Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2098/15 (R. B.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Posjed
  • Naknada štete
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2098/15

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2098/15, rješavajući apelaciju Rasima Balića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Rasima Balića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 010949 14 Gž od 16. marta 2015. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu Rasimu Baliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Odbija se kao neosnovana apelacija Rasima Balića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 010949 14 Gž od 16. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 010949 10 P od 4. jula 2014. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rasim Balić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 27. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 010949 14 Gž od 16. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 010949 10 P od 4. jula 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. jula 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te tuženih Općine Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Općina), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Velika Kladuša, Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: USK), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, i JU Direkcija regionalnih cesta Unsko-sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: Direkcija) zatraženo je 19. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Općina su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 22. septembra 2017. godine do 28. septembra 2017. godine, dok USK i Direkcija nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Od Općinskog suda je 12. januara 2018. godine zatraženo da dostavi spis tog suda broj 23 0 P 010949 10 P, koji je taj sud dostavio 22. januara 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 8. oktobra 2010. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi predaje u posjed nekretnine. Apelant u tužbi navodi da su mu tuženi, bez njegove saglasnosti, uzeli k.č. broj 340/3, parcelu zvanu Velika njiva, preciznije označenu u tužbi (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) i preko nje izvršili rekonstrukciju i asfaltiranje regionalnog puta koji povezuje Veliku Kladušu sa Bužimom.

7. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 010949 10 P od 4. jula 2014. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu predaju u posjed predmetnu parcelu (sada regionalni put) u stanju u kakvom je bila prije samovoljnog oduzimanja, podobnu za obradu kao poljoprivredno zemljište, kao i apelantov zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate gubitak čistog godišnjeg prihoda u iznosu od 500,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki godišnji iznos od dospijeća pa do isplate, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. Općinski sud je u obrazloženju presude konstatirao da su tuženi dali odgovor na tužbu (USK i Direkcija 10, odnosno 17. marta, a Općina 2. aprila 2014. godine), da je pripremno ročište održao 13. maja 2014. godine, a ročište za glavnu raspravu 17. juna 2014. godine, na kojem je taj sud izveo dokaze (str. 4. obrazloženja presude) na temelju kojih je odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu.

9. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant na glavnoj raspravi od 17. juna 2014. godine želio preinačiti tužbeni zahtjev kojem su se tuženi usprotivili, pa je sud rješenjem odbio apelantov zahtjev, obrazlažući svoj stav da apelant nije dokazao da bez svoje krivice nije mogao u tužbi postaviti tužbeni zahtjev, odnosno zato što je apelant uz postavljene tužbene zahtjeve htio dodati i novi tužbeni zahtjev koji nije postavio u tužbi. Dakle, Općinski sud je donio rješenje kojim je odbio apelantov zahtjev za preinačenje tužbenog zahtjeva (koji se prvobitno odnosio na predaju u posjed predmetne nekretnine), „koji se odnosi na isplatu naknade u iznosu od 26.970,00 KM“ (za predmetnu parcelu), ocijenivši da se radi o novom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva koji nije bio postavljen u tužbi. Dalje, Općinski sud je na glavnoj raspravi utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li su tuženi dužni apelantu predati u posjed predmetnu nekretninu i isplatiti mu gubitak čistog godišnjeg prihoda u iznosu od 500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki godišnji iznos. U vezi s tim, taj sud je ukazao da je odredbom čl. 8. i 3. Zakona o cestama Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o cestama) propisano da su regionalne ceste kategorizirane u javne ceste i javna cesta koju je nadležni organ proglasio za javnu cestu u općoj upotrebu u vlasništvu Federacije BiH i od općeg interesa za Federaciju BiH, da se na njima ne može steći pravo vlasništva, niti drugo pravo po drugom osnovu osim prava određenih ovim zakonom. Dalje, Općinski sud je ukazao da je predmetna parcela čiju predaju apelant traži u posjed dio regionalnog puta na kojem se primjenjuju odredbe Zakona o cestama, koja apelantu ne može biti vraćena u posjed s obzirom na to da je kao dio ceste okarakterizirana kao javno dobro u općoj upotrebi. Istaknuto je da je odredbama čl. 4, 6, 10. i 35. citiranog zakona propisano: „Javna cesta je javno dobro u općoj upotrebi i u državnom vlasništvu i na njoj se ne može steći pravo vlasništva, niti drugo pravo po bilo kom osnovu. Cestu čini cestovni pojas i okolna infrastruktura, parkiralište, trotoari, pumpe, objekti i sl. Javnim cestama upravlja vlada putem Direkcije za ceste. Nadležnost za javne ceste je na kantonalnim organima.“

10. Općinski sud je utvrdio da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na predaju u posjed predmetne parcele (sada regionalnog puta), površine 899 m2, i zahtjev za isplatu naknade na ime gubitka prihoda u iznosu navedenom kao u izreci presude. S tim u vezi je istaknuto da je „u toku postupka utvrđeno da je Skupština općine Velika Kladuša 14. 11.1986. godine donijela rješenje o utvrđivanju općeg interesa za rekonstrukciju i modernizaciju regionalnog puta M 401 Radića Most - Bosanska Otoka na dionici Poljice - Mekanovići, u dužini od 1.056 m2, te da se u tu svrhu može pristupiti potpunoj eksproprijaciji nepokretnosti koju obuhvata trasa, a među kojima je i parcela k.č. broj 340/2 […], te da je [sporna parcela] površine 899 m2, dio postojećeg regionalnog puta Vrnograč - Bužim, na dionici Poljice - Mekanovići, koja je u stvari javna cesta, da je predmetna parcela predmet potpune eksproprijacije koji je započet, ali nije proveden, tj. nije određena niti isplaćena naknada za izuzetu nekretninu [apelantu], da je ova regionalna cesta proglašena za javnu cestu u općoj potrebi i vlasništvo Federacije BiH“. U vezi s tim je ukazano da apelant „u toku ovog postupka nije izveo dokaz vještačenja vještaka odgovarajuće struke radi utvrđenja činjenica, a i radi toga što sud ne raspolaže znanjem kojim raspolažu vještaci odgovarajuće struke iako je sud na pripremnom ročištu rješenjem naložio [apelantu] da u roku od osam dana uplati predujam troškova na ime vještačenja, te ga upozorio na posljedice neuplaćivanja u određenom roku, da se navedeni dokaz neće izvesti“. Navedeno je da apelant u ostavljenom roku nije predujmio navedene troškove bez kojih se taj dokaz nije mogao izvesti. [ Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta proizlazi da je apelant tom sudu 15. maja 2014. godine dostavio „obavijest“ u kojoj je naveo da ga je advokat obavijestio da bi trebalo da uplati iznos od 800,00 KM na ime troškova vještačenja. Navedenim aktom apelant je obavijestio sud da ne može prihvatiti plaćanje nikakvih troškova komisije niti vještačenja, jer je penzioner čija penzija iznosi 475,75 KM, a da režije koje mora platiti svaki mjesec iznose 258,85 KM.] Općinski sud je ukazao da apelant u toku postupka „nije dokazao činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev s obzirom na to da nije provedeno vještačenje vještaka odgovarajuće struke, kako bi se na licu mjesta zaista utvrdilo da li se radi o parceli iz tužbenog zahtjeva, što bi se utvrdilo vještačenjem vještaka geometra, kao i gubitak prihoda sa navedene parcele vještačenjem vještaka poljoprivredne struke“. Također je ukazano da je Odlukom Vlade SRBiH o utvrđivanju regionalnih puteva, koja je objavljena u „Službenom listu SRBiH“ broj 8 od 15. marta 1981. godine, utvrđeno da je put broj 401 na relaciji Otoka - Bužim - Velika Kladuša regionalni put, da se navedena odluka primjenjuje od 1. jula 1991. godine. S obzirom na to Općinski sud je primjenom odredaba čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), budući da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odlučio kao u izreci presude a odluku o troškovima postupka donio je primjenom člana 386. stav 2. ZPP sa obrazloženjem da Općina i USK nisu tražili troškove postupka, a da je Direkcija tražila naknadu troškova ali nije dokazala njihovu visinu.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 010949 14 Gž od 16. marta 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i presuda prvostepenog suda potvrđena, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud, pozivajući se na odredbe čl. 3. i 8. Zakona o cestama, zaključio da su regionalne ceste kategorizirane javne ceste, da je javna cesta dobro u općoj upotrebi, da je vlasništvo Federacije i od općeg interesa za Federaciju, da se na njima ne može steći pravo vlasništva, niti drugo pravo po drugom osnovu, osim prava određenih Zakonom, da je predmetna parcela koju potražuje apelant dio regionalnog javnog puta M-401 na koji se primjenjuju odredbe Zakona o cestama, te „da zato ne može biti vraćena [apelantu] u posjed s obzirom na to da je dio ceste javno dobro u općoj upotrebi“. Kantonalni sud je naveo da smatra da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, koje je navedeno u pobijanoj odluci, za koju je dao jasne i na zakonu zasnovane razloge koje je u cijelosti prihvatio kao pravilne. U vezi s tim je podsjetio da je apelant u predmetnom postupku tražio da mu tuženi predaju u posjed predmetnu parcelu, površine 899 m2, koja predstavlja dio javne ceste na relaciji Vrnograč - Bužim, koja je dio regionalnog puta M-401, koji je proglašen regionalnim putem odlukom Vlade SRBiH, koja se primjenjuje od 1991. godine. Također je ukazao da je prilikom rekonstrukcije i modernizacije navedenog regionalnog puta zahvaćena i apelantova predmetna nekretnina, površine 899 m2, da je navedeni regionalni put postojao od 1981. godine, da je 1986. godine izvršena samo rekonstrukcija tog puta u dužini od 1.056 m2, da je tim radovima zahvaćena i apelantova nekretnina zbog manjeg pomjeranja pravca puta i njegovog proširenja, za šta je utvrđeno postojanje općeg interesa za eksproprijaciju, koja nije provedena, što je nesporno. Stoga, Kantonalni sud smatra da je opravdan zaključak prvostepenog suda da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetne nekretnine, jer je ta nekretnina postala dio ceste, odnosno dio regionalnog puta koji je javno dobro u općoj upotrebi, te na koju se primjenjuje Zakon o cestama. Također je istaknuto i da je neosnovan apelantov zahtjev koji se odnosi na naknadu štete u vidu izgubljene zarade, kako je pravilno utvrdio i odlučio prvostepeni sud, „jer kad nije osnovan zahtjev za predaju u posjed nekretnina, nije osnovan ni zahtjev za izgubljenu zaradu zbog neobrađivanja iste nekretnine“, pa stoga nisu ispunjeni uvjeti za naknadu štete u smislu čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojim želi uvjeriti sud da sporna parcela (k.č. broj 340/3) „predstavlja potpuno novu dionicu puta, jer za te navode nije podnio dokaze. Iz svih provedenih dokaza proizlazi da su rekonstrukcija i modernizacija regionalnog puta M-401 izvršene 1986. godine, da je u okviru navedenog zauzeto zemljište [apelanta] koje je predmet tužbe, jer je u određenom dijelu mijenjan, pomjeran putni pravac, ali se nije mijenjao status, jer je to bio i ostao regionalni put“.

13. Osim navedenog, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode vezane za povrede postupka u kontekstu apelantovog alternativnog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim je istaknuto da sam apelant neprecizno govori kakav je zahtjev postavio na glavnoj raspravi 17. juna 2014. godine, „nakon što je prvostepeni sud proglasio da je dokazni postupak završen“. Istaknuto je da, suprotno žalbenim prigovorima, isticanje drugog zahtjeva uz prvobitno postavljeni, i to nakon što je dokazni postupak na glavnoj raspravi okončan, „nikako se ne može smatrati uređenjem tužbe“. Navedeno je da je apelant, po ocjeni Kantonalnog suda, na glavnoj raspravi alternativno postavio tužbeni zahtjev (u kojem su obje činidbe - i predaja u posjed i isplata vrijednosti zemljišta, predmet odlučivanja), što, po ocjeni tog suda, predstavlja preinačenje tužbe. Naime, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije dopustio preinačenje tužbe, jer za to nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 57. ZPP. Po ocjeni Kantonalnog suda, sve i da se uzme u obzir da je apelant postavio zahtjev sa alternativnim ovlaštenjem iz člana 178. ZPP, pošto je u konkretnom slučaju glavni zahtjev za predaju u posjed zemljišta ocijenjen kao neosnovan, da je prvostepeni sud odlučivao o zahtjevu za isplatu, po ocjeni tog suda, također bi bio odbijen, jer je vezan za glavni zahtjev. Stoga, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud u pobijanoj odluci za svoju odluku dao razloge o odlučnim činjenicama, da nije učinio povredu postupka, jer je pravilno primijenio materijalno pravo, pa je primjenom člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

14. Iz spisa predmeta (odgovora Općinskog suda) proizlazi da je Općinski sud 10. aprila 2015. godine poslao apelantu opomenu za plaćanje sudske takse, te da je apelant, kojeg je zastupao opunomoćenik u tom postupku, 27. aprila 2015. godine istakao „prigovor zastare na potraživanje taksi na tužbu“ i podnio „molbu za oslobađanje takse na presudu“, pri čemu se pozvao i na podnesak od 15. maja 2014. godine - Rješenje broj 23 0 P 010949 10 P od 20. juna 2016. godine, kada je primjenom člana 400. ZPP apelant oslobođen plaćanja sudske takse na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 306,00 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant sudu predložio da ga oslobodi plaćanja troškova postupka - sudske takse na tužbu i presudu, da je taj sud izveo dokaze uvidom u priznanicu o apelantovoj penziji koja iznosi 474,00 KM i priznanice o plaćanju režija, na temelju čega je utvrdio da apelant, prema svom općem imovnom stanju, ne može podmiriti troškove postupka u ovom predmetu, pa je primjenom odredbe člana 400. ZPP odlučio kao u izreci rješenja.

IV.Apelacija

I. Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelant prvenstveno navodi hronologiju predmetnog postupka, od donošenja rješenja Općine od 14. novembra 1986. godine, kojim je utvrđeno da su od općeg interesa rekonstrukcija i modernizacija regionalnog puta M-401, da je narednih godina počelo izmještanje ranijeg regionalnog puta i izgradnja nove trase i preko apelantovog zemljišta, te da je svim vlasnicima preko čijih nekretnina je izgrađena nova trasa puta zaprijećeno policijom ukoliko budu sprečavali izvođenje radova. Smatra da se osporene presude temelje na proizvoljnoj primjeni ZPP i Zakona o cestama. S tim u vezi, apelant je ukazao da je, nakon provedenih dokaza na glavnoj raspravi od 17. juna 2014. godine, uredio tužbu, jer je uz prvobitno podneseni tužbeni zahtjev zatražio da se tuženi mogu osloboditi obaveze da predaju predmetne parcele apelantu plaćanjem naknade za samovoljno oduzeto zemljište, za svaki m2 površine po 30 KM. Smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja nije radilo o preinačenju tužbe, jer je navedenim uređenjem tužbe ostavljena mogućnost tuženim da zadrže zemljište, a da plate njegovu protivvrijednost, što je, po njegovom mišljenju, faktički koristilo tuženim stranama. Stoga, apelant smatra da se nije radilo o preinačenju tužbenog zahtjeva, jer je, kako navodi, prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbe parničnog postupka, propustivši da primijeni odredbu člana 178. ZPP. Apelant je, također, ukazao da taj sud nije odlučivao o njegovom zahtjevu za oslobađanje od plaćanja troškova parničnog postupka, koji je podnio 15. maja 2014. godine, te u kome je naveo da nema novčanih sredstava da uplati 800,00 KM na ime vještačenja, jer njegova penzija iznosi 474,75 KM, i da od tog iznosa svaki mjesec na ime režija plaća 258,85 KM. Navodi da je prvostepeni sud bio dužan da odluči o njegovom zahtjevu, tj. na koji način mu je onemogućen pristup sudu radi ostvarivanja osnovnog ljudskog prava - zaštite imovine. Tvrdi da je tužena Općina samovoljno i uz prijetnju silom oduzela predmetno zemljište od apelanta, kao vlasnika, a redovni sudovi onemogućavaju da vlasnik koristi svoje zemljište, odnosno da mu se isplati njegova vrijednost. Dalje ističe da se predmet u vezi sa naknadom ekspropriranih nekretnina nalazi na rješavanju u Kantonalnom sudu. Apelant, također, navodi da je osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo - Zakon o cestama, jer je odbijen njegov zahtjev za predaju u posjed predmetne parcele, zbog toga što je postala dio regionalnog puta. U vezi s tim, ističe da predmetna parcela - nova trasa nije obuhvaćena Odlukom o utvrđivanju regionalnih puteva koju je donijela Vlada SRBiH 1991. godine, a redovni sudovi onemogućavaju vlasniku zemljišta da ga koristi, odnosno da mu se isplati njegova vrijednost. Stoga, apelant ističe da mu je postupanjem sudova na ovakav način onemogućen pristup sudu radi ostvarivanja osnovnog ljudskog prava - zaštite imovine. Apelant je, također, zatražio da se USK naloži da mu, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu od 750,00 KM, koji je ponovio u dopuni apelacije.

II. Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.

18. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, pa predlaže da se odbije kao neosnovana. Općinski sud je, također, na zahtjev Ustavnog suda za dostavu informacija /dokumentacije, podneskom od 21. decembra 2017. godine obavijestio Ustavni sud da u navedenom predmetu nije izjavljivana revizija, da u spisu „ne postoji rješenje o eksproprijaciji i da isto rješenje nije ni predloženo kao dokaz u prvostepenom postupku, već u spisu postoji i izvedeno je kao dokaz rješenje o utvrđivanju općeg interesa“.

19. Općina u odgovoru na apelaciju ističe da apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o cestama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 12/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Javna cesta koju je nadležni organ proglasio za javnu cestu u općoj je upotrebi, u vlasništvu Federacije i od općeg interesa za Federaciju.

Na javnim cestama se ne može sticati pravo vlasništva niti druga prava po bilo kojoj osnovi osim prava određenih ovim Zakonom.

Izuzetno, na javnim cestama mogu se sticati prava služnosti samo za opće potrebe, s tim da korištenje tog prava ne ometa saobraćaj i ne ugrožava sigurnost saobraćaja i stabilnost ceste.

Član 8.

Javne ceste iz člana 2. ovog Zakona razvrstavaju se na:

- AC - autoceste,

- BC - brze ceste,

- MC - magistralne ceste,

- RC - regionalne ceste,

- LC - lokalne ceste, AC – autoceste, […]

21. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 57.

Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

(2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku.

(3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.

(4) Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženi protivi preinaci, ako su ispunjeni svi slijedeći uvjeti:

1) tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije;

2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.

(5) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Član 178.

Ako je tužilac u tužbi tražio da mu se dosudi određena stvar, a istovremeno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto stvari primiti određeni novčani iznos, sud će, ako usvoji tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženi može osloboditi davanja stvari, ako plati taj novčani iznos.

Član 400.

Sud će osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice.

Oslobađanje od troškova postupka obuhvata oslobađanje od plaćanja taksa i oslobađa je od plaćanja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa. Sud može osloboditi stranke od plaćanja svih troškova ili jednog dijela troškova postupka.

Član 402.

(1) Odluku o oslobađenju od plaćanja troškova postupka donosi prvostepeni sud na prijedlog stranke.

(2) Stranka je dužna uz prijedlog podnijeti dokaze o imovnom stanju.

(3) Kad je to potrebno, sud može po službenoj dužnosti pribaviti potrebne podatke i obavijestiti o imovnom stanju stranke koja traži oslobađenje, a može o tome saslušati i protivnu stranku.

(4) Protiv rješenja suda kojim se usvaja prijedlog stranke za oslobađenje od plaćanja troškova postupka nije dopuštena žalba.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 P 010949 14 Gž od 16. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presuda apelant je primio 19. marta 2015. godine a apelacija je podnesena 27. aprila 2015. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na zahtjev za predaju u posjed predmetne nekretnine i isplatu iz čega proizlazi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava, što upućuje na zaključak da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Apelant smatra da je osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno procesno pravo, ukazujući da je uz prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, predaja u posjed predmetne parcela, uredio tužbu tako što je zatražio isplatu njene vrijednosti od tuženih, što smatra da je faktički koristilo tuženim stranama. Dakle, smatra da se nije radilo o preinačenju tužbe, kako su to ocijenili sudovi i odbili njegov zahtjev, jer za to nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 57. ZPP. Dalje, apelant ističe da nije bio u mogućnosti isplatiti predujam sudu na ime provođenja vještačenja radi identifikacije predmetne parcele, kao i gubitka prihoda sa navedene parcele da bi dokazao svoj tužbeni zahtjev, jer su troškovi vještačenja iznosili polovinu njegovih primanja. Također, ukazuje da je osporenim odlukama sudova proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Zakon o cestama, jer je odbijen njegov zahtjev za predaju u posjed predmetne parcele, zbog toga što je ona postala dio regionalnog puta. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje je apelant ukazao u svojoj apelaciji.

31. Ustavni sud, u vezi s tim, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud se, dakle, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

33. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, čiju odluku je potvrdio drugostepeni sud, jasno i argumentirano obrazložio da su neosnovani apelantovi navodi da je u okolnostima konkretnog slučaja uredio tužbeni zahtjev, obrazlažući svoj stav da je apelant, nakon što je dokazni postupak na glavnoj raspravi okončan, uz prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev (predaja u posjed predmetne parcele) postavio alternativni tužbeni zahtjev (isplata vrijednosti predmetne nekretnine). Ustavni sud zapaža da su sudovi, pozivajući se na odredbu člana 57. ZPP, odbili apelantov zahtjev, ocijenivši da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o preinačenju tužbe za šta, u smislu citiranog člana ZPP, nisu bili ispunjeni uvjeti, prvenstveno zato što su se tuženi protivili preinačenju tužbe, jer apelant nije dokazao sudu da bez svoje krivice nije mogao postaviti takav zahtjev u tužbi, te koji je postavio na glavnoj raspravi, nakon što je dokazni postupak završen. U vezi s tim, osporenim presudama je, između ostalog, ukazano da, prema odredbi člana 57. ZPP, „tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta, ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano, nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, te da sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku“. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud ukazao, sve i da se uzme u obzir da je apelant postavio zahtjev sa alternativnim ovlaštenjem iz člana 178. ZPP, pošto je u konkretnom slučaju glavni zahtjev za predaju u posjed zemljišta ocijenjen kao neosnovan, da se odlučivalo i o zahtjevu za isplatu, on bi bio odbijen jer je vezan za glavni zahtjev. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su zaključili, te kada su za svoj stav dali detaljne razloge u obrazloženju osporenih odluka, uz pozivanje na odredbu člana 57. ZPP, da nisu ispunjeni uvjeti za preinačenje tužbe pri čemu su pojasnili da bi takav zahtjev, sve i da je udovoljeno zahtjevu za preinačenje, bio odbijen, jer je, zapravo, determiniran odlukom o prvobitno postavljenom zahtjevu koji je ocijenjen kao neosnovan.

34. U vezi sa apelantovim navodima da sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za oslobađanje od troškova postupka, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant takav zahtjev u toku predmetnog postupka uopće postavio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 400. ZPP proizlazi da sud može osloboditi stranku, između ostalog, „od plaćanja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja“. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 402. ZPP proizlazi da odluku o oslobađenju od plaćanja troškova postupka donosi prvostepeni sud „na prijedlog stranke“. Ustavni sud zapaža da apelant, iako ga je u predmetnom postupku zastupao advokat, nije postupio u smislu odredbe čl. 400. i 402. ZPP. Ovo zbog toga što je apelant u podnesku od 15. maja 2014. godine samo obavijestio prvostepeni sud da nije u mogućnosti predujmiti troškove vještačenja, pa iz sadržaja tog podneska ne proizlazi da je apelant predložio da sud donese odluku kojom će ga, u smislu odredaba ZPP, osloboditi plaćanja troškova, zbog čega taj sud nije ni odlučivao o tom pitanju. Suprotno tome, iz činjenica predmeta proizlazi da je Općinski sud, nakon što je apelant po okončanju predmetnog postupka podnio „molbu za oslobađanje takse na presudu“, udovoljio takvom apelantovom zahtjevu primjenom člana 400. ZPP. Stoga su, po mišljenju Ustavnog suda, u datim okolnostima konkretnog slučaja neosnovani apelantovi navodi da sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za oslobađanje od predujma troškova vještačenja budući da taj zahtjev u podnesku od 15. maja 2014. godine apelant nije ni postavio.

35. Ustavni sud, također, u osporenim presudama ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava - Zakona o cestama, odredaba čl. 3. i 8. citiranog zakona, na temelju kojih je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetne parcele, koja je postala dio ceste, odnosno dio regionalnog puta kao javnog dobra. Naime, Ustavni sud zapaža da je predmetna parcela koju je apelant tražio da mu tuženi predaju u posjed postala dio regionalnog puta M-401, koji je proglašen regionalnim putom Odlukom Vlade SRBiH, koja se primjenjuje od 1991. godine. U vezi s tim, sudovi su jasno i argumentirano ukazali da, u smislu citiranih odredaba Zakona o cestama, proizlazi da je javna cesta dobro u općoj upotrebi, da je vlasništvo Federacije i da ima opći interes za Federaciju, da se na njima ne može steći pravo vlasništva, niti drugo pravo po drugom osnovu, osim prava određenih Zakonom, zbog čega ne može biti vraćena apelantu u posjed. Također, osporenim odlukama je ukazano da je prilikom rekonstrukcije i modernizacije navedenog regionalnog puta zahvaćena i apelantova predmetna parcela, površine 899 m2, da je navedeni regionalni put postojao od 1981. godine, da je 1986. godine izvršena samo rekonstrukcija tog puta u dužini od 1.056 m2, te da je radovima obuhvaćena i apelantova nekretnina zbog manjeg pomjeranja pravca puta i njegovog proširenja. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su apelantov zahtjev za predaju predmetne parcele u posjed odbili kao neosnovan primjenom relevantnih odredaba Zakona o cestama. Ovo tim prije što iz apelantovih navoda proizilazi da se predmet u vezi sa naknadom ekspropriranih nekretnina nalazi na rješavanju u Kantonalnom sudu.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava kada data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji ukazuju na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.

Suđenje u razumnom roku

37. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pitanje razumnosti dužine trajanja postupka mora ocijeniti u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, npr. Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38, i Ustavni sud, između mnogih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 660/04 od 13. septembra 2005. godine, AP 155/05 od 14. marta 2006. godine i dr.).

38. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem tužbe apelanta 8. oktobra 2010. godine, a da je okončan presudom Kantonalnog suda od 16. marta 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao skoro četiri godine i šest mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

39. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje predaje u posjed apelantove predmetne nekretnine i isplata određenog novčanog iznosa, pa Ustavni sud, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja su redovni sudovi trebali riješiti, ne smatra da se radilo o složenom predmetu.

40. Nadalje, analizirajući trajanje postupka Ustavni sud zapaža da su sudovi postupak na dvije sudske instance okončali za četiri godine i pet mjeseci u kom periodu su donesene dvije odluke. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno konstatira da je Općinski sud svoju odluku donio nakon skoro tri godine i devet mjeseci (4. jula 2014. godine), računajući od podnošenja tužbe (8. oktobra 2010. godine). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je Općinski sud u početnom dijelu postupka bio apsolutno neaktivan budući da je prvu procesnu radnju preduzeo tek nakon tri godine i skoro pet mjeseci (tužba je podnesena 8. oktobra 2010. godine, a tuženim dostavljena na odgovor u martu 2014. godine), a da je nakon toga taj sud preduzimao radnje u relativno primjerenim rokovima, dok je žalbeni postupak okončan u primjerenom roku od osam mjeseci i 14 dana (16. marta 2015. godine). Stoga, posmatrajući postupak u cjelini i pri tome ocjenjujući postupanje prvostepenog suda, Ustavni sud smatra da se period od četiri godine i šest mjeseci u okolnostima konkretnog slučaja, u kojem roku su sudovi donijeli dvije odluke, ne može se smatrati razumnim za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari.

41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog čega je prekršeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

42. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

43. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost u rješavanju.

44. S obzirom na to da je parnični postupak u konkretnom slučaju trajao više od četiri godine (četiri godine i šest mjeseci), te da se pitanje o kojem je trebalo odlučiti ne smatra prema zakonu hitnim, Ustavni sud smatra da apelantu na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 600,00 KM.

45. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da činjenice ovog predmeta, zapravo, potvrđuju stav Ustavnog suda o postojanju sistemskog problema u vezi sa poštivanjem standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, što je Ustavni sud već detaljno razmatrao u svojim novijim odlukama, između ostalog, u Odluci broj AP 2395/15 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2395/15 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to Ustavni sud smatra da i okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da je neophodno da nadležni organi preduzmu efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja u odnosu na ostala lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji kao i apelant.

46. Navedeni iznos apelantu je, s obzirom na sjedište redovnog suda, dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu

47. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava nije posebno obrazložio, zbog čega Ustavni sud smatra da apelant ove navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke „u razumnom roku“ koji je trajao četiri godine i pet mjeseci, a evidentno je da je dužina postupka, zapravo, uvjetovana potpunom neaktivnošću prvostepenog suda u periodu od tri godine i skoro pet mjeseci.

49. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji ukazuju na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2098/15 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio