Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1863/17 (T. P. i N. S.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1863/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-1863/17, rješavajući apelaciju Tanje Pejčinović i Nelice Savić rođ. Pejčinović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Tanja Pejčinović i Nelica Savić rođ. Pejčinović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 267911 16 Rev od 16. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tanja Pejčinović i Nelica Savić rođ. Pejčinović (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Mirsada Beganović-Žutić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 12. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 267911 16 Rev od 16. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da su apelantice kao zakonske nasljednice umrlog Zdenka Pejčinovića isključive suvlasnice sa po 1/2 na stanu, bliže opisanog u izreci prvostepene presude, i da se isti izdvoji iz ostavinske mase.

2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora izdvajanje iz ostavinske mase stana pobliže navedenog u stavu 1. izreke prvostepene presude iza umrlog Josipa Pejčinovića (djeda apelantica) i utvrđenje da su apelantice kao zakonske nasljednice umrlog Zdenka Pejčinovića (sin umrlog Josipa) isključive suvlasnice sa po 1/2 na stanu opisanom u stavu 1. izreke prvostepene presude. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je otac apelantica preminuo 24. oktobra 1986. godine, a Josip Pejčinović 12. maja 1991. godine. Zatim, da je u ostavinskom postupku iza Josipa Pejčinovića konstatovano na zapisniku od 11. jula 1991. godine da zaostavštinu iza umrlog, između ostalog, čine predmetne nekretnine upisane sa dijelom 1/1, te da je rješenjem prvostepenog suda od 31. marta 1992. godine ostavinski postupak prekinut i apelantice upućene na parnicu radi dokazivanja da istim pripada sprat kuće. Nadalje, da je utvrđeno da se otac apelantica oženio 1972. godine, da je sa suprugom (majkom apelantica) živio u zajedničkom domaćinstvu sa roditeljima, te da se sa nadziđivanje sprata kuće koji je predmet spora otpočelo odmah nakon što se Zdenko Pejčinović oženio. Zatim, da je iz rješenja za komunalno stambene poslove od 22. jula 1974. godine vidljivo da je Josipu Pejčinoviću kao investitoru odobreno da može pristupiti dogradnji i nadziđivanju porodične stambene zgrade, da je ugovor o plaćanju troškova uređenja zemljišta za nadogradnju i nadziđivanje porodične stambene zgrade od 4. februara 1974. godine zaključen između Josipa Pejčinovića i Grada Sarajeva – Direkcija za uređenje zemljišta i izgradnju grada. Dalje da je utvrđeno da Josip Pejčinović podigao kredit 1974. godine u iznosu od tadašnjih 20.000,00 dinara, a koji mu je odobren radi rješavanja stambenih potreba penzionera, te da je on taj kredit vraćao. Takođe da je utvrđeno da je Zdenko Pejčinović, sa suprugom i djecom, bio korisnik komunalnih usluga za nadzidani sprat kuće, da je za taj sprat imao i poseban priključak za električno brojilo, da je plaćao komunalne režije, da je taj stan nesmetano koristio, kao i da su bila određena ulaganja u dovršavanje spornog stana od strane oca i majke apelantica. Međutim, da apelantice nisu dokazale da je njihov otac sam svojim sredstvima i uz odobrenje vlasnika Josipa Pejčinovića izgradio sprat kuće koji je predmet ovog spora. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 23., 24. i 25. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (koje regulišu pitanje sticanja prava vlasništva), člana 35. stav 1. Zakona o nasljeđivanju (kojima je propisano, između ostalog, da potomci ostaviočevi koji su živjeli u zajednici sa ostaviocem i svojim radom, zaradom ili mu na drugi način pomagali u privređivanju, imaju pravo zahtijevati da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine) i člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kada su odbili tužbeni zahtjev apelantica, te da su za svoje odlučenje dali pravilne i potpune razloge koje prihvata i taj sud. Naime, i po ocjeni Vrhovnog suda, apelantice u toku postupka nisu dokazale da je njihov otac Zdenko Pejčinovića, čije su one zakonske nasljednice, svojim radom i svojim sredstvima izgradio stan koji je predmet spora, pa time ni pravo vlasništva na istom. Vrhovni sud je naveo da, stoga, ni apelantice nisu stekle pravni osnov za izdvajanje iz ostavinske mase spornog stana iza umrlog Josipa Pejčinovića, niti sticanje prava vlasništva po osnovu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o nasljeđivanju iza umrlog oca. Vrhovni sud je ukazao da također u toku postupka apelantice nisu dokazale da je proveden postupak etažiranja zgrade na kojoj je vlasnik njihov djed, niti da je njihov djed kao vlasnik dao saglasnost za gradnju stana njihovom ocu, nego naprotiv u toku postupka tuženi su dokazali da je gradnju stana koji je predmet spora finansirao Josip Pejčinović. Vrhovni sud je naveo da to što je otac apelantica učestvovao u izgradnji tog stana ne predstavlja pravni osnov za sticanje prava vlasništva na istom nego samo obligaciono pravni zahtjev koji apelantice nisu postavile. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da ni činjenica da je otac apelantica sa njihovom majkom i njima nesmetano koristio stan i plaćao komunalije na svoje ime ne predstavlja osnov za sticanje prava vlasništva na spornom stanu i izdvajanje iz ostavinske mase Josipa Pejčinovića.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantice smatraju da im je povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantice u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporile pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe čl. 23, 24. i 25. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, člana 35. stav 1. Zakona o nasljeđivanju i člana 126. ZPP, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantica, ne nalazi bilo kavu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1863/17 (T. P. i N. S.) | Sudska praksa | Aktio