Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4201/17 (D. V.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4201/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4201/17, rješavajući apelaciju Darije Vasilj, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Darija Vasilj protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 033031 15 Gž 2 od 17. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Darija Vasilj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 7. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 033031 15 Gž 2 od 17. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je preinačena prvostepena presuda (u djelu odluke o troškovima postupka), pa je obavezan tuženi („Camelija“ d.d. Bihać) da apelantici naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu (koji je manji nego što je bio dosuđen prvostepenom presudom), dok je potvrđena prvostepena presuda u djelu u kojem je obavezan tuženi da apelantici isplati, na ime naknade štete, određeni novčani iznos, dok je preko dosuđenog iznosa apelantičin tužbeni zahtjev odbijen.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da u konkretnom postupku apelantica traži naknadu štete na vozilu, koju je pretrpjela u saobraćajnoj nezgodi u kojoj je učestvovalo apelantičino vozilo. Zatim, da je prvostepeni sud, nakon donošenja rješenja Kantonalnog suda (kojim je ukinuta ranije donesena prvostepena odluka i kojim je naloženo prvostepenom sudu da u ponovnom postupku prilikom utvrđivanja visine štete na predmetnom vozilu postupi po odredbama Haške konvencije o pravu koje se primjenjuje na saobraćajne nezgode na cestama od 4. maja 1971. godine), proveo dopunsko vještačenje po vještaku dipl. ing. J. P.. Nadalje, da je vještak dopunskim nalazom potvrdio da se radi o totalnoj šteti u iznosu od 4.821,24 KM, koju je utvrdio primjenom čl. 3. navedene konvencije, kojim je propisano da se na građansku vanugovornu odgovornost koja proistekne iz prometne nezgode sa međunarodnim elementom, primjenjuje domaće zakonodavstvo države na čijoj se teritoriji dogodila nezgoda. Naglašeno je da parnične stranke nisu prigovorile tom nalazu, pa da apelantica ne može svoje primjedbe na nalaz prvi put isticati u žalbi, jer se radi o novim činjenicama, koje se mogu iznositi u žalbi samo ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave (čl. 207. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim je istaknuto, da se apelantičina žalba u tom dijelu ukazuje neosnovanom, zbog čega je i odbijena. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio procent uspjeha stranaka u postupku, na što se opravdano ukazuje u žalbi tuženog. Naime, da je apelantica tužbom tražila iznos 6.500,00 KM, a da joj je dosuđeno 4.821,24 KM, tako da je uspjela sa 74%, a tuženi sa 26%. U vezi s tim je zaključeno da apelantici pripada, na ime troškova postupka, iznos od 2.224,58 KM, a da troškovi tuženog iznose 102,44 KM, pa kada se ti iznosi međusobno prebiju da ostaje iznos od 2.122,14 KM, čemu treba dodati troškove vještačenja od 500,00 KM, te takse na tužbu i presudu u iznosu od 360,00 KM, tako da ukupni troškovi apelantice iznose 2.982,14 KM, koliko joj je dosuđeno osporenom odlukom Kantonalnog suda.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelantica navodi da se radi o nepotpunom namirenju, da apelantica neće popravljati vozilo u Bosni i Hercegovini, već da mora nabaviti identično vozilo u Republici Hrvatskoj, tj. registrirano u mjestu svog prebivališta, a da se davanja na vozilo u BiH i Republici Hrvatskoj bitno razlikuju, te da se bez obzira na teritoriju nastanka prometne nesreće vještačenjem mora utvrditi vrijednost vozila sa registarskim oznakama zemlje u kojoj je vozilo registrovano. Takođe je navela da joj je sud pogrešno dosudio troškove postupka, da u trenutku podnošenja tužbe nikako nije mogla znati vrijednost spora budući da je za utvrđivanje stvarne materijalne štete trebalo provesti vještačenja, pa da se ne radi o neznatnom uspjehu u sporu, veću pretežnom uspjehu pa da je sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka povrijedio relevantne odredbe ZPP.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4201/17 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio