Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4778/15 (M. Č.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4778/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4778/15, rješavajući apelaciju Mehe Čauševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mehe Čauševića izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 007498 14 Rev od 3. septembra 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 007498 11 Rsž od 24.
januara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Meho Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 27. oktobra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 007498 14 Rev od 3. septembra 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 007498 11 Rsž od 24. januara 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Bihaću (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 11. oktobra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je tužbom pred Općinskim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi isplate razlike neisplaćenih plaća. Tužbu je utemeljio na tvrdnjama da mu je tuženi kao svom zaposleniku na poslovima višeg asistenta u periodu od aprila 2006. godine do septembra 2008. godine vršio obračun i isplatu plaće u manjem iznosu od onog koji mu pripada po Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU), Pravilniku o radu i Ugovoru o radu. Tuženi je osporio osnov tužbenog zahtjeva tvrdnjom da su obračun i isplata plaće apelantu izvršeni u skladu sa Pravilnikom o plaćama i Kolektivnom ugovoru, te da su stoga apelantove tvrdnje paušalne i neutemeljene.
6. Općinski sud je po provedenom postupku donio Presudu broj 17 0 Rs 007498 09 Rs od 1. septembra 2011. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime neisplaćenih razlika plaća za period od aprila 2006. godine do septembra 2008. godine isplati pojedinačne novčane iznose (navedeni u izreci presude) uz kamatu od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do konačne isplate i da mu uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje kod Federalnog zavoda PIO za isti period.
7. Općinski sud je, kako je navedeno u obrazloženju presude, nakon izvedenog dokaznog postupka utvrdio sljedeće činjenično stanje: da su apelant kao zaposlenik i tuženi kao poslodavac zaključili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 25. aprila 2006. godine za obavljanje posla višeg asistenta, da se prema navedenom ugovoru osnovna plaća određuje prema koeficijentu kojeg određuje Vlada Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada USK), da iz Pravilnika o radu tuženog od 2. februara 2000. godine proizlazi da za obavljeni posao (prema organizaciji i sistematizaciji) zaposleniku pripada plaća u skladu sa odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR), Kolektivnom ugovoru i Pravilniku, te da osnovnu plaću čini najniža plaća utvrđena Kolektivnim ugovorom korigirana koeficijentom složenosti poslova i uvjeta rada, da je Pravilnikom o osnovama i mjerilima za raspodjelu sredstava za plaće i drugih primanja tuženog od 1998. i 2003. godine propisano da su plaće na fakultetu određene koeficijentima koji su utvrđeni Zakonom o plaćama, te da je uvidom u apelantove platne liste utvrđeno koliki iznosi su mu isplaćeni na ime plaća za relevantni period. Na temelju iskaza saslušanog svjedoka (blagajnice tuženog) i dva nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, te činjenice da je među strankama bilo sporno da li obračun i isplatu plaća apelantu treba vršiti prema odredbama Pravilnika o osnovnim mjerilima za stjecanje i raspodjelu sredstava za plaće radnika i saradnika tuženog iz 2000. godine, ili prema odredbama ZR, OKU ili Pravilniku o radu, Općinski sud je, nakon navođenja sadržaja svih relevantnih odredaba OKU, zaključio da apelantu, prema odredbama OKU, pripadaju razlike plaće za relevantni period. Visina tužbenog zahtjeva je prihvaćena temeljem jednog od dva izvršena finansijska vještačenja (u kojem nisu uzete u obzir odredbe Pravilnika o osnovnim mjerilima za stjecanje i raspodjelu sredstava za plaće radnika i saradnika tuženog) ocjenjujući da apelantu razlika plaća pripada na osnovu Ugovora o radu, ZR i OKU, a ne akta tuženog. Osnovanost preostalog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uplatu penzijskog i invalidskog osiguranja za relevantni period proizlazi, kako je dalje obrazloženo, iz odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
8. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, donio Presudu broj 17 0 Rs 007498 11 Rsž od 24. januara 2014. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, kojom je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća odbijen kao neosnovan. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da je žalba tuženog osnovana, te je, s tim u vezi, u obrazloženju presude ponovljen sadržaj apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je zatražena isplata razlike plaća po odredbama OKU. S tim u vezi su ponovljene nesporne činjenice iz prvostepene presude koje se tiču zaključenja ugovora o radu kojim je, između ostalog, reguliran i način obračuna plaće na način da se osnovna plaća određuje po koeficijentu kojeg određuje Vlada USK. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je izveo pogrešne pravne zaključke, što je kao posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava usvajanjem apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, kako smatra Kantonalni sud, odredbama OKU i to članom 8. stav 2. je propisano da najniža netosatnica ne može biti manja od 1,75 KM, a u stavu 3. istog člana je propisano da je najniža netoplaća osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika. Tom odredbom je propisana najniža novčana vrijednost satnice koju poslodavac mora isplatiti zaposleniku a to znači da mu, prema navedenim odredbama, ne može isplatiti manje od 1,75 KM. Prema odredbi člana 7. stav 2. OKU, kako je dalje navedeno, osnovna plaća se dobiva kao proizvod najniže netoplaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, a utvrđivanje koeficijenta složenosti poslova, između ostalog, utvrđuje se kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti. Nesporna je činjenica, kako je dalje obrazloženo, da u utuženom (relevantnom) periodu nije bio zaključen Granski kolektivni ugovor za visoko obrazovanje (u daljnjem tekstu: GKU), a Ugovorom o radu zaključenim između apelanta i tuženog 25. aprila 2006. godine je određen koeficijent za obračun osnovne plaće, kao i to da se na druge uvjete i odnose koji nisu uređeni ugovorom primjenjuju Zakon, Kolektivni ugovor i Pravilnik o radu. Pravilnik o radu tuženog u odredbi člana 27. stav 2. regulira da se plaća sastoji od osnovne plaće uvećane za stimulativni dio, dok je u stavu 3. iste odredbe određeno da osnovnu plaću čini najniža plaća koja se utvrđuje Kolektivnim ugovorom ili aktom drugog organa, korigirana za koeficijent složenosti poslova i uvjeta rada, te da plaća utvrđena na taj način ne može biti manja od plaće utvrđene odredbama ZR i Kolektivnog ugovora. S obzirom na navedeno, po ocjeni Kantonalnog suda, nije bilo osnova za prihvatanje apelantovog tužbenog zahtjeva, jer mu u relevantnom periodu nije isplaćivana plaća manja od najniže, već mu je isplaćena plaća obračunata po osnovici koju je utvrdila Vlada USK i koeficijentu složenosti poslova, uvećana za iznos minulog rada i prekovremenih sati. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud usvajanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće zbog čega je prvostepena presuda preinačena temeljem člana 229. stav 1. tačka
4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće odbijen kao neosnovan.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 Rs 007498 14 Rev od 3. septembra 2015. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je ocijenio da nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (član 240. stav 1. tačka 2. ZPP), jer iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan revizijski sud, proizlazi da su apelant kao zaposlenik i tuženi kao poslodavac 25. aprila 2006. godine zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da je članom 6. ugovora o radu regulirano da se osnovna plaća određuje po koeficijentu kojeg određuje Vlada USK, da u utuženom periodu nije postojao GKU za visoko obrazovanje, niti Pravilnik o radu tuženog sadrži koeficijente složenosti poslova, da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbe člana 8. OKU. Razloge koje je u obrazloženju svoje presude naveo Kantonalni sud prihvatio je kao svoje potvrđujući pravilnim stav da odredba člana 8. OKU, koja je i naslovljena kao „najniža plaća“, štiti zaposlenike kojima je isplaćivana plaća niža od najniže, a apelant u postupku i u reviziji nije tvrdio da mu je isplaćivana plaća niža od najniže. S obzirom na nespornu činjenicu da u utuženom periodu nije postojao GKU za visoko obrazovanje, odredba člana 7. OKU koja regulira osnovnu plaću nije primjenjiva, jer, suprotno navodima revizije, OKU ne određuje koeficijente složenosti poslova, kao ni Pravilnik o radu tuženog, pa stoga nije postojao pravni osnov koji bi apelantov tužbeni zahtjev činio osnovanim.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnim tumačenjem odredaba ZR i odredaba OKU, smatrajući da su u okolnostima konkretnog slučaja Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud postupili na proizvoljan način. Smatra da je Kantonalni sud propustio obrazložiti odlučne činjenice, i to sa aspekta primjene materijalnog prava, jer u obrazloženju presude nije dao valjane činjenične, niti pravne razloge za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, jer odredbe ZR ne utvrđuju visinu plaće, pa je začuđujuće na koji način je Kantonalni sud utvrdio da apelantu tuženi nije obračunavao i isplaćivao plaću ispod minimuma propisanog Kolektivnim ugovorom za jedan sat rada. Apelant smatra da je u osporenim presudama suspendirana primjena odredaba ZR, OKU i Pravilnika o radu tuženog, jer najniža osnovna plaća koju je tuženi kao poslodavac morao isplatiti apelantu predstavlja proizvod najniže netosatnice i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova. Stoga, smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja neophodno provjeriti i ispitati na koji način su Vrhovni sud i Kantonalni sud protumačili i primijenili pozitivnopravne propise.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude i da, suprotno apelantovom stanovištu, primjena prava u revizijskoj odluci nije bila proizvoljna.
12. Kantonalni sud je ostao kod razloga navedenih u obrazloženju svoje odluke i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Tuženi smatra da je apelacija neosnovana i da je apelant u sudskom postupku tražio prava koja mu ne pripadaju o čemu su pravilno odlučili redovni sudovi u odlukama protiv kojih je podnesena apelacija. Smatra da su presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda donesene na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu materijalnog prava i da su sudovi za svoje odluke dali jasno obrazloženje, kao i razloge odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva koji su jasno i argumentirano obrazloženi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 68.
Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 69.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.
Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
15. Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH („Službene novine Federacije BiH” br. 54/05, 22/08 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovna plata Član 7.
Osnovna plata je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uslove i rezultate rada.
Osnovna plata je proizvod najniže neto plate i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Najniža plata Član 8.
Najniža bruto plata se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plate, doprinosima na platu i porezom na platu ne može biti manja od 3,26 KM.
Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,95 KM.
Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uslovi, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.
Najniža neto plata je osnovica za obračun osnovne plate zaposlenika.
Utvrđivanje koeficijenta za obračun osnovne plate Član 10.
Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
Zaposlenici moraju unaprijed biti upoznati sa grupama složenosti poslova i radnim normama za koje zaključuju ugovor o radu.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 007498 14 Rev od 3. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant osporava presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, ukazujući da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...).
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu razlike plaća iz radnog odnosa. Iz navedenog proizlazi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava, što upućuje na zaključak da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnim zaključcima redovnih sudova koji su odlučivali o žalbi i reviziji.
24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03, i Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
25. U vezi s navodima apelacije, Ustavni sud zapaža da apelant problematizira primjenu materijalnog prava smatrajući da su Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud, za razliku od Općinskog suda, odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaća u relevantnom periodu (od aprila 2006. do septembra 2008. godine) pogrešno protumačili odredbe ugovora o radu kojeg je zaključio sa tuženim, zatim, odredbe ZR i odredbe OKU ne dajući pri tome valjane činjenične, niti pravne razloge za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi, razmatrajući žalbene, a onda i revizijske prigovore kojima je, također, ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, detaljno bavili identičnim prigovorima (tumačenja relevantnih odredaba ZR i OKU) nalazeći da je prvostepeni sud, prihvatanjem apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće u relevantnom periodu, pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom smislu, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke, koju je potvrdio Vrhovni sud, jasno naveo nesporne činjenice prema kojima su parnične stranke (apelant i tuženi) ugovorom o radu od 25. aprila 2006. godine regulirali međusobna prava i obaveze, između ostalog i koeficijent za obračun osnovne plaće, kao i to da se na odnose koji nisu uređeni ugovorom primjenjuju Zakon, OKU i Pravilnik o radu. Kantonalni i Vrhovni sud su, imajući u vidu odredbe OKU prema kojima se osnovna plaća dobiva kao proizvod najniže netoplaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koji se određuje kolektivnim ugovorom za svako specifično područje djelatnosti, kod činjenice da u relevantnom periodu nije bio zaključen GKU za visoko obrazovanje (zaključen tek 2009. godine) i da koeficijent složenosti poslova nije bio određen u ugovoru o radu, zaključili da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo osnova za prihvatanje apelantovog tužbenog zahtjeva prema odredbama OKU, jer apelant u postupku nije tvrdio, niti je dokazao da mu je u relevantnom periodu isplaćivana plaća niža od najniže, jer bi samo u tom slučaju imao pravo na isplatu razlike plaće prema relevantnim odredbama OKU. Ocjenjujući da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pogrešno primijenio materijalno pravo, Kantonalni sud i Vrhovni sud su apelantov tužbeni zahtjev, preinačavajući prvostepenu presudu, odbili kao neosnovan.
26. Imajući u vidu sve navedeno, u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud, odlučujući u granicama razloga navedenih u žalbi i reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveli jasne i argumentirane razloge utemeljene na relevantnim odredbama ZR i OKU u vezi s neosnovanošću apelantovog tužbenog zahtjeva, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke ne krše apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, sadrže jasan odgovor zbog čega je tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u relevantnom periodu odbijen kao neosnovan, te da u obrazloženjima odluka nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
27. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da data obrazloženja u cijelosti zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su stoga navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani. Pravo na imovinu
28. Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno relevantne odredbe ZR i OKU, pri čemu su data jasna obrazloženje koja se ne doimaju proizvoljnim ili pogrešnim.
30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava dovodi u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman