Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3883/17 (I. P. i S. R.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Protek roka
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3883/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3883/17, rješavajući apelaciju Ilije Pekića i Stipe Rajiča, na osnovu člana 18. st. (1) i (3) tačka c), stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Pekić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 021966 12 Gž od 1. jula 2016. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stipe Rajič protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 P 021966 16 Rev od 20. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Pekić i Stipe Rajič (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoaplenat ili apelanti), koje zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnijeli su 14. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 021966 16 Rev od 20. juna 2017. godine, kojom je odbačena revizija prvoapelanta, dok je odbijena revizija drugoapelanta, izjavljene protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 021966 12 Gž od 1. jula 2016. godine. Presudom Kantonalnog suda odbijene su žalbe apelanata i potvrđena Presuda Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 P 021966 09 P od 6. januara 2012. godine kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da im solidarno isplate određene novčane iznose na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava ličnosti, ugleda i časti usljed nehumanog tretmana u logoru, te nematerijalne štete zbog dana provedenih u logoru.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je drugoapelant, za vrijeme ratnog stanja u Bosni i Hercegovini, odnosno tokom sukoba Armije Republike Bosne i Hercegovine i HVO bio lišen slobode. Dalje je navedeno da je odredbama člana 377. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja, a prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete. Vrhovni sud je ukazao da je zastarni rok iz odredaba člana 377. ZOO primjenjiv samo onda kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Vrhovni sud je naveo da se privilegovani rok zastare iz odredaba člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je pravosnažnom presudom oglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema onom trećem licu (država ili entitet) koje inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposrednog učinioca krivičnog djela. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da se prigovor zastare zahtjeva za naknadu štete u konkretnom slučaju imao raspraviti sa stanovišta odredaba člana 376. ZOO, prema kojima potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok), a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Imajući u vidu da je predmetna šteta nastala u toku 1993. godine, a da početak roka zastarjelosti teče od 23. decembra 1996. godine (Odluka o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Heregovine), te da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 13. januara 2009. godine, Vrhovni sud je zaključio da je sudska zaštita zatražena nakon proteka subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti propisanih odredbama člana 376. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. S obzirom da prvoapelant pobija pravosnažnu presudu kojom je odbijen njegov zahtjev za isplatu iznosa od 7.500,00 KM, te kako odlučivanje po reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je naveo da odbacio prvoapelantovu reviziju kao nedopuštenu. Apelacioni navodi

3. Nakon brižljive analize predmetne apelacije, Ustavni sud je zaključio da iz apelacionih navoda proizlazi da se apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja, te ukazuju da ne podliježe zastari zahtjev za naknadu štete prouzrokovane nekim od krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Suštinski, apelanti smatraju da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe ZOO-a kojima je regulisana zastarjelost potraživanja. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih prava (pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na prvoapelanta

5. Ustavni sud zapaža da je prvoapelant protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka u odnosu na prvoapelanta presuda Kantonalnog suda. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene odluke budući da je reviziono rješenje Vrhovnog suda doneseno 20. juna 2017. godine, pa se podrazumijeva da je prvoapelant drugostepenu odluku primio prije navedenog datuma. Prvoapelant je 14. septembra 2017. godine preporučenom poštom podnio apelaciju Ustavnom sudu. S obzirom na to da je prvoapelant podnio apelaciju nakon što je protekao rok iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je prvoapelant neblagovremeno podnio apelaciju, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je primio konačnu odluku.

b) U odnosu na drugoapelanta

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, u suštini, drugoapelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba ZOO kojima su propisani rokovi zastare za potraživanje naknade štete.

8. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda drugoapelanta poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi drugoapelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da drugoapelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3883/17 (I. P. i S. R.) | Sudska praksa | Aktio