać 2004. godine apelantu vratila imovinu, a s ciljem utvrđenja visine štete, nije mogla rezultirati prekidom zastarijevanja jer se ne može smatrati da je tek tada apelant saznao za obim štete. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelant je za okolnosti o obimu štete saznao još polovinom avgusta 1995. godine, a najkasnije 23. decembra 1996. godine kada je u Bosni i Hercegovini ukinuta neposredna ratna opasnost, kako je to utvrđeno nižestepenim presudama. Vrhovni sud je istakao da je saznanje za obim štete značilo saznanje za okolnosti iz kojih se može utvrditi njezina visina, pa nije potrebno da je apelant unutar toka zastarnog roka znao i za njezinu visinu izraženu u novcu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4 Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su osporene presude primjer neobjektivnosti i pristrasnosti. Zaključak Vrhovnog suda da nije moguće kao prethodno pitanje utvrđivati postojanje krivične odgovornosti nepoznatog lica apelant smatra suprotnim stavovima Ustavnog suda i sudskoj praksi, te navodi da je tokom cijelog postupka isticao i predlagao dokaze koji su upućivali na to da je pretrpio štetu usljed krivičnog djela. Smatra da su redovni sudovi morali dopustiti i omogućiti izvođenje dokaza u pogledu postojanja štete kao proizvoda krivičnog djela. Slijedom navedenog, apelant smatra da je u pogledu zastare potraživanja trebalo primijeniti odredbu člana 377 ZOO-a. Nadalje, apelant ističe da je tokom cijelog postupka ukazivao da je tokom 1999. godine podnio zahtjev za povraćaj imovine, te da navedenu činjenicu nije razmotrila niti jedna nižestepena instanca. Apelant se poziva na praksu Ustavnog suda o ovom pravnom pitanju i smatra da je podnošenje zahtjeva za povraćaj imovine, kao i kasnije obnavljanje ovih zahtjeva, uzrokovalo prekid zastarijevanja. Ističe da je nepravilan i proizvoljan zaključak redovnih sudova da uprava Opštine nije bila smetnja za pokretanje postupka radi naknade štete, te smatra da nije bio aktivno legitimisan za podnošenje tužbe sve dok je trajala uprava Opštine, uz citiranje odredbi Uredbe (kasnije Zakona) o privremeno napuštenim nepokretnostima u svojini građana za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti i Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nepokretnostima u svojini građana. Osim navedenog, apelant ističe da su mu sudovi bili faktički nedostupni zbog objektivnog i egzistencijalnog straha za svoj život u slučaju povratka ili vođenja kakvog postupka u vezi sa imovinom.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu, te ističe da primjena prava u revizionoj odluci nije bila proizvoljna.
19. Kantonalni sud navodi da je postupak vođen u skladu sa zakonom, te da ostaje pri činjeničnoj i pravnoj argumentaciji iznesenoj u drugostepenoj odluci.
20. Prvotužena smatra da je osporenim odlukama pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da nema povrede apelantovih prava.
21. Drugotužena navodi da je presuda donesena saglasno važećim propisima i da nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Takođe ističe da su osporene presude donesene u skladu sa stavovima koje je u svojim ranijim odlukama zauzimao Ustavni sud u identičnim pravnim stvarima.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 360.
Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
Član 383.
Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
Član 392. st. 1., 3. i 6.
Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.
Kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prebijanja potraživanja u sporu, odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način.
Zastarijevanje koje počinje teći iznova poslije prekida, navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastarijevanje koje je prekinuto.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 073324 15 Rev od 7. januara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4 Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na naknadu materijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
31. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini smatra da je u osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjene odredbe ZOO-a koje se odnose na zastarjelost prava potraživanja naknade štete. Naime, apelant tvrdi da redovni sudovi nisu razmotrili činjenicu da je podnošenje zahtjeva za povraćaj imovine nadležnim organima uzrokovalo prekid zastarijevanja. Nadalje, apelant tvrdi da mu nije bilo omogućeno da u postupku dokazuje da je predmetna šteta nastala krivičnim djelom i da je trebalo primijeniti odredbu člana 377 ZOO-a, kao i da su mu sudovi bili faktički nedostupni zbog objektivnog i egzistencijalnog straha.
32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao apelacije koje su pokretale pravno pitanje zastare potraživanja za uništenu imovinu i u kontekstu toga pitanje prekida zastarijevanja u smislu odredbe člana 388 ZOO-a. Tako je Ustavni sud u predmetu AP 5070/10 utvrdio „da je osporenim presudama prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada Vrhovni sud i Okružni sud nisu u okolnostima konkretnog slučaja smatrali da su obraćanje CRPC-u i nadležnom Ministarstvu relevantne procesne radnje, u smislu člana 388 ZOO-a, koje su dovele do prekida zastarijevanja, čija je posljedica bilo nezakonito miješanje u pravo apelanata“. Naime, u navedenom predmetu apelanti su tražili naknadu štete za uništenu imovinu i taj zahtjev apelanata odbijen je kao neosnovan, primjenom člana 376 st. 1 i 2 ZOO-a zbog zastare potraživanja. U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio „da su Okružni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili odredbu člana 388 ZOO-a kada obraćanje CRPC-u i nadležnom ministarstvu, koje je bilo usmjereno na predmetne nepokretnosti i prema tuženoj Republici Srpskoj, nisu prepoznali kao relevantne procesne radnje koje su prekinule zastarijevanje“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5070/10 od 29. maja 2014. godine, tačke 61 i 57, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
35. Nadalje, Ustavni sud je u svom predmetu AP 2638/13 zaključio da je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi odbili zahtjev za naknadu štete zbog zastare na način što su propustili da ocijene postupak vraćanja u posjed apelantkinjinog predmetnog poslovnog prostora pred Ministarstvom za izbjegla i raseljena lica, Odsjek Mrkonjić Grad, u kontekstu utvrđivanja nastupanja zastare. U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud u osporenoj odluci: „(...) proizvoljno primijenio, odnosno nije primijenio odredbu člana 388 ZOO-a kada obraćanje nadležnom ministarstvu koje je bilo usmjereno na povrat u posjed predmetnih poslovnih prostora od tužene nije prepoznao kao relevantnu procesnu radnju koja je prekinula zastarijevanje potraživanja apelantkinje“. S tim u vezi, Ustavni sud je naveo: „(...) da je postupku radi naknade štete (koji je predmet odluke osporene apelacijom) prethodio postupak radi povrata napuštene imovine pred nadležnim organom. Stoga je ova činjenica (postupak pred navedenim organom) ključna u smislu utvrđivanja da li je nastupila zastara u apelantkinjinom predmetu u postupku radi naknade štete, odnosno da li je apelantkinja postupkom pred navedenim organom prekinula tok zastare. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, iako proizlazi da je apelantkinja na tu okolnost ukazivala u reviziji, propustio da ocijeni relevantne činjenice u vezi s tokom zastare, odnosno okolnostima koje dovode do prekida zastare. Zbog svega navedenog, s obzirom na to da sudovi nisu na adekvatan način ocijenili sve relevantne okolnosti u vezi sa zastarom potraživanja, odnosno prekidom toka zastare, Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu proizvoljno primijenili odredbu člana 376 stav 1 ZOO-a.“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2638/13 od 20. aprila 2016. godine, tačka 35, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. S druge strane, u predmetu koji se ticao istog pravnog pitanja, AP 152/15, Ustavni sud je, između ostalog, zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da su sudovi bili dužni da rokove zastare računaju od datuma kada su mu sporni objekti vraćeni u posjed i nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava – odredbe člana 376 ZOO-a kada je odbijen apelantov zahtjev zbog zastare potraživanja. U toj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „(...) da je u konkretnom predmetu Vrhovni sud ocijenio apelantove navode, da li se podnošenje zahtjeva za povraćaj imovine apelantu 21. jula 2003. godine može smatrati radnjom koja dovodi do prekida zastare prema članu 388 ZOO-a, a što ovaj predmet u bitnom razlikuje od citiranih, te je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da nije došlo do prekida u računanju rokova zastare, jer do prekida roka zastare može doći samo ako zastarni rok još uvijek teče, a s obzirom na to da je u ovoj parnici utvrđeno da je objektivni rok zastare od pet godina istekao 19. jula 2001. godine, dakle prije podnošenja apelantovog zahtjeva za povraćaj spornih nepokretnosti (21. jula 2003. godine).“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 152/15 od 7. septembra 2017. godine, tačka 31, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi zaključili da je protekao i subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja materijalne štete u smislu člana 376 st. 1 i 2 ZOO-a, računajući od 24. decembra 1996. godine (nakon proglašenja odluke o prestanku ratne opasnosti i ratnog stanja na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine) pa do 11. januara 2006. godine (kada je tužba podnesena). Apelant u apelaciji navodi da je tokom čitavog postupka tvrdio da je 1999. godine podnio zahtjev za povraćaj imovine i da navedenu činjenicu redovni sudovi nisu razmatrali. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je u toku postupka vršen uvid u rješenje upravnog organa kojim je apelantu vraćena imovina, te da je Vrhovni sud u svojoj presudi, kao konačnoj odluci u ovom predmetu, ukazao da činjenica da je Opština Bihać 2004. godine vratila apelantu imovinu, a s ciljem utvrđenja visine štete, nije mogla rezultirati prekidom zastarijevanja jer se ne može smatrati da je tek tada apelant saznao za obim štete. Analizirajući obrazloženja osporenih odluka u kontekstu apelantovih navoda i imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, u okolnostima konkretnog predmeta, nisu na adekvatan način ocijenili sve relevantne okolnosti u vezi sa zastarom potraživanja, odnosno prekidom toka zastare. Naime, slijedeći svoju dosadašnju praksu, Ustavni sud smatra da je postupak vraćanja imovine pred upravnim organom ključan u smislu utvrđivanja da li je nastupila zastara u apelantovom predmetu u postupku radi naknade štete, odnosno da li je apelant zahtjevom, odnosno u postupku pred navedenim organom prekinuo tok zastare. Stoga su redovni sudovi bili dužni da utvrde tačan datum podnošenja zahtjeva za vraćanje imovine, kao i datum okončanja tog postupka, te da ocijene da li je navedeni postupak imao uticaj na tok zastare potraživanja za naknadu štete u parničnom postupku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant u žalbi protiv prvostepene presude ukazao da je zahtjev za povraćaj imovine podnesen tokom 1999. godine, a da je u obrazloženju drugostepene presude navedeno da je apelant „zahtjev za vraćanje u posjed predmetnih nepokretnosti podnio tek 2004. godine“. Međutim, ovakav kratak i paušalan navod Kantonalnog suda Ustavni sud smatra nedovoljnim za zaključak da su sudovi detaljno razmotrili da li je prekinut tok zastare, pogotovo imajući u vidu da navedeni datum nije pomenut u ostalim osporenim presudama, a da je apelant i u reviziji ukazivao da je 1999. godine podnio zahtjev za povraćaj imovine.
38. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju zbog proizvoljne primjene materijalnog prava došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.
39. S obzirom na navedene razloge ukidanja predmetne presude, Ustavni sud u ovoj odluci neće razmatrati ostale apelantove navode u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje.
Ostali navodi
40. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u pogledu povrede prava da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4 Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi odbili zahtjev za naknadu štete zbog zastare, a pri tome nisu utvrdili tačan datum podnošenja zahtjeva za vraćanje imovine, te kada nisu ocijenili da li je navedeni postupak imao uticaj na tok zastare potraživanja za naknadu štete.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman