Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4248/17 (Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4248/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4248/17, rješavajući apelaciju Global Ispat Koksne Industrije d.o.o. Lukavac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 054358 16 Rev od 11. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Smajlović, advokat iz Tuzle, podnio je 13. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 054358 16 Rev od 11. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužitelju (S. O.) na ime razlike plate, za određeni vremenski period, isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da tužitelj svoj zahtjev zasniva na odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnostima hemije i nemetala u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU). Nadalje, da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj bio apelantov zaposlenik po ugovoru o radu, koji sadrži opisno vrstu poslova koje će tužitelji obavljati i kvalifikacionu grupu kojoj pripadaju, tako da tužitelj spada u VK grupu, SSS, s tim da se za poslove VK grupe traži V stepen stručne spreme, kako proizlazi iz odredbe člana 10. apelantovog Pravilnika o radu. Zatim, da mu je apelant isplaćivao plaću po ugovoru o radu, koji predviđa isplatu plaće mjesečno prema „likvidnosti" apelanta, u skladu s kojim odredbama je apelant donosio odluke o visini plaće zaposlenicima i tako im plaću isplaćivao, te da su ti iznosi bili manji od onih propisanim odredbama članova 42. i 43. GKU, što je utvrđeno finansijskim vještačenjem. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 7. Opšteg kolektivnog ugovora („Službene novine F BiH" broj 54/05, 62/08- u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine) propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada, koja je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta poslova koje zaposlenik obavlja. Zatim, da je pojam najniže plaće određen članom 8. tog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je istakao da taj OKU iz 2005. godine, ne sadržava koeficijente, već da član 10. stav 1. propisuje da se odgovarajući koeficijenti složenosti u koje je razvrstavaju zvanja i poslovi zaposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti u skladu sa njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Zatim, da je odredbom iz člana 42. stav 1. i stav 2. GKU propisano da najniža plaća zaposlenika iznosi 60 % prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku i da je najniža plaća osnovica za obračun plaće, a da se prema članu 43. istog kolektivnog ugovora svi poslovi, prema kriteriju stručne spreme zaposlenika, razvrstavaju u osam grupa, a da se odnos između najnižeg i najvišeg koeficijenta složenosti poslova utvrđuje u omjeru 1:4. Vrhovni sud je ocijenio da iz navedenih odredaba GKU proizlazi da je koeficijent složenosti poslova, kao jedan od parametara za obračun plaće, određen prema stepenu stručne spreme zaposlenika, pa da nije pravilna ocjena drugostepenog suda da član 43. GKU nije primjenjiv jer ne sadrži opis poslova zaposlenika. Naime, da zaključeni ugovori o radu sadrže naziv radnog mjesta svakog zaposlenika i potrebnu stručnu kvalifikaciju za obavljanje tih poslova, pa da je na osnovu tih činilaca moguće utvrditi stepen stručne spreme svakog zaposlenika i time grupu poslova kojoj pripada svaki zaposlenik (jedna od osam iz čl. 43. GKU), sa odgovarajućim koeficijentom složenosti. Dakle, da iz tog proizlazi da su svi parametri za obračun plaće zaposlenika (osnovica i koeficijent) određeni navedenim odredbama GKU i odredbama apelantovog Pravilnika o radu (čl. 36. i 37.), koje na identičan način propisuju osnovicu i koeficijente za obračun plaće zaposlenika. Visinu razlike plaća za predmetni period prema odredbama GKU i apelantovog Pravilnika o radu, Vrhovni sud je dosudio prema varijanti I nalaza i mišljenja vještaka financijske struke E. A.. Budući da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, Vrhovni sud je primjenom odredbe iz člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio obje nižestepene presude.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je apelant firma sa većinskim privatnim kapitalom pa da se na njega ne mogu primijeniti odredbe GKU, imajući u vidu da se isti shodno odredbama člana 2. odnosi na firme sa većinskim državnim kapitalom.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe OKU iz 2005. godine i GKU, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 3371/16 od 10. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman