Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1900/17 (Ć. S.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1900/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-1900/17, rješavajući apelaciju Ćamila Selmanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ćamil Selmanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 010163 14 Uvp od 16. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ćamil Selmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirsada Dizdarević advokat iz Tuzle, podnio je 15. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 010163 14 Uvp od 16. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 010163 12 U od 7. maja 2014. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2-6781921054 od 15. oktobra 2012. godine. Navedenim rješenjem odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe tuženog u Tuzli matični broj: 0006781921054-0 od 11. aprila 2012. godine. Tim prvostepenim rješenjem apelantu je priznato pravo na srazmjerni dio prijevremene starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 226,99 KM počev od 17. septembra 2007. godine koji iznos pripada apelantu i na dan donošenja riješenja, sa isplatom po tom rješenju od 17. septembra 2007. godine.
2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi, između ostalog, da je apelant na dan prestanka osiguranja imao navršenih 60 godina života i 35 godina i jedan dan ukupnog penzijskog staža, te da je ispunio uslove za priznavanje prava na srazmjerni dio prijevremene starosne penzije primjenom člana 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) i člana 16. Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju (u daljnjem tekstu: Sporazum). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantu u navedeni staž priznat staž ostvaren kod nosioca osiguranja u Republici Srbiji u trajanju od sedam godina i osam dana i staž ostvaren u Bosni i Hercegovini u trajanju od 27 godina, 11 mjeseci i 23 dana. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da plaća ostvarena u godini u kojoj osiguranik ostvaruje pravo na starosnu penziju (2007. godina), kao i plaće ostvarene u periodu od 1. januara 1992. godine do 31. decembra 1995. godine, ne uzimaju prilikom utvrđivanja penzijskog osnova (član 32. stav 4. i član 150. stav 1. Zakona o PIO). Takođe, Vrhovni sud je ukazao da su apelantu za utvrđivanje penzijskog osnova uzete plaće ostvarene u periodu od 1979. godine do 2006. godine, koje plaće su valorizovane uz primjenu datih koeficijenata za valorizaciju (shodno odredbama člana 45. Zakona o PIO). Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama čl. 103. i 104. stav 1. Zakona o PIO-u regulisano da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču i dospjevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim Zakonom, da se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja, te da se penzija isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uslova, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelant uslove za ostvarivanje prava na penziju ispunio dana 13. juna 2007. godine (kada mu je prestalo osiguranje), a zahtjev za ostvarivanje prava podnio je 17. marta 2008. godine (po proteku propisanog roka). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je, suprotno apelantovim tvrdnjama, o datumu priznavanja prava na penziju i njenu isplatu pravilno odlučeno (počev od 17. septembra 2007. godine - šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva). Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je tuženi organ dao jasne i precizne razloge u pogledu neispunjavanja zakonskih uslova za primjenu odredaba člana 72. Zakona o PIO-u (utvrđeni iznos apelantove penzije je veći od iznosa najniže propisane penzije, a sve i da nije odredbe tog člana se ne odnose na osiguranike koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije po međunarodnim ugovorima).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo navodeći da je došlo do povrede odredbi člana 72. Zakona o PIO, te da je pogrešno izvršen obračun penzijske osnovice, a samim tim i iznos prijevremene starosne penzije, kao i da je pogrešno određen datum sticanja prava na penziju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnose isključivo na način na koji su nadležni upravni organi i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Sporazuma i Zakona o PIO, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o predmetnom zahtjevu, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman